Moja Kur’anska priča
Ispričat ću vam moju interpretaciju i imaginaciju jedne kur’anske naracije. Kada je Bog stvorio dunjaluk i kao krunsko biće stvarao Adema[1] – iz kojeg će kasnije izvesti muškarca i ženu, sazvao je sabor nebeskog svijeta na kojem su se okupili brojni nebeski stanovnici – meleki i jedan među njima, po imenu Iblis. Na tom saboru, Bog je, naravno, za katedrom ili mimberom, kako hoćete, stajao nasuprot okupljenih, koji su željno isčekivali s kakvim novim projektom će ih ovaj put Milostivi počastiti i oduševiti. Bog je započeo govor o tome kako je tih dana bio zaokupljen stvaranjem svijeta, a onda im je rekao da je u procesu kreiranja Adema. Tada je, svojim svetim dlanom pokazao na melekima nepoznat objekt od ilovače – o, da, objekt, jer u kur’anskim ajetima, Adem je pasivni objekt sve do kulminacije naracije, a aktivni, subjekti, su Bog i stanovnici neba. Ono što će uslijediti bilo je veliko iznenađenje jer Bog reče – „… kad ga sredim i udahnem u njega od Duha Svog, tad padnite njemu ničice“.[2] Na ove riječi svi su prvo ustuknuli pa su potom Adema, sa velikim interesovanjem ali i skepsom osmotrili, a Bog nastavi odlučno – “Uistinu! Ja sam Taj koji će načiniti na Zemlji halifu!”[3], misleći baš na Adema. Uskomešaše se nebeska stvorenja, zabrujaše im glasovi, svi su bili šokirani čudnim zahtjevom i Božijom odlukom. Jedan od meleka se sabra pa u ime svih upita – „Zar ćeš načiniti na njoj onog ko će nered praviti na njoj i prolivati krv, a mi (Te) slavimo sa hvalom Tvojom i svetost Ti kličemo?”[4]– skeptično i uzbuđeno će melek, ubjeđen da Adem ni po čemu ne zaslužuje naklon niti poziciju namjesnika/ce, a Bog im razložno odgovori – „Uistinu! Ja znam ono šta ne znate“,[5] pa se okrenu ka Ademu, „i pouči Adema imenima – svakim od njih – zatim ih izloži melekima, pa reče: “Obavijestite Me o imenima ovih, ako ste iskreni”.[6] Meleki se zbuniše pa u glas rekoše – “Slava neka je Tebi! Nemamo mi znanja, izuzev šta si nas naučio. Uistinu! Ti, Ti si Znalac, Mudri.”[7] Bog je želio da im pokaže i objasni, argumentira zašto je odabrao Adema pa ih pozva bliže. Sjatiše se svi oko Adema, a Bog mu se obrati – “…O Ademe! Obavijesti ih o imenima njihovim.”[8] Adem koji je do tog momenta bio poput zemljanog kipa, poče govoriti i objašnjavati svaku stvar, imenujući, dajući definicije, stvarajući svojim riječima i iskazujući znanje. Ovo je bilo čudo, o, kakvo stvorenje, uzviknuli su meleki i spontano, sada sa mirom u srcu “padoše na sedždu, izuzev Iblisa. Odbi i uzoholi se i bi od nevjernika.“.[9]
Zašto je bitna ova priča? Bitna je iz više razloga, a ovdje ću izložiti neke. Prije svega, zato što je ženska, ženski prikaz koji će mi poslužiti da dotaknem i osvjetlim temu koja je, čini mi se, promakla muškarcima – teolozima. Na prvi pogled, to je samo jedna kur’anska sekvenca, uglavnom poznata svim muslimanima i muslimankama, koja opisuje genezu ljudskog stvaranja, kako je ono predstavljeno u tekstu Kur’ana, u ajetima koji su raštrkani i koji se ponavljaju u različitim kur’anskim poglavljima. Čitala sam različite interpretacije, ali ono što je za mene u pogledu ove priče bitno i na što želim da skrenem pažnju ovom prilikom, a ne znam da je ijedan religijski autoritet – muškarac o tome govorio, jeste predložak komunikacije i interakcije na relaciji autoritet – sljedbenik/ca.
Preispitivanje autoriteta u religiji
Moja vjerska staza započela je kao intiman kontakt s Bogom, a nastavljala se ispreplitanjem duhovnih iskustava sa refleksivnim procesima, sazrijevanjem, dubokim promišljanjem i čitanjem Kur’ana. No, kako sam žena, ovaj put nije išao brzo u pravcu spokojstva, već pun prepreka i zamki otvorio je čitavo kritičko i dijalektičko polje, sudar moga ženskog doživljaja vjere sa islamskim praksama, teološkim konceptima i društvenim normama koje sam svjedočila, iskusila i koje su mi se nametale da bih se mogla identificirati kao vjernica među vjerujućima. Sve izvanjsko je sadržavalo patrijarhalnost, mušku dominaciju i zahtjev pokoravanja muškosti što je neminovno proizvodilo unutrašnji sukob, džihad u meni i oko mene i moju potrebu za razriješenjem. Ali, prihvatila sam to kao izazov, ne želeći se letargično prepustiti slučaju, biti apatična žrtva i trpiti, želeći postići istinsko smirenje – što je cilj svakoga vjernika/ce.
Desio se sudar ženskog iskustva vjere sa androcentričnim, odnosno muškocentričnim slikama Boga, stvaranja i svih odnosa u društvu koji iz toga proizilaze. Prvo što se javlja kod svakog sukoba jeste strah, jer bojno polje je opasno mjesto. S jedne strane svijest i vjera u kojoj nema mjesta za nepravdu, a sa druge njeno svjedočenje u ličnom i iskustvu drugih žena, što proizvodi sumnju kojoj je potrebno utvrditi pravac – da li da vjerujem sebi i Bogu u sebi, kako i koliko ili društvu i Bogu kako ga predstavlja to patrijarhatom modelirano društvo, konkretno religijska zajednica, njeni autoriteti – muškarci i njeni sljedbenici. Najlakši način da se dođe do odgovora je postavljanjem pitanja. I zato je važna priča o nebeskom saboru. Pitala sam sebe brojna pitanja i dobijala odgovore u vidu ličnog tumačenja Kur’ana, ali bila mi je potrebna i izvanjska potvrda pa sam odlučila da pitam religijske autoritete – muškarce. Od njih nisam dobila odgovor, jer su svi, mahom, kako osobe tako i religijski autoriteti u vidu knjiga i koncepata koje su oblikovali muškarci kroz istoriju imali odnos nedodirljivosti, strogu zabranu propitivanja i zahtjev za slijepom poslušnošću. Nije bilo prostora za dijalog. To je bilo sasvim dovoljno da počnem vjerovati sebi, jer sam imala sliku Božijeg odnosa prema melekima u Kur’anskoj priči. Apsolut – nije nedodirljiv, ne zahtijeva slijepu pokornost, nema problem što je pozvan na odgovornost, drage volje daje argumente, dokaze i objašnjenja i to je bio znak na koji način treba da se odnosi stvarni duhovni autoritet te da ne postoji saznanje i smirenje bez iskrene zapitanosti, odnosno konstruktivne sumnje i kritičkog mišljenja. Bog mi je Dao umirujući odgovor, muški autoriteti nisu.
Od momenta te spoznaje, učinila sam naklon božanstvenosti u ljudskosti i iz pasivnog objekta što smo najčešće mi žene ali i primordijalni Adem iz priče, transformisala se u aktivnu nadahnutu kreatoricu ideja, koja nema straha da iskaže vlastiti doživljaj, tumačenje, perspektivu i da aktivno istražuje Kur’an. Žene u religiji su drugotne, drugorazredne i dodjeljena nam je uloga dežurnog krivca sa polovičnom pameću, muškog sredstva smirenja ili uzbuđenja, uzroka moralnog poskliznuća, pasivnog objekta i submisivne sljedbenice koja nema pravo da bude aktivna sudionica u kreiranju vjerskog znanja. Čak i kada se žene odluče na studij teologije, to je puka recepcija već uspostavljenih muških koncepata. Činjenica je da, budući da su kreirani u patrijarhalnim društvima, kroz svete tekstove provejava androcentričnost, ali ne samo ona. Sveti tekstovi pored onih dijelova koji su usko vezani za kontekst njihove pojave pa samim tim odražavaju patrijarhalne društvene odnose, sadrže poruke koje transcendiraju rodne, klasne, statusne, kulturne, etničke i druge pozicije i uloge, ali upravo zbog muške dominacije u njihovom čitanju i hermeneutici, egalitarne ideje su potisnute.
Poziv vjernicama
Osnovni problem danas kada smo dohvatili određeni stepen humaniteta, ljudskih prava i komformistički ga živimo zaboravljajući koliko je u tom procesu bilo žrtve, jeste religijski konzervativizam i odbojnost ka promjeni, rastu, novom saznanju i razvoju, što religiju postepeno stavlja u red prevaziđenih ideoloških konstrukata. To može da bude izuzetno bolno za vjernike/ce koje u duhu vjere razumijevaju i potrebu za spoznajom i napretkom. Čini se da su upravo žene te koje prepoznaju i žive taj duh, pa se paralelno sa etabliranim androcentričnim religijskim i teološkim diskursom razvija i feministička teologija kojoj nije cilj da se po modelu hijerarhije i dominacije nametne kao superiorna, nego joj je namjera saradnja i solidarnost, egalitarost i postizanje konsenzusa ili zajedničkog temelja i učenja u kome ženskost neće biti podređena muškosti ili obratno . Svijetli primjer jedne takve prakse je i FER škola koju su kreirale žene – prostor u kome se slobodno propituje, nude i razumiju drugačiji pogledi i u kome se uči ono što nismo znale/i. S druge strane, vijekovna indoktrinacija sabotira žene u traganju, uključivanju u ovakve projekte i razvijanju vlastitih ideja jer kada dođu u ono opasno polje kognitivne disonance uplaše se vlastite sumnje. Umjesto da se dožive kao meleki, žene se u tom ključnom trenutku vide u ulozi Iblisa i ostaju pasivne primateljice uticaja patrijarhalnih religijskih struktura. To je rezultat transgeneracijski življenih i na sve strane oživljenih teoloških koncepata koji ženu i ženskost predstavljaju kao slab, loš i negativan aspekt ljudskosti te je zato vrlo lako povjerovati im, a sumnju pokloniti isključivo svome biću i drugim ženama koje su u procesu prevazilaženja straha ili su ga potpuno odstranile.
Moguće je biti vjernica, duhovna učiteljica i kreatorica religijskog znanja bez obzira na društvene pritiske. Epistemološka pitanja o tome šta je znanje, šta je mjerilo i meritum znanja, ko ga kreira i utvrđuje, pitanja su koja će nam otkriti da smo potpuno isključene i da je nužno da se aktiviramo i damo svoj doprinos. Suština je da žene počnu vjerovati sebi i vjerovati Bogu koji transcendira rodne podjele. Muškim autoritetima vjerujmo onda kada su spremni da odgovore, to jest da budu odgovorni i dadnu drage volje valjane argumente, uspostave dijalog i uvaže žensku perspektivu. Inače, Bog iz moje priče više podsjeća na ženu na poziciji autoriteta, nego na naše uvažene religijske i duhovne velikane .
[1] Adamah (hebr.- zemlja, ilovača) gramatički ženski rod
[2] Prevod Kur’ana Mustafe Mlive, sura Al-Hidžr (15:29)
[3] Sura Al-Bekara (2:30) Mlivo; Halifa (arap. namjesnik/ca) imenica u ženskom rodu
[4] Vidjeti 3 (sura Al- Bekara 2:30)
[5] Vidjeti 4
[6] Sura Al-Bekara (2:31)
[7] Sura Al-Bekara (2:32)
[8] Sura Al-Bekara (2:33)
[9] Sura Al- Bekara (2:34); Sedžda (arap. prostracija, padanje ničice, naklon)
Ajša Tunović, novinarka
Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.