Ružica Ljubičić

Pripovijest o silovanju Tamare, zabilježena u 13. poglavlju Druge knjige o Samuelu, jedno je od najranijih biblijskih prikaza seksualnog nasilja unutar obiteljskih odnosa. Tamara, kći kralja Davida, žrtva je silovanja od strane svog polubrata Amnona, što ne samo da utječe njezin osobni integritet, već i razotkriva dinamike moći unutar tada najvažnije obitelji. Nakon traume seksualnog nasilja, Tamara je društveno izolirana, a njezina patnja ostaje neprepoznata i nezaštićena. Ova priča pruža osnovu za razmatranje seksualnog nasilja, posebno unutar obitelji, te ulogu zakonskih i društvenih struktura koje omogućuju takve zločine. U tekstu analiziramo Tamarin lik i njeno iskustvo kroz biblijski tekst, nedostatak podrške, feminističku perspektivu te propitujemo kakav je odgovor i  mehanizam zaštite koje vjerske zajednice pružaju žrtvama seksualnog nasilja.

Položaj žena u Starom zavjetu

Žene u biblijskim vremenima, prema Starom zavjetu, često su bile tretirane kao imovina, korištene isključivo u reproduktivnoj funkciji. Njihov društveni status bio je vezan uz muškarca, bilo oca ili muža. U slučaju silovanja, žena je bila osramoćena, izgubila bi društveni status, koji je mogla povratiti jedino ako ju je silovatelj oženio (Malul, 2009: 9). Prema Ponovljenom zakonu: „Ako netko siluje djevojku koja nije zaručena, počinitelj mora platiti 50 šekela srebra njezinom ocu i oženiti je“ (Pnz 22:28-29) (Clements, 1994). Ovo postavlja pitanje zašto zakoni nisu sprječavali nasilje te zašto su bili strogi, ali opet neučinkoviti (Jones, 2013: 3). Stvarna praksa često je stavljala žene u podređeni položaj.

Ovako postavljen odnos prema ženama, temeljen na njihovoj podčinjenoj ulozi u obitelji, očituje se i u biblijskim prikazima, na što ukazuje i don Marinko Vidović, svećenik i redovni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Autor je proučavao nasilje nad ženama i njihov položaj u Bibliji. U članku „Nasilje nad ženom u Bibliji“ (2007), ističe da se žena u biblijskim prikazima pojavljuje tek kad dostigne spolnu zrelost, što implicira njezinu sposobnost za brak i rađanje djece. Navedeni pristup pokazuje kako je žena bila vrednovana u odnosu na muškarca: muškarac je mogao željeti ženu, oženiti je, iskoristiti je i potom je odbaciti. Prije spolne zrelosti, žena je u Bibliji bila portretirana samo kao kći, što naglašava njezinu ovisnost o ocu i potvrđuje njezin podređeni status u patrijarhalnom sustavu (Vidović, 2007: 109).

Što znamo o Tamari i njenom podrijetlu?

Kralj David (oko 1040.–970. pr. Kr.) bio je drugi kralj ujedinjenog Izraelskog kraljevstva i jedan je od najvažnijih povijesnih ličnosti u tradicijama židovstva, kršćanstva i islama. Kao vojskovođa i političar, ujedinio je izraelska plemena, učvrstio Jeruzalem kao političko, kulturno i vjersko središte te planirao izgradnju hrama posvećenog Bogu. Tijekom njegove vladavine Izrael je uživao razdoblje političke stabilnosti i snage. Biblija Davida opisuje kao „čovjeka po Božjem srcu“ (1 Sam 13:14), čime simbolizira njegovu vjeru i pokajanje unatoč vlastitim slabostima. Tradicionalno se smatra autorom Psalama, duhovnih pjesama koje izražavaju slavljenje Boga i težnju za njegovom blizinom (Alter, 1999; Rusan, 2016). Jedan od najpoznatijih trenutaka u Davidovu životu jest pobjeda nad Golijatom, koja simbolizira trijumf vjere nad naizgled nepobjedivim protivnicima. Davidovo naslijeđe uključuje političku stabilnost, duhovni utjecaj kroz Psalme te njegov neosporni značaj u religijskim tradicijama tri monoteističke religije (Rusan, 2016).

Među njegovom djecom spominje se Tamara, jedina Davidova kći koja je izravno spomenuta u Bibliji. O njoj nema mnogo informacija. Njezina majka Maaka bila je kći Talmaja, kralja Gešura, a Tamarin brat bio je Abšalom. U Bibliji se Tamara opisuje kao djevojka koja je nosila bogato ukrašenu haljinu, tipičnu za kraljevske kćeri-djevice toga doba (2 Sam 13). Rabinska literatura navodi da je Tamara bila biološka kći kralja Davida, rođena od zarobljenice koja je postala njegova supruga nakon što je napustila pogansku vjeru. Ta žena kasnije je rodila i Abšaloma (Adelman, 2021). Pretpostavlja se da je, kao kći kralja, Tamara uživala određene privilegije povezane s pripadnošću kraljevskoj obitelji. Odgajana je u skladu sa židovskim zakonima koji su naglašavali očuvanje časti obitelji i poštivanje strogo propisanih društvenih pravila nametnutih članovima Davidove dinastije (Frymer-Kensky, 2002; Adelman, 2021).

Međutim, njezin klasni status nije je zaštitio od silovanja. Unatoč visokom položaju, Tamara nije bila pošteđena seksualnog nasilja, a  status kraljeve kćeri postao je beskoristan u trenutku kada je poslije pretrpljene traume, život nastavila u povučenom obliku. Priča o Tamarinom silovanju otkriva kako društvene i obiteljske hijerarhije nisu mogle spriječiti njeno stradanje, čime se dodatno naglašava nemoć žena unutar patrijarhalnog društva.

Biblijski izvještaj o silovanju Tamare

U 2 Sam 13 opisuje se kako se Amnon, sin Davidov, zaljubio u svoju polusestru Tamaru. „Toliko je tugovao Amnon da se razbolio zbog svoje sestre Tamare“ (2 Sam 13,2). Tamara je bila nevina djevojka, a Amnon je smatrao da je nemoguće ostvariti bilo kakav odnos s njom jer je bila neudana (2 Sam 13,2). Amnonov prijatelj Jonadab, sin Šimea, brata Davida, predložio mu je da se pretvara da je bolestan kako bi mogao od svog oca Davida tražiti da pošalje Tamaru da mu pripremi jelo (2 Sam 13,5). Amnon posluša savjet, a kralj David šalje Tamaru da posjeti Amnona i pripremi mu obrok (2 Sam 13,7–8). Kada Tamara dođe k Amnonu i pripremi obrok, Amnon, nakon što su svi drugi napustili prostoriju, zahtijeva od nje da donese jelo u njegovu sobu (2 Sam 13,10). Kada mu pruži jelo, on je uhvati i reče joj: „Hodi, lezi uza me, draga sestro.“ A ona mu odgovori: „Nemoj, brate moj! Ne sramoti me, jer se tako ne radi u Izraelu. Ne čini takve sramote! Ta kuda bih ja sa svojom sramotom? I ti bi bio bestidnik u Izraelu! Nego, govori s kraljem, on me neće uskratiti tebi!“ (2 Sam 13,11-14). Nakon zlostavljanja, Amnon je razvio duboki prijezir prema Tamari (2 Sam 13,15). Naredi svojim slugama: „Bacite je van i zaključajte vrata za njom!“ (2 Sam 13,17). Tada Tamara uzme prašinu, pospe se njome po glavi, razdere haljinu s dugim rukavima koju je imala na sebi, stavi ruku na glavu i ode, vičući glasno (2 Sam 13,19). Abšalom, njezin brat upita je: „Je li tvoj brat Amnon bio kod tebe? Onda, draga sestro, budi tiha! On ti je brat. Ne uzimaj to k srcu!“ (2 Sam 13,20). Tamara je ostala u domu svog brata Abšaloma, neudana, a ovaj nasilni čin doveo je do daljnjih sukoba unutar obitelji kralja Davida.

Tamarino NE!

U članku „Rape in the House of David: The Biblical Story of Tamar as a Resource for Transformation“ (2004), istraživač afričkih tumačenja Biblije, Gerald West i njegovi suradnici analiziraju Tamarin otpor nasilju kojem je bila izložena, ističući njezinu odlučnost i argumente u pokušaju da spriječi zločin. Tamarin zazor, izražen kroz niz jasnih i moralno snažnih izjava, predstavlja primjer borbe protiv nepravde unutar patrijarhalnog društva. Tamara prvo glasno i odlučno odbija Amnonove namjere riječima „Nemoj!“ (2 Sam 13,12–13), što bi samo po sebi trebalo biti dovoljno da zaustavi svaki daljnji pokušaj. Potom ga podsjeća da je on njezin brat, apelirajući na obiteljske veze i moralne norme koje takav čin čine još odvratnijim. Izričito naglašava da nije voljna sudjelovati u tom činu i iznosi da je prisiljena. Tamara također poziva na kulturno naslijeđe i zakone koje je Amnon, kao pripadnik izraelskog naroda, dužan poštovati, ističući da je njegova namjera zla i nepravedna. Kao posljednji pokušaj, Tamara predlaže mogućnost braka između njih dvoje, što bi, iako krajnje neželjeno, barem donekle ublažilo sramotu i osiguralo njezinu društvenu zaštitu. Unatoč njezinom jasno izraženom protivljenju i racionalnim argumentima, Amnon zanemaruje njezin glas i koristi svoju fizičku nadmoć kako bi izvršio nasilje. West i njegovi suradnici ističu da je Tamarin glas simbol odupiranja i pokušaj očuvanja osobnog dostojanstva unutar struktura moći koje ju sustavno marginaliziraju (West i dr., 2004). Kroz ovu analizu, Tamarina priča prepoznaje se kao dragocjen biblijski resurs za promicanje društvene transformacije i osvješćivanje problema seksualnog nasilja nad ženama.

Uzroci i posljedice seksualnog nasilja

Uzroci seksualnog nasilja često uključuju društvene navike koje podržavaju nejednakost, psihološke faktore poput požude i manipulacije, te neaktivnost institucija koje bi trebale štititi žrtve. Posljedice ovog nasilja su duboke i dugotrajne, kako za same žrtve, tako i za društvo u cjelini. U članku „A Biblical, Psychological and Moral Analysis of the Rape of Tamar in 2 Samuel 13: A Pastoral Response“ (2018), Noel Woodbridge i Callie Joubert analiziraju Tamarinu priču. Amnon, koji osjeća opsesivnu požudu prema Tamari, pogrešno to tumači kao ljubav. Zbog triju prepreka (Tamara je djevica pod obiteljskim nadzorom, incest je zabranjen i njezinu privatnost ograničavaju pravila), Amnon postaje frustriran. Slijedi savjet prijatelja Jonadaba da se pretvara kako je bolestan, što dovodi Tamaru u njegov dom. Tamarina moralna načela natjeraju je da odlučno odbije Amnonove zahtjeve, ali unatoč tome, on je siluje, pokazujući ravnodušnost prema posljedicama. Nakon toga brutalno je izbacuje iz kuće, što dodatno pogoršava njezinu traumu. Kralj David, iako ljut zbog zločina, ne poduzima konkretne mjere protiv Amnona, čime dodatno produbljuje Tamarinu nepravdu. Dvije godine kasnije njezin brat Abšalom osvećuje sestru ubijanjem Amnona. Autori zaključuju da priča o Tamari razotkriva sustavnu nepravdu prema žrtvama i ukazuje na opasnosti požude, manipulacije i pasivnosti, dok Tamara postaje žrtvom obiteljskog i strukturalnog nasilja koji je nije zaštitio (Woodbridge, Joubert, 2018).

Izolacija i nedostatak podrške

Nakon silovanja, Tamara odlazi živjeti kod brata Abšaloma, gdje ostaje u povučenosti, simbolički i doslovno gubeći glas u biblijskom tekstu. Bez potpore, njezin život se svodi na povlačenje iz javnosti, čime je dodatno marginalizirana. Društveni i obiteljski izostanak zaštite ukazuje na isprepletenu povezanost između ženske časti, obiteljskih odnosa i šireg društvenog konteksta u kojem se seksualno nasilje ne samo ne kažnjava, već se često prikriva. Feministička teologinja i profesorica Starog zavjeta na Sveučilištu u Grazu Irmtraud Fischer, u članku „Seksualno uznemiravanje u Bibliji #ThemToo“ (2023) naglašava kako tajenje seksualnog nasilja nije rješenje, iako se u patrijarhalnim društvima često prakticira kako bi se očuvala obiteljska čast. Tamara prikazuje Amnonov zločin kroz simbolične geste – stavlja pepeo na glavu, razdire svoju odjeću i glasno izražava bol i očaj.  Prema Fischer, te radnje jasno pokazuju njezinu odlučnost da ne prikrije nasilje, unatoč društvenim očekivanjima. Fischer navodi da se navedeni biblijski narativ često interpretira s dozom razumijevanja prema muškarcima, koji prikrivaju zločine radi očuvanja ugleda obitelji. Tamara, suprotno tome, djeluje unutar okvira tadašnjih zakona i tradicija, znajući što je moralno ispravno, a što nije. Iako razumije da ju društvo smatra oskvrnutom, odbija šutjeti i time dodatno žrtvovati vlastiti integritet radi zaštite obiteljske reputacije (Fischer, 2023: 259–261).

U ovom kontekstu, biblijski prikazi žena, često ne odražavaju njihovu osobnu vrijednost, već postavljaju pitanja o strogim pravilima koje definiraju čast i ulogu žena u obitelji. Vidović ističe da, iako je u Bibliji očev primarni zadatak brinuti se za čast svoje kćeri i njezinu zaštitu prije udaje, biblijski tekstovi ne pružaju primjere takvog ponašanja. Autor posebno napominje da dva značajna biblijska lika, Jakov i David, nisu zaštitili svoje kćeri koje su preživjele seksualno nasilje. Nadalje, Vidović ističe da biblijski pripovjedači žene, osobito kćeri, ne prikazuju kao osobe koje zaslužuju dostojanstven tretman u društvu. Predstavljaju ih isključivo kao vlasništvo svojih očeva ili muževa (Vidović, 2007: 111). Autor razrađuje složenost problematike ženine časti, objašnjavajući kako djevičanstvo nije samo fizički integritet žene (virgo intacta), već i simbol njezina socijalnog statusa, pripadnosti ocu i potencijala za brak. Prema autoru, preko žena se prelamaju interesi muškaraca, a u slučaju Tamare ostvaruje se sukob između oca i sina. Interesi moći i politike određuju okvire seksualnog nasilja, dok Tamara ostaje pijun u dinamici prodora u sferu očevog vlasništva i utjecaja (Vidović, 2007: 123).

Važno je analizirati trenutak kada Tamara gubi glas, odnosno kada prestaje biti spominjana u Bibliji, jer taj trenutak označava dehumanizaciju i stigmatizaciju unutar narativa. Tamara, nakon silovanja od strane njenog polubrata Amnona, prisiljena je na život u izolaciji, a njezin život postaje svjedočanstvo o patrijarhalnim strukturama koje guše ženske glasove. Gabrielle Isaac-Herzog, u svom članku „From Handmaids to Princesses: How Identity and Politics Impact Definitions of Biblical Rape“ (2022), naglašava Tamarin „privilegirani“ položaj jer, u odnosu na druge žene koje su često bile izbačene iz svojih obitelji ili prodane. Iako je nevina žrtva, Tamara je ušutkana, a njezina šutnja postaje alat patrijarhata koji joj uskraćuje pravdu i šteti drugim ženama (Isaac-Herzog, 2022).

Feminističke rekonstrukcije Tamare i žena iz Biblije

Tema silovanja Tamare u 2 Samuelovoj knjizi biblijskog teksta predstavlja veliko emocionalno i društveno pitanje koje nadmašuje svoje povijesno značenje, a postaje prostor za analizu moći, patrijarhata i traume. U kontekstu biblijskih narativa, razni suvremeni i teolozi/ginje feministički teoretičari/ke koriste Tamarinu priču kao okvir za reinterpretaciju ženske patnje, potiskivanja i osnaživanja glasova žrtava u patrijarhalnim strukturama.

Juliana M. Claassens, profesorica biblijskih studija, u svom poglavlju „Trauma and Recovery: A New Hermeneutical Framework for the Rape of Tamar (2 Samuel 13)“ (2016) primjenjuje teoriju traume kako bi naglasila važnost Tamarinog govora, koji je tijekom silovanja bio ignoriran. Claassens tvrdi da je njen glas presudan za priznavanje stvarnosti onoga što joj se dogodilo, jer omogućuje Tamarino iskustvo da izađe iz sjenke traume. U ovom kontekstu, Tamara postaje subjekt svog narativa, a njezin govor omogućuje iscjeljenje i priznavanje njezine patnje. Sličan pristup ima Elizabeth Hands, profesorica teologije, u svom članku „The Death of Amnon iz zbirke Nature’s Ban: Women’s Incest Literature“ (1996). Kroz analizu incestnih odnosa, autorica pokazuje kako se ženski likovi oblikuju unutar takvih normi, ali također nastoji ojačati glasove žena, omogućujući im da se izbore za svoje dostojanstvo i pravdu. Obje autorice, Claassens i Hands, naglašavaju važnost priznavanja i osnaživanja ženskih glasova u patrijarhalnim narativima, omogućujući žrtvama da se izbore za svoju pravdu i integritet. Navedeni pristup također prepoznaje traumu kao vitalni element u procesu oslobađanja, gdje glas žrtve prepoznaje i imenuje zlostavljanje pravim terminom.

Tracy Hansen, profesorica pastoralne teologije, u svom radu ukazuje na sličnosti između Tamarine priče i suvremenih slučajeva silovanja unutar obiteljskih struktura. Hansen ističe važne poveznice, kao što su poznati počinitelji, šutnja vlasti prema prijavama o silovanjima i proces tugovanja kroz koji žrtva prolazi. Njena interpretacija omogućuje čitateljima/icama da se poistovjete s Tamarom kao žrtvom, usmjeravajući pažnju na suvremene izazove u razumijevanju nasilja, s naglaskom na obiteljske dinamike i nasilje (Hansen, 1992). Njen pristup nadovezuje se na rad Cheryl Exum, profesorice biblijskih studija, koja analizira ženske žrtve silovanja u biblijskim narativima (Exum, 1993).  U knjizi Fragmented Women: Feminist (Sub)versions of Biblical Narratives pokazuje kako se biblijski tekstovi često ne usmjeravaju na glas žrtava, nego ih poništavaju, čime odražavaju slične probleme u društvenom pristupu prema žrtvama nasilja, kao što su minimiziranje njihovih iskustava i omalovažavanje njihovih glasova.

Tiana Bosman, znanstvenica u području teologije i biblijskih studija, u svom članku „Domestic Violence in the Old Testament and During the COVID-19 Pandemic: A Question of Identity“ (2021) proširuje analizu tvrdeći da postoje tri nasilnika u Tamarinoj priči: Amnon, Abšalom i njezin otac David. Ovaj pristup povezuje obiteljski okvir s patrijarhalnim načelima, pokazujući kako moć u obitelji odražava  mehanizam koji omogućuje perpetuiranje nasilja u obiteljskim i širim okvirima. Rachelle Gilmour, profesorica teologije i feminističkih studija, u svom radu „But He Would Not Listen to Her: Revisiting the Story of Tamar in 2 Samuel 13.5“ (2016) također ističe važnost obiteljske strukture iz feminističke perspektive. Gilmour tvrdi da priča o Tamarinoj sudbini ne pokušava razbiti patrijarhalni sustav, niti stvara iluziju o njezinoj sigurnosti unutar njega. Tamara ostaje nezaštićena, a njezina priča postaje simbol okrutne stvarnosti u kojoj žene nisu nimalo sigurne.

Kako vjerske zajednice tretiraju žrtve?

Danas se vjerske zajednice suočavaju s izazovom u tumačenju seksualnog nasilja, osobito u kontekstu njegovih dubokih učinaka na žrtve kao i utjecaj koju religijski autoriteti imaju u procesu oporavka. Iako crkve na teorijskoj razini osuđuju seksualno nasilje kao moralno i religijski neprihvatljivo, u praksi se često postavljaju pitanja o odgovornosti i reakcijama na nasilje unutar vjerskih zajednica. Patrijarhalna hijerarhija  reflektira uvriježene stavove o ulozi žena i muške dominacije. Tako se oblikuju različiti mitovi koji omogućuju i podržavaju seksualno nasilje (Knickmeyer i sur., 2010). Ovaj sustav često usmjerava odgovor vjerskih zajednica prema podijeljenoj odgovornosti između žrtve i zlostavljača, što značajno otežava suočavanje sa zlostavljanjem i otežava proces oporavka.

Žene koje su žrtve nasilja često traže pomoć unutar crkvenih zajednica jer unutar njih traže razumijevanje i podršku. Prema  rezultatima istraživanju žene preferiraju tražiti pomoć unutar svoje religijske zajednice, i to je često prvo mjesto gdje priznaju nasilje i traže od drugih da im vjeruju (Damron i Johnson, 2015: 5). Međutim, vjerske zajednice trebaju raditi na razvoju senzitivnog pristupa. Izvještaji o seksualnom nasilju nisu napadi na religiju i vjerska učenja, već ukazuju na potrebu za propitivanjem o uzrocima nasilja i suočavanjem s traumama. Ako vjerski dužnosnici reagiraju defenzivno ili neprijateljski, nesvjesno podržavaju mitove o silovanju i dodatno otežavaju proces oporavka žrtvama. Kultura prikrivanja nasilja unutar vjerskih zajednica još uvijek nije potpuno prevladana. Žrtve se suočavaju s dodatnim problemima, osobito kada im se ne pruži emocionalna podrška ili se njihova priznanja odbace ili minimiziraju (Ames, 2015). Također, potrebno je analizirati specifične stavove ukorijenjene u vjerskim tradicijama, poput onih o pokori, krivnji, poslušnosti i žrtvovanju, jer oni mogu negativno utjecati na sposobnost žrtava da se oslobode emocionalnih i psiholoških posljedica zlostavljanja.

Pronađeni glasovi

Priča o Tamarinom iskustvu pretrpljenog silovanja može poslužiti kao upozorenje na  seksualno obiteljsko nasilje, koje, nažalost, i danas pogađa mnoge žene i djevojčice. Brojne žrtve suočavaju se s nasiljem od strane bliskih članova obitelji — očeva, djedova, braće, pa čak i vlastitih supružnika. Ono što bi trebalo biti sigurno i toplo obiteljsko okruženje često se pretvara u ciklični pakao neprekidnog nasilja, gdje osjećaj sramote paralizira žrtve i sprječava ih da progovore o svojim iskustvima.

Iako Tamara nije izravno progovorila o svojoj traumi, njezin čin posipanja pepelom i razderana haljina postaje simbolična poruka o tome kako se emocije i patnja mogu izraziti i na druge načine. Ovaj primjer može poslužiti kao inspiracija ženama koje se suočavaju s nasiljem, dajući im snagu da prepoznaju važnost suočavanja s traumama umjesto da ih potiskuju.

Kao članovi/ce društva odgovorni smo za izgradnju mreža podrške za žene koje se usuđuju prijaviti nasilje, jer put prema prijavi nije nimalo lak. Suočavanje sa seksualnim nasilnicima, pogotovo kada su oni članovi obitelji, može biti izuzetno teško i emocionalno iscrpljujuće. Ipak, važno je motivirati žene da ne šute o svojim ranama, već da se usmjere prema iscjeljenju i pravdi. Sramota i krivnja nikada ne bi smjele biti teret koji žrtve nose. Neophodno je ukazati na zakonsku odgovornost institucija da privedu silovatelje i usmjeriti društveni diskurs osude prema njima, umjesto da se žrtve dalje stigmatiziraju. Potrebno je širiti svijest o važnosti poticanja žena da govore o svojim iskustvima te stvarati sigurne prostore u kojima će se osjećati podržano i zaštićeno. Također, treba raditi na uklanjanju sramote i krivnje koje društvo često pridaje žrtvama, a fokusirati se na obrazovanje i prevenciju seksualnog nasilja kako bi se stvorila sigurnija i pravednija zajednica za sve.

LITERATURA

Adelman, R. (2021), „Tamar 2“, Jewish Women's Archive, https://jwa.org/encyclopedia/article/tamar-2- posjećeno 10. 12. 2024.

Alter, R. (1999), The David Story, New York: Sage Journal.

Ames, N., Ware, L. F. (2015), „Latino Protestants: Religion, culture, and violence against women“, A. J. Johnson (ur.), Religion and men’s violence against women. (149–162), Springer Science: Business Media.

Biblija (1972), Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Bosman, T. (2021), „Domestic violence in the Old Testament and during the COVID-19 pandemic: A question of identity“, HTS Teologiese Studies/Theological Studies, 77(3), 67-92, https://doi.org/10.4102/hts.v77i3.6792 – posjećeno 11. 12. 2024.

Brenner, A. (2005), I Am… Biblical Women Tell Their Own Stories, Minneapolis: Fortress Press.

Casey, K. L. (2010), „What part of ‘No’ don’t you understand? – Talking the tough stuff of the Bible: A creative reading of the rape of Tamar – 2 Sam. 13:1–22“, Feminist Theology, 18(2), 160–174. https://doi.org/10.1177/0966735009348549- posjećeno 12. 12. 2024.

Claassens, L.  (2016), „Trauma and recovery: A new hermeneutical framework for the rape of Tamar (2 Samuel 13)“, The Bible Through the Lens of Trauma (177-192), SLB Press.

Clements, R. (1994), The Book of Deuteronomy: Introduction, Commentary, and Reflections, Nashville, TN: Abingdon Press.

Damron, J., Johnson, A. J. (2015), „ Violence against women in religious communities: An introduction, A. J. Johnson (ur.), Religion and men’s violence against women ( 3–14). Springer Science: Business Media.

Exum, J. C. (1993), Fragmented Women: Feminist (Sub)versions of Biblical Narratives, Sheffield: JSOT Press.

Fisher, I. (2023), „Seksualno uznemiravanje u Bibliji #ThemToo“, Obnovljeni život, 78(2), 257–265.

Frymer-Kensky, T. (2002), Reading the Women of the Bible, New York: Schocken.

Hansen, T. (1992), „My Name Is Tamar“, Theology, 95, 370-377.

Gilmour, R. (2016), „But he would not listen to her: Revisiting the story of Tamar in 2 Samuel 13:5“, M. J. Melanchthon & R. J. Whitaker (ur.), Terror in the Bible: Rhetoric, Gender, and Violence (55-67), Brill.

Hands, E. (1996), „The death of Amnon“, K. J. McLennan (ur.), Nature’s Ban: Women’s Incest Literature ( 29-56), Northeastern University Press.

Isaac-Herzog,G. (2022), „From Handmaids to Princesses: How Identity and Politics Impact Definitions of Biblical Rape“, Spring 4-26, 4-49.

Jones, J. (2013), Pre-biblical and Old Testament Rape Law Parallels: Recurring Androcentric Themes in Historic Biblical Texts, doktorska disertacija, New Jersey: Master of Arts in Liberal Studies.

Joubert, C., Woodbridge, N. (2018), „A Biblical, Psychological, and Moral Analysis of the Rape of Tamar in 2 Samuel 13: A Pastoral Response“, Conspectus—The Journal of the South African Theological Seminary, 25, 106-123.

Knickmeyer, N. i drugi (2010), „ Putting on Sunday best: The silencing of battered women within Christian faith communities, Feminism & Psychology, 20(1), 94–113. https://doi.org/10.1177/0959353509347470- posjećeno 14. 12. 2024.

Malul, M. (2009), „What is the Nature of the Crime of the Delinquent Daughter in Deuteronomy 22:13-21?“, Vetus Testamentum, 59, 446-459.

Rusan, S. (2016), Utjecaj i značenje Davida u Prvoj knjizi Ljetopisa, doktorska disertacija, Zagreb: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Vidović, M. (2007), „Nasilje nad ženom u Bibliji“, Zbornik radova: Nasilje nad ženama, 98-158.

West, G. (2004), „Rape in the House of David: The Biblical Story of Tamar as a Resource for Transformation“, Agenda, 18(61), 36-41.