Posljedice duhovnog zlostavljanja su teške. Dolazi do narušenog samopouzdanja, ovisnosti, smanjene sposobnosti povjerenja, depresije, tjeskobe, može doći i do toga da se kod osobe poljulja i vjera u Boga. Svjedočanstva takvih osoba su potresna, iz njih se može shvatiti koje negativne posljedice to ima za cijeli njihov život

Jadranka s. Rebeka Anić znanstvena je savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Split. Kao vanjska suradnica predavala je na Sveučilištu u Zadru, Zagrebu, Splitu i Sarajevu. Herbert Haag Stiftung für Freiheit in der Kirche iz Švicarske dodijelio joj je 2017. nagradu za istraživanja anti-rodnog pokreta u Crkvi. Među brojnim objavljenim djelima su: Više od zadanoga: žene u Crkvi u Hrvatskoj u 20. stoljeću (2003.), Kako razumjeti rod: povijest rasprave i različita razumijevanja u Crkvi (2011.) i Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice, u suautorstvu s Irenom Sever Globan (2018.). Na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu s njom je, za Polis.ba, razgovarao Marko Medved.

***

Poštovana s. Rebeka, govorili ste o sektaškim zastranjenjima u novim duhovnim zajednicama. Pozivate se u predavanju na Crkvu u svijetu koja se s tim već odavno susrela i nakon početnog nijekanja, pokušala naći odgovore. Jesmo li mi svjesni tog velikog problema i pitanja?

Predavanje sam temeljila na istraživanjima i teološkim raspravama o sektaškim zastranjenjima i zlostavljanjima u novim duhovnim zajednicama u Francuskoj i Njemačkoj. Radi se o zajednicama koje su uglavnom karizmatskog karaktera, od kojih je većina bila crkveno priznata. U predavanju sam stoga naglasak stavila na tumačenje strukturalnog nasilja i njegovu vezu s osobnim nasiljem, o čemu se kod nas u Crkvi baš i ne govori. Posljednji primjeri javne rasprave o zlostavljanjima u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj upućuju da smo još uvijek usmjereni na nasilni čin, njegovu učestalost i broj počinitelja. Da iza svega toga stoji određena struktura koja nasilje omogućava i podržava, bojimo se reći jer se bojimo reformi koje neki neopravdano poistovjećuju s rušenjem crkve. Primjerice, prvi članak na njemačkom govornom području, u kojem moralni teolog Konrad Hilpert postavlja pitanje radi li se u slučaju seksualnog zlostavljanja o sustavnom problemu, objavljen je 2010. godine. Danas je to općenito prihvaćeno i na taj se problem pokušava odgovoriti i na razini crkvenih struktura i na teološkoj. Cilj predavanja mi je bio upoznati studente kako mogu prepoznati sektaška zastranjenja i duhovno zlostavljanje kako i sami ne bi postali žrtve. Ujedno sam ih pokušala izazvati da analiziramo našu društveno-crkvenu situaciju, potrebe mladih ljudi i vjernika općenito, kako Crkva odgovara na te potrebe i postoji li opasnost sektaških zastranjenja i nasilja.

Kad pitate o zastranjenjima kod nas, ne mogu se pozvati na nikakva istraživanja. Poznato mi je da postoji sumnja u sektaška zastranjenja nekih zajednica. Na temelju onoga što sam čula i pročitala tekstove onih koji su ih utemeljili i vode, te zajednice su slične zajednicama u Francuskoj i Njemačkoj koje su procesuirane. Navest ću samo jedan primjer. Osoba koja vrijedi kao utemeljitelj(ica) i koja vodi zajednicu, prima poruke od Boga i svetaca u kojima pojedinim ljudima precizno govori što trebaju napraviti, npr. ne samo da trebaju postati svećenici, redovnici/redovnice nego i kod kojeg se svećenika trebaju ispovjediti, odnosno, podvrći se egzorcizmu. S takvim se pojavama treba pozabaviti crkvena hijerarhija. Takve osobe u nečijem životu preuzimaju mjesto Boga, govore autoritetom Boga i svetaca, i opasno preuzimaju kontrolu nad nečijim životom. Opasne su za sve ljude koji im se obrate, osobito za one koji se nalaze na nekoj prekretnici, koji su u nekoj teškoj životnoj situaciji, koji traže orijentaciju, koje su iz bilo kojeg razloga ranjive. Takve se osobe predstavljaju kao duhovni „očevi“ ili duhovne „majke“, kao duhovne vođe. Oni i ne znaju da ne treba biti duhovni „vođa“ nego pratitelj i da uloga pratitelja nije da odlučuje umjesto osobe koju se prati, da se osobu liši muke njegove slobode već da joj de pomogne da samostalno donese odluku koju smatra za sebe ispravnom. U Hrvatskoj djeluju i neke zajednice koje su biskupi u drugim europskim državama zabranili. Znaju li to naši biskupi ili ne, prate li ih ili ne, nije mi poznato. Zadaća biskupa je da provedu istraživanje i ispitaju jesu li sumnje opravdane ili kakav je status zajednica koje su utemeljene izvan Hrvatske. Iskustva biskupa iz drugih zemalja mogu pomoći jer se iz njih saznaje u čemu je hijerarhija griješila kad je istraživala osumnjičene zajednice. Ovdje mogu samo kratko navesti da nije važno samo provjeriti statute i pravila već i način života te da je u istraživanju važan interdisciplinarni pristup. Nužno je osigurati prostor u kojem članovi zajednice mogu slobodno govoriti. Također je važno u razgovor uključiti stručnjake koji će im pomoći nadvladati strah i bojazan da izdaju svoju „obitelj“. Posebno je važno uključiti i stručnjake iz redovništva budući da imaju iskustvo redovničkog života i lakše mogu uočiti moguća zastranjenja.

Prema ovome što ste rekli, sektaška zastranjenja mogu se pojaviti i u duhovnim zajednicama koje je Crkva priznala?

Crkveno priznanje nije se pokazalo kao pouzdan kriterij prosudbe može li se govoriti o sektaškim zastranjenima ili ne. Na sektaška zastranjenja u crkvenim ustanovama upućuje duhovno zlostavljanje a ono se – nažalost – ne pojavljuje samo u novim duhovnim zajednicama već i u etabliranim redovničkim zajednicama. Važno ga je stoga prepoznati.

Objasnite što je to duhovno zlostavljanje i kako ga prepoznati?

Kao i kod mentalnog zlostavljanja, tako je i kod duhovnog zlostavljanja pretpostavka za njegovu pojavu neki zatvoreni sustav, ideja oko koje se ljudi okupljaju, koja ih ujedinjuje i za koju se bore, ovisnost o autoritetu, odnosno hijerarhija u kojoj netko ima veću moć od drugih. Posebnost duhovnog zlostavljanja je da se u njemu u okviru asimetričnih odnosa koristi vjera, vjerska učenja i vrednote kako bi se manipuliralo, iskorištavalo ili ugnjetavalo povjerene osobe. To zlostavljanje vrši osoba koja ima određenu poziciju moći u vjerskoj zajednici i koristi tu moć i autoritet kako bi nad sviješću drugih osoba uspostavila kontrolu. To se događa suptilno, gotovo po principu „kuhane žabe“. O tome svjedoče četiri međusobno neraskidivo povezane karakteristike duhovnog zlostavljanja koje su poznate iz istraživanja sekti a analizom su nađene i u novim duhovnim zajednicama. Radi se o povredi granica, ograničavanjima, idealiziranju i obezvrjeđivanju.

Povreda granica odnosi se na miješanje forum internum i forum externum u zajednici. Zakonik crkvenog prava predviđa da su to dvoje odvojeni, odnosno, da ista osoba ne može biti voditelj zajednice, duhovnik i/ili ispovjednik. Time se želi osigurati da se osoba može otvoriti duhovniku bez straha da će to utjecati na odluke koje spadaju u području forum externum, u područje vodstva. Povreda granica odnosi se i na ograničavanje psihološke i duhovne pomoći samo na osobe iz vlastite zajednice; na povredu privatnosti i miješanje u nečiji osobni životni i utjecanje na odluke.

Ograničenje se odnosi na veoma suptilan proces indoktrinacije u kojem se članu zajednice na razne način sugerira kakav treba biti ako želi biti prihvaćen. Ograničenje obuhvaća: ograničenje kontakata bilo u okviru zajednice bilo s ljudima izvan zajednice (obitelj, prijatelji); ograničenje knjiga koje se smiju čitati; ograničenje informacija iz vanjskog svijeta. Kontakti izvan zajednice se ograničavaju uz opravdanje da stavovi i svjetonazori onih koji ne pripadaju zajednici ne odgovaraju specifičnoj karizmi zajednice te mogu negativno utjecati na osobu i na njezin poziv. Ograničenje se često odnosi i na poseban smjer duhovnosti koji se proglašava “najboljim putem” svetosti. Ograničenje obuhvaća i zahtjev tajnovitosti i šutnje u odnosu na život zajednice uz tumačenje da bi se taj način života mogao “pogrešno shvatiti”. Nije strana ni praksa prisluškivanja i nadzora dopisivanja od strane vodstava ili samih članova. Postupno se razvija perfidan sustav kontrole u kojem se više-manje svatko osjeća promatranim od svih ostalih. Sve to vodi do konformističkog ponašanja članova zajednice u skladu s pravilima, ponašanja koje neće privlačiti pozornost ili biti ocijenjeno kao „negativno“. Na razvoj takvog ponašanja utječe se i žargonom zajednice koji jasno signalizira koja su ponašanja pozitivna a koja negativna.

Idealiziranje se odnosi u prvom redu na ponašanje utemeljitelja, posredno i na samoshvaćanje zajednice. Tim pojmom se izriče ponašanje u kojem se utemeljitelji zajednice predstavljaju kao Božji glasnogovornici ili glasnogovornici svetaca, svoj autoritet potkrjepljuju pričom o spektakularnom obraćenju i pozivu, često se pozivaju na mističarku/mističara koji su im rekli da Bog od njih želi da osnuju zajednicu, okruženi su nekom vrstom “božanske aure”. Njihove riječi se tretiraju kao božansko nadahnuće i smatraju se “zakonom”. Članovima ili budućim članovima zajednice prenose poruke Boga i svetaca u svezi s njihovim životima i životnim odlukama. Propitivanje učenja i postupaka utemeljitelja je zabranjeno i tumači se kao otpor Duhu Svetom.

Članovi zajednice takvih utemeljitelja_ica osjećaju da su dionici neke više misije spašavanja duša i evangelizacije. Ta je misija važnija od svih njihovih osobnih potreba i interesa. Napuštanje zajednice shvaća se kao suprotstavljanje volji Božjoj, gubitak „prave“ vjere, kao izdaja. Ujedno, visoki ideali članovima zajednice pružaju osjećaj superiornosti nad dugima što ih snažno povezuje. Uz to, zajednicu se tumači kao obitelj. Metafora obitelji ujedno opravdava neravnotežu moći u zajednici. Određene informacije namijenjene su samo “roditeljima”-odgovornima dok “djeca”-članovi ne trebaju znati sve informacije niti trebaju biti uključeni u sve odluke. Krivnje i pogreške pripisuju se „djeci“-članovima dok se istina i pravednost pripisuju „roditeljima“-odgovornima. Djeca su obvezna na čuvanje „obiteljskih tajni“.

Oni koji se usude oduprijeti utemeljitelju i vođama zajednice doživljavaju obezvrjeđivanje i poniženje. To se često čini veoma suptilno, primjerice porukama da se čovjek mora osloboditi i očistiti od lošeg u sebi kako bi dosegao spasenje, ne smije vjerovati sebi i ne očekivati ​​ništa dobro od svojih misli, osjećaja i potreba. Vlastita se volja istražuje samo da bi se potom prepoznala kao loša, odbacila i podvrgla sustavu poslušnosti. Nekada se primjenjuje tehnika „vruće – hladno“.  Ovisno o raspoloženju voditelja_ice, osobu se hvali ili kudi, zbunjuje ju se jer ne može shvatiti što je uzrok jednog, što drugog ponašanja i tako ju se čini nesigurnom. Duhovni zlostavljači obezvrjeđivanje tumače kao uslugu žrtvama: pomažu im da postanu ponizni. Obezvrjeđivanje se može vršiti i pred cijelom grupom, u „javnoj ispovijedi“.

Posljedice duhovnog zlostavljanja su teške. Dolazi do narušenog samopouzdanja, ovisnosti, smanjene sposobnosti povjerenja, depresije, tjeskobe, može doći i do toga da se kod osobe poljulja i vjera u Boga. Svjedočanstva takvih osoba su potresna, iz njih se može shvatiti koje negativne posljedice to ima za cijeli njihov život.

Rast i razvoj novih zajednica koje su dijelom nastale iz karizmatske obnove tumačio se kao odgovor Duha na krizu u kojoj se Crkva našla, ali potom su nadošli problemi. Po Vama, koji su glavni kriteriji prosudbe novih duhovnih zajednica?

Cèline Hoyeau u knjizi La trahison des pères (Izdaja otaca) (2021.) predstavlja društveno crkveni kontekst u Francuskoj i općenito u Katoličkoj crkvi nakon Drugog svjetskog rata i nakon Drugog vatikanskog sabora koji je omogućio razvoj tih zajednica ali i utjecao na odnos hijerarhije prema njima. Ona identificira probleme s kojima se suočava hijerarhija, potrebe mladih toga vremena, potrebe vjernika i način na koji su utemeljitelji_ce novih duhovnih zajednica zadovoljavali te potrebe. Prema njezinoj analizi karakteristike toga razdoblja su sekularizacija, kritički odnos prema institucijama, potraga za jakim osobnostima (učiteljima) i istočnjačkom duhovnosti (guruima), slabljenje autoriteta na temelju službe, kao reakcija na racionalizam i vjeru u napredak 1950.-1960.-ih godina javlja potreba dijeljenja emocionalnih iskustava. Crkva proživljava krizu nakon Drugog vatikanskog sabora, svećenici, redovnici, redovnice napuštaju zvanje, opada broj sjemeništaraca i bogoslova, opada broj vjernika koji pohađaju obrede, hijerarhija traži nove modele pastorala izvan župskih zajednica, vjernici se okreću jasnom izlaganju vjere, iskustvu Božje blizine, „svetijoj” liturgiji, duhovne potrebe vjernike ne zadovoljava samo angažman Crkve na socijalnom području, nedostaju im religijski znakovi u javnosti, molitvene klupe, kipovi svetaca u crkvama, procesije. To vrijeme suvremenici opisuju kao „propast kršćanstva“, kao „post-kršćansko vrijeme“, „katoličku krizu“, „kraj jednog svijeta“.

U takvom ozračju pojavljuju se utemeljitelji_ice i daju dojam da mogu preokrenuti tijek stvari. Oni se vjernicima nude kao alternativa između tradicionalista i progresivnih u Crkvi, kao garanti pravovjerja nasuprot progresivnom katolicizmu, kao branitelji učiteljstva u vrijeme u kojem se Papin autoritet diskreditira. Mladim ljudima koji traže učitelje, očeve, vođe, oni nude sigurnost, „apsolutno“, „tajnu“. Njihova pobožnost uključuje tijelo, emocije, afektivnost, nježnost, prihvaćanje vlastite ranjivosti. Zajednice se pojavljuju kao „oaze“ u kojima se priznaje osobnost svakog pojedinca i time odgovaraju na potrebe za zajedništvom koje nastaju raspadom tradicionalnih oblika zajedničkog života (obitelj, župa).

Prve optužbe i osude pojavile su se već 1956. godine, ostale su međutim tajne, poznate samo vođama zajednica. Premda se optužbe i zbog sektaških zastranjenja i seksualnog zlostavljanja množe i izlaze u javnost, hijerarhija je prema njima benevolentna. Kao glavni kriterij prosudbe ovih zajednica uzima se broj novih zvanja, osobito svećeničkih. Naime, kao kriterij se uzimaju Isusove riječi „po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“ (Mt 7,20) te se „plodove“ redukcionistički svodi na broj novih – osobito svećeničkih – zvanja. Cèline Hoyeau prenosi riječi kardinala i prefekta Kongregacije za institute posvećenog života Franca Rodéa o utemeljitelju Kristovih legionara Marcial Maciela. Kardinal ne odobrava „moralne slabosti“ Marcial Maciela ali zbog 1000 svećenika koliko je zajednica u to vrijeme brojila, zaključuje: „… plod je dobar, plod je izvanredno dobar. On je izvanredan, sjajan […]. Može li se onda reći da je stablo loše? […] Čisto logično bih rekao: Ne, i ja ga oslobađam, oslobađam o. Maciela!“

I neke zajednice u Hrvatskoj se opravdavaju brojem novih (svećeničkih) zvanja. Treba međutim reći da plod nije dobar. Prave statistike u drugim državama pokazuju da postoji zastrašujući broj mladih ljudi koji su s velikim traumama napustili ove zajednice. Te „plodove“ zajednica se ne računa. Hoyeau stoga upozorava da se ne radi o „pravim“ već o  „prividnim plodovima“. Takav redukcionistički princip vrednovanja ovih zajednica bio je povod naslovu moga izlaganja: ne radi se o dobrim plodovima već o plodovima od kojih trnu zubi.

Govorite o sektaškim zastranjenjima i o duhovnom zlostavljanju. Poznato je nažalost da su se u tim zajednicama događala i seksualna zlostavljanja. Kako to tumačite?

Duhovno zlostavljanje ne mora voditi do seksualnog zlostavljanja ali ga omogućava ili – kako neki autori pišu – ono je „predvorje“ seksualnog zlostavljanja. Utemeljitelji novih duhovnih zajednica uglavnom su bili sankcionirani zbog seksualnog zlostavljanja. Oni su međutim postali seksualni zlostavljači jer su prethodno izgradili duhovnu moć nad svojim žrtvama. Seksualno se zlostavljanje u pravilu nije događalo kao fizički napad uz veliku primjenu sile već kao posljedica duhovnog zlostavljanja. Osobe su tijekom dužeg vremenskog razdoblja postupno dovedene u emocionalnu ovisnost, manipulirane i zavođene, tako da su u trenutku seksualnog zlostavljanja bile paralizirane i više nisu bile sposobne braniti se ili donositi vlastite odluke. Zlostavljači su znali kako osobe koje se kod njih ispovijedaju dovesti do toga da im očituju svoj najintimniji život, da im povjere i ono što ne spada u ispovijed. Jedna žrtva svjedoči kako je utemeljit zajednice kojoj je pripadala davao dojam da proniče ljudsku dušu i poznaje svaku ljudsku patnju. On ju je naveo da mu se u ispovjedi otvori u svim svojim željama i potrebama te je na taj način otkrio njezine ranjive točke koje je potom zloupotrijebio za seksualno zlostavljanje. Osim toga, svoj čin su tumačili i teološki. Njihovi poljupci bili su Isusovi poljupci, odnos njih i žrtve bio je odnos Isusa i Marije koji nitko ne može razumjeti. Poznato je i opravdanje seksualnih odnosa tzv. „prijateljskom ljubavi“. Budući da se utemeljitelje smatralo misticima, njihova tumačenja su izmicala razumnom shvaćanju i kritici. Opiranje takvim postupcima značilo je prekidanje procesa iscjeljenja i tumačilo se kao manjak vjere i povjerenja. U ovim slučajevima je zapravo bolje govoriti o seksualiziranom a ne o seksualnom nasilju jer se ne radi o fizičkom seksualnom činu protiv volje osobe već da se preko seksualnih radnji prvenstveno provode neseksualni interesi. Riječ je o posebnom obliku izražavanja i zloporabe moći nad drugom osobom u okviru hijerarhijskih rodnih odnose.

Vi ste se bavili pitanjem roda odnosno proturodnim stavovima u katoličkom miljeu. Da li i kako u odnosu prema tim pitanjima u Crkvi dolazi do izražaja sektaški mentalitet?

Neki autori upravo na temelju odnosa Crkve prema ženama i LGBTQ osobama ocjenjuju da Crkva sve više upada u sektaški mentalitet. To se može prepoznati u pokušaju nametanja shvaćanja Crkve kao „malog stada“ pri čemu se pridjev „malo“ ne odnosi na broj vjernika koji čine stado već na stav da „stadu“ ne mogu pripadati oni koji svojim postojanjem izazivaju „udobni tradicionalizam“ i oni koji svojim teološkim istraživanjima izazivaju „dosadnu pseudoortodoksiju“, kako je o toj temi davno pisao naš ugledni teolog Tomislav Janko Šagi-Bunić.

Jedna od oznaka sekte ili jedan od pokazatelja sektaškog mentaliteta jest i da netko sebi prisvoji pravo odluke o postojanju ili nepostojanju određenih ljudi. To ne mora značiti fizički likvidaciju već jednostavno svođenje odnosa na podčinjavanje i isključenje. U pozadini je uvjerenje da postoji samo jedan put istinskog postojanja, samo jedan valjan način gledanja na zbilju, samo jedna istina dok su sve druge nevažeće, lažne i štetne.

U Katoličkoj crkvi se na žene i LBGTQ osobe primjenjuje načelo jednakog dostojanstvo ali različitih prava, odnosno, isključenje iz punopravnog života u zajednici. Jednaka prava se ne uskraćuju na temelju nekih (ne)sposobnosti, prekrašaja pa čak ni na temelju spremnosti na podložnost, već samo na temelju tjelesnog spola i seksualne orijentacije. Zbog svoje tjelesnosti i (čak i neprakticirajuće) seksualnosti, te osobe ne mogu biti ređene te su time isključene iz važnih uloga u Crkvi. Pravilo da u Crkvi postoje osobe koje posjeduju puno dostojanstvo i prava i osobe koje imaju samo dostojanstvo ali ne i prava, znači da u Crkvi imamo dvije kategorije članova. Drugu kategoriju čine oni koji su manje vrijedni i koji nikakvim naporima ne mogu prijeći u prvu. LGBTQI osobama ne pomaže čak ni podložno prihvaćanje nametnutog celibata koji – usput rečeno – nikad ne bi ni smio biti nametnut. Celibat mora biti slobodni izbor.

U marginalizraciji žena i LGBTQI osoba crkva se koristi hermeneutikom razlike: svoje postavke konstruira u razlici prema suvremenom društvu i znanstvenim istraživanjima pri čemu ignorira i teološka istraživanja koja takve postavke stavljaju u pitanja. Kad se unaprijed odbaci spoznaje koje ne potvrđuju vlastite odabrane postavke, ne može doći do promjene. A da bi se neželjene promjene spriječile ili bar usporile, sve što nije u skladu s vlastitim interesima, proglašava se ideologijom. Dijalog se vodi samo s istomišljenicima. Odatle i ustrajni govor o „rodnoj ideologiji“ čiji su naziv i sadržaj najvećim dijelom konstruirani u Katoličkoj crkvi.

---

Razgovarao: Marko Medved

Izvor: polis.ba