Osvrt na konferenciju „A ti sestro, govori!“, ženski susret i sestrinstvo

Jednog sivog, sumornog četvrtka, sjedila sam na kauču i slušala dvojicu muškaraca, mojih poznanika, kako govore o ženama. Njihovi su monolozi trajali dugo, tako dugo da ni sama ne znam koliko je vremena prošlo od početka do kraja razgovora. Jedino u šta sam bila sigurna je da je sve počelo u mraku, a završilo izlaskom sunca. Slušala sam sve, a čula manje od pola. Ipak, vjerujem da sam izvukla najbitnije.

„Ona je tu da vjeruje u njegovu viziju,“ rekao je jedan od njih. „Ona je tu svim srcem podržava svijet koji on gradi, da ga osnažuje i živi u njemu.“ Objasnili su kako svaki muškarac ima vlastitu viziju svijeta, svakodnevnice i ideološkog konstrukta koji želi da stvori. Kada se okupe, muškarci jedni druge mogu podržati ili unazaditi u izgradnji tih pojedinačnih svjetova, a muška saradnja – to je spoj svih muških svjetova u jedan opšti, globalni, u kom svi živimo. Kako su dugim izlaganjem dočarali ulogu muškarca u svijetu i obrazac po kom, kako oni tvrde, većina muškaraca misli i živi, upitala sam ih šta misle o ženama. Kakav je to ženski obrazac? Kakve su žene kao skupina, šta su to značajke žena kao rodne kategorije?

„Tu leži problem,“ odvratio je jedan. „U pokušaju da se žene posmatraju kao skupina, kao vrsta.“

„Kakav problem?“ upitala sam naivno, ne naslućujući šta bi mogao biti odgovor.

„Svaka žena je stvorenje za sebe. Žene samo izgledaju slično i prolaze slična iskustva, ali ništa ih ne veže. Nemaju svoj način. To je problem modernog feminizma – pokušava okupiti žene u zajednicu utemeljenu na dijeljenim principima mišljenja i djelovanja. Ali žene, kad nema muškaraca, pričaju o muškarcima, takmiče se ili međusobno porede.“

Nisam vjerovala u ono što čujem. Moje iskustvo ženskog svijeta, socijalizacije, komunikacije i okupljanja dokazivalo je upravo suprotno. Odakle im takva perspektiva? Je li moguće da muškarci znaju tako malo o sestrinstvu?

Nakon susreta s ovim muškarcima, razmišljala sam o ženskim zajednicama. O ljubavi, podršci, razumijevanju i snazi koju crpim iz zatvorenih ženskih krugova. Želim li im otkriti šta žene zapravo rade kada nema muškaraca? Želim li ih razuvjeriti i pokazati im nevjerovatna duhovna, intelektualna i emocionalna putovanja na koja žene polaze kada muškarci napuste sobu?

Za tačno sedam dana, u četvrtak, 16. 11. 2023. godine, uputila sam se u hotel Hollywood, na konferenciju „A ti sestro, govori!“. Obukla sam svoje „najbolje odijelo“, sjela u tramvaj i krenula u ženski svijet, tamo gdje ćemo, na četiri dana, biti daleko od muških vizija i svjetova. Konferenciju su otpočele organizatorice Zilka Spahić – Šiljak i Jadranka Rebeka Anić, pričom o vlastitom prijateljstvu i saradnji. Već na samom početku mi je bilo jasno da sam ušla u čvrstu, sigurnu i snažnu mrežu. Konferencija je okupila žene feministkinje, feminističke teologinje, intelektualke, aktivistkinje i umjetnice iz regiona povodom finalizacije FER škole feminizma i teologije. Sa svog mjesta u ćošku prostorije posmatrala sam šarolika lica učesnica.

Nakon uvodnog predavanja, pred nas je izašla Carolyn Boyd Tomasović, akademska slikarica i direktorica Ekumenske inicijative žena. Njenim predavanjem o umjetnosti i ženskom aktivizmu zvanično je započeo program konferencije.

Od uranjanja u svijet žena mučenica i svetica s profesoricama Ajlom Demiragić i Jasminom Husanović, do oslikavanja vlastite duše sa slikaricom Alisom Teletović. Od slušanja Amre Pandžo i Ane Raffai kako govore o miru i Bogu koji voli mir, do plesa i pokreta s Irmom Alimanović i još toliko toga – autentičnih ženskih glasova, stavova, ekspresija, osmijeha i suza – žene koje su realizirale program su svojim likom i djelom oživotvorile smisao i svrhu sestrinstva.

Nekoliko puta tijekom programa sam se zapitala: kako bi sve izgledalo da su organizatori i predavači većinski muškarci? Zasigurno bi to bio jedan uspješan i kvalitetan događaj: predavači bi predavali, izgovorili mnogo riječi od kojih bi neke bile vrijedne zapisivanja, čak i pamćenja. Učesnici bi postavili po koje pitanje, svi bi naučili nešto novo, ponovili ono staro i izašli bogati za još jednu konferenciju čija će agende zaspati zimskim snom na dnu ruksaka i tašni.

Sve ovo promišljanje je potvrdilo tezu koju sam nekada davno oformila u nekom drugom hotelu, slušajući o nekim drugim temama: konferencija kao intelektualni, edukativni i misliteljski događaj svojom formom ne implicira spoznaju i transformaciju. Informativni, edukativni i socijalni aspekti klasične konferencije kao događaja su korisni i motivirajući za učesnice, ali ni u kom kontekstu dovoljni za ispunjenje transcendentalne svrhe koju dijalog i diskurs zajednice imaju. Kako poznati nije isto što i spoznati, tako govoriti i slušati nije isto što i susresti se.

Susret žena nikada nije trenutak komunikacije pojedinačnih elemenata – žensko zajedništvo je diskursni, emocionalni i interpersonalni centar ogromnog Venovog dijagrama.

„A ti sestro, govori!“ konferencija me uvjerila: jedini preduslov za sestrinstvo je želja za sestrinstvom. Bez obzira na kontekst, porijeklo, lični ili profesionalni background onih koje se susreću, žene koje u prostor komunikacije ulaze s predumišljajem sestrinstva će ga i pronaći. Očekivala sam, možda naivno i umorno, još jedan od mnogobrojnih akademsko – aktivističkih događaja koji će trajati duže no što bi to iko od prisutnih poželio. Dobila sam nešto sasvim drugo. Tijekom ta četiri novembarska dana, krcati hotel na Ilidži postao je hram – duhom osvijetljeno mjesto susreta i transformacije, hram sestrinstva i vjere u žensku viziju svijeta.

Još nisam sigurna želim li tajnu ovakvog susreta podijeliti s muškarcima. Zaslužuju li da znaju šta žene rade skupa u toaletu? Jesu li vrijedni istine o ženskim kafama, ručkovima, sjedeljkama, radionicama i konferencijama? Kada bi saznali tajnu, zasigurno ne bi vjerovali. Ili bi pak sve otpisali kao ženske priče. Možda je tako i bolje, jer sve te ženske priče pričane iza zatvorenih vrata – sve su one temelji za našu viziju svijeta – svijeta koji gradimo i koji ćemo izgraditi. Nekada sam sumnjala u to. Sada sam sigurna.

Uma Đurić

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.