Osvrt na panel „Ženska lica mučeništva“ u sklopu konferencije „A ti sestro, govori!“

Drugi dan „A ti sestro, govori!“ konferencije je započeo panelom „Ženska lica mučeništva“, na kom su govorile prof.dr. Ajla Demiragić i prof.dr. Jasmina Husanović – njihova izlaganja i razgovor s učesnicama moderirala je dr. Amra Pandžo.

Već na samom početku izlaganja, postalo je jasno: koncept mučeništva i „svetog“ života, bez obzira na religijsku tradiciju u kojoj se pojavljuje, ima slične značajke, a praktički i istu definiciju.

U kršćanskoj tradiciji, pojam mučenik (lat. martyr, grč. μάρτυς) znači svjedok ili svjedokinja, a u islamskoj tradiciji šehid ili šehida znače isto – svjedok ili svjedokinja vjere, osoba koja je dala život za svjedočenje i širenje Božje riječi. S obzirom na to da obje religijske tradicije kojih su se profesorice dotakle za svog izlaganja imaju veliki broj mučenika i mučenica, jasno je kako su životni putevi i pouke ovih figura dolazile u raznolikim oblicima – ali ono ključno što čini osobu mučenikom ili mučenicom jeste to što su svoj život i svoju smrt, kakvi god oni bili, posvetili Bogu i vjeri. Ali kakvi god životi i duhovni putevi mučenika i mučenica bili, a sistemi koji ih prisvajaju i čuvaju strogi i nedodirljivi, u hermeneutičkoj analizi mučeničkih života i učenja – neizbježno je pitanje intersekcionalnosti.

Shodno ovome, govoriti o licima mučeništva zasigurno je značajno i zanimljivo, ali govoriti o ženskim licima mučeništva –  nužno je i neizbježno za opšti religijski i filozofski diskurs. Kako su kanon, tradicija i utemeljeni sistemi hijerarhije uslov za sociološki i historijski opstanak jedne religije, tako su pomoćni aspekti religijskog, poput legendi, alegorija, pouka i interpretacija – uslov za opstanak gnoze u surovom točku vremena. Govoriti i pisati o ženama duhovnjakinjama u vremenu u kom živimo je prestalo biti pitanje opšte uključivosti religijskog diskursa, a postalo pitanje preživljavanja društvenog kapitala religije u modernom dobu.

Ulozi žene u religijskim tradicijama kršćanstva i islama se kroz historiju primarno prilazilo preskriptivno – žene su iznova i iznova tematizirane od strane religijskih autoriteta, ali im se pristupa kroz infantilizirajuću prizmu. Uprkos naporima pojedinih teologinja i teologa da putem alternativnih interpretacija religijskog teksta i predaja ženu autoriziraju kao religijskog i duhovnog subjekta, uloga i dužnosti žene su u tradicijama monoteističkih religija ostale na nivou osnovnoškolskih pravila ponašanja i poopštene teleologije femininog o kojoj skoro niko, a ponajmanje žene, imaju pravo raspravljati. Upravo zbog ovakve pozicije u povijesti religijskih struktura, žene duhovnjakinje su svoja posebna učenja i otkrovenja održavale u sferi mističnog – u prostoru neposrednog odnosa s Bogom i duhom.

Autentična ženska duhovnost je povijesno pronalazila utočište u misticizmu i ezoteričnom pristupu vjerovanju i bogosluženju – žene duhovnjakinje su svoj put pronalazile u alternativnijim praksama, slobodnijim formama obraćanja Bogu, pritom težeći ka što manjem uzurpiranju postojećih struktura i hijerarhijskih postavki koje je patrijarhalni religijski sistem nalagao.

Jedna od ovakvih duhovnjakinja koje su svoj put ka Bogu pronašle u mističnom je i Rabia el Adevijja, o kojoj je govorila prof. Husanović tijekom svog izlaganja. Sufijka, duhovna učiteljica i povijesna ličnost iz grada Basre, Rabia el Adevijja, ostavila je značajan trag u svijetu islamskog misticizma.

Govoreći o metanarativu života i učenja Rabije el Adevijje, prof. Husanović se dotakla tropova (grč. τρόπος: način, okret: govornička figura koja se definira kao promjena značenja pojedinačnih pojmova), svojevrsnih oblika karakterizacije lika, koji su korišteni u predstavljanju lika ove duhovnjakinje. O Rabiji el Adevijji je zapisano mnogo više no što je ona sama zapisala o svom učenju i duhovnom putu za vrijeme vlastitog vijeka, a njena uloga u povijesti sufizma prikazivana je kroz tropove duhovne učiteljice, zaljubljenice u Boga, asketkinje i sufijke.

Prof. Demiragić je, s druge strane, ispričala priču o Sv. Kumernisi  – portugalskoj mučenici kojoj je, prema legendi, Bog dao bradu kako bi je spasio od neželjenog braka. Kako nije povijesno utvrđeno je li Sv. Kumernisa zaista živjela, njezin lik je putem narativa u usmenoj i pisanoj književnosti osnaživao i inspirisao generacije kršćana i drugih vjernika koji su se nalazili u naizgled bezizlaznim situacijama. Iako su Sv. Kumernisa spisateljice Olge Tokarczuk, ona braće Grim ili pak ona čija ikona stoji u Velikoj Mlaki – različite svetice, Sv. Kumernisa kao figura je ujedinjenje svih njezinih prikaza, svih legendi i priča koje su o njoj ispričane.

Dva primjera iz različitih konfesija i duhovnih formi – Sv. Kumernisa i Rabia el Adevijja, bez obzira na pojedinosti njihovih života i (ne)tačnost historiografskih podataka o njima, dijele sličnu sudbinu unutar patrijarhalne strukture moći u monoteističkim religijama. Njihove biografije, kao i one nebrojeno mnogo žena duhovnjakinja, nisu samo izgubile na svom narativnom i hagiografskom integritetu kroz vrijeme (kao što to često biva i sa muškim duhovnim figurama), već se i sam prvobitni cilj očuvanja njihove priče može promatrati kao akt glorificirane marginalizacije. 

Proces sanktifikacije ljudskog bića, bilo ono muško ili žensko, skoro uvijek podrazumijeva mistifikaciju, mitologizaciju i konceptualizaciju života i čuda onog ko biva na određeni način posvećen ili uzdignut kao Dobri. Ovo poetiziranje u interpretaciji jedne biografije, bila ona stvarna ili ne, osobito utiče na ženske duhovne figure.

Sakralizacija nečega ili nekoga, iako naizgled čin sa pozitivnom namjerom, nosi izvjesne rizike kada je u pitanju autentičnost i vjerodostojnost, te najčešće dolazi uz imperativ objektifikacije onog što biva sakralizirano. Sveta osoba, posebito sveta žena, postaje simbol i ikona, predmet štovanja i divljenja, ali prije svega, predmet. Kroz proces povijesne mistifikacije duhovnjakinje, po automatizmu dolazi do izmještanja osobe ili lika iz sfere individue sa integritetom i autoritetom u prostor transcendentnog, pa i fiktivnog. Od početka bilježenja ili pak kreiranja narativa života žene duhovnjakinje, onaj koji pamti, bilježi ili stvara ni ne pomišlja na kanonizaciju prakse ili učenja duhovnjakinje – ona je od početka osuđena na alternativni topos u diskursu i tradiciji.

Iako je ženska duhovnost unutar monoteističkih religija ponajviše autonomije pronašla u misticizmu, čini se kako, baš poput formalnih religijskih struktura, i sam misticizam povijesno iznevjerava ženu. Misticizam kao religijska i duhovna kategorija sam je po sebi zarobljen unutar surovog patrijarhalnog panoptikona – svi mistični događaji, duhovne figure i učenja od trenutka svog pojavljivanja u kontekstu religijske tradicije bivaju osmotreni, ocijenjeni i kategorizirani. Povijesno gledano, negacija mistične prakse ili duhovnog puta neke osobe od patrijarhalnog religijskog autoriteta, uvijek rezultira odbacivanjem i proglasom hereze. Kada, nekim slučajem, duhovnjakinja ili mističarka ne bi prošla kroz filter zadanih postulata i kriterija – ona bi, zajedno sa svojim učenicima i učenicama, te svim onima koji se asociraju s njom, bila nasilno marginalizirana i ušutkana. Ako ovako izgleda neuspjeh u legitimizaciji duhovne prakse, šta onda znači uspjeh u takvom sistemu? Afirmacija duhovnjakinje kao svetice ili duhovne figure unutar tradicije doprinosi sveopštem pozicioniranju žena u povijesti religije, ali i dalje je rezultat patrijarhalnog vrednovanja.

„Žene sufijke nisu ni poželjne ni odbačene, već nejasne. Ali osnovni cilj je učiniti ih bezopasnim,“ navela je prof. Husanović, pojašnjavajući na primjeru Rabije el Adevijje kako su duhovnjakinje koje su ostale zabilježene, zapamćene i čija se učenja i danas slijede – u ulozi „konstruirane svetice“, te nose „počasni muški status“.

Panel „Ženska lica mučeništva“ poslužio je kao značajan podsjetnik na žene koje su se svojim životom i bogoslužjem uzdigle na mjesto svetica, mučenica i asketkinja. Ali u susret mnogobrojnim svetim i prosvijetljenim ženama afirmiranim od strane patrijarhalnog religijskog suda, otvara se pitanje onih koje su odbačene. Onda kada ženska religioznost i duhovnost ne potpadaju pod vrijednosni sistem koji je patrijarhalni sud za njih odredio i ne ispunjavaju „žensku duhovnu ulogu“, ali istovremeno ne prakticiraju i ne žive vjeru koja će im donijeti „počasnu mušku ulogu“ – gdje takva duhovnjakinja biva smještena?

Nakon panela kao što je ovaj, jasno je da je za feminizam, teologiju i feminističku teologiju nužno govoriti o ženama duhovnjakinjama, ali ne samo kao mitskim bićima iz čijih se priča hranimo inspiracijom i duhom – već istraživati i uključivati u diskurs tačne historiografske podatke i učenja ovih žena. Ali ponajviše, čini se, neophodno je iznova i iznova propitivati patrijarhalne strukture monoteističke religioznosti, te kriterije i vrijednosti prema kojima žene koje se upute na duhovni put bivaju prosuđivane, osuđivane i obilježene.

Uma Đurić

Tekst je nastao u okviru FER konferencije “A ti sestro govori” održane u Sarajevu, u periodu od 16-19. novembra 2023. godine. Konferenciju su realizovale TPO Fondacija i Ekumenska inicijativa žena Omiš.