Ružica Ljubičić
Iako ne postoje čvrsti dokazi koji bi potvrdili povijesnost događaja, legenda o Lukreciji duboko je ukorijenjena u rimskoj književnoj tradiciji još od vremena Rimske Republike. Prve verzije priče pojavljuju se u rimskim dramskim djelima, od kojih su mnoga danas u cijelosti ili djelomično izgubljena.[1] Priča o njoj postala je simbol časti i društvenog prevrata nakon što ju je silovao Sekst Tarkvinije, sin posljednjeg rimskog kralja. Njezin slučaj nadilazi osobnu tragediju jer je predstavljao napad ne samo na nju, već i na čast njezine obitelji. Seksualno nasilje i njezino samoubojstvo izazvali su revoluciju koja je dovela do rušenja rimske monarhije i uspostave Republike (Jaffe i Goren, 1987; Donaldson, 1982).
U drevnom rimskom društvu čast, obiteljska odanost i žrtvovanje bile su najvažnije vrijednosti, osobito kad se radilo o ženama. Lukrecijina javna ispovijed i odluka o samoubojstvu nisu samo izraz njezine boli već i rezultat pritiska društva koje je od žena očekivalo da očuvaju obiteljsku čast, često na štetu vlastitih prava i autonomije.
Priča o Lukreciji otvara važna pitanja o povezanosti seksualnog nasilja i društvenih normi. Zašto se društvena obnova temelji na njezinoj smrti, a ne na osudi počinitelja? Zašto žene u takvim situacijama moraju dokazivati svoju „nevinost“ žrtvujući vlastitu slobodu ili život? Analizom mita o Lukreciji moguće je bolje razumjeti kako seksualno nasilje funkcionira kao alat dominacije i kontrole, ne samo u prošlosti nego i danas.
Status žena u Rimu i značenje čestitosti
Za razliku od svojih grčkih suvremenica, Rimljanke su uživale povoljniji društveni položaj, s mogućnostima aktivnog sudjelovanja u javnom životu. Primjeri poput Agripine, majke cara Nerona, svjedoče o rastućem političkom utjecaju žena. Ipak, njihov je društveni status bio usko povezan s ulogom unutar obitelji, posebice u očuvanju čestitosti (pudicitiae). Brak, formaliziran u različitim oblicima, bio je ključan za društveni ugled žene. Smatrane čuvaricama moralnih vrijednosti, Rimljanke su bile simbol spolne čistoće, koja je bila presudna za očuvanje stabilnosti ali i mira. Uzorne žene poput Lukrecije, poznate po svojoj moralnoj čestitosti, bile su visoko poštovane i cijenjene, a njihovo ponašanje odražavalo je standarde toga vremena (Čirilov, 2011: 22–23).
Serena Witzke, u svom članku „Violence against Women in Ancient Rome: Ideology versus Reality“ (2016) analizira kako su narativi o nasilju nad ženama u Rimu oblikovali ideološke stavove o ženskom tijelu i njegovoj društvenoj ulozi. Iako ti narativi često prikazuju ekstremne oblike nasilja, služili su kao moralne pouke koje su jačale društvene ideje o časti. Witzke naglašava kako su ovi narativi više odražavali ideale moralnosti i političke stabilnosti nego stvarnu svakodnevicu žena u Rimskom Carstvu (Witzke, 2016: 250).
Važno je istaknuti da se politika spolnog morala Rima temeljila na dva ključna koncepta: (1) časti i sramote te (2) tolerirane prostitucije, pri čemu su prostitutke imale marginalni društveni status. Prema prvom konceptu, muškarac – bilo kao pater familias ili suprug u braku cum manu – bio je odgovoran za zaštitu obiteljske časti, uključujući spolnu čistoću žene. Ugledna rimska žena, poput matrone ili mater familias, imala je obvezu čuvati svoju spolnu čistoću (pudicitia). Ženska čast nije bila samo osobno obilježje, već je bila usko povezana s čašću obitelji kojoj je pripadala. U tom je kontekstu odgovornost za obranu časti i osvetu njezina narušavanja bila povjerena muškarcima, koji su smatrani zaštitnicima obiteljske časti (Glendinning, 2013: 63–68). Silovanje, shvaćeno kao spolni odnos protiv ženine volje, tijekom republikanskog razdoblja bilo je prepušteno privatnoj osveti. Kazna, ovisno o statusu počinitelja, mogla je uključivati kastraciju ili smrt. Iako je Augustova lex Iulia de adulteriis coercendis silovanje proglasila nezakonitim i kažnjivim djelom, tek kasnoklasični pravni elaborati definirali su kaznena djela poput vis, stuprum i iniuria atrox, otkrivajući kako je silovanje bilo pravno obuhvaćeno tim kategorijama. To je značilo da je silovanje moglo biti povod za optužbu pred stalnim porotnim sudovima (quaestiones perpetuae), koji su bili zaduženi za kaznene istrage ( Miletić, Jaramaz Reskušić, 2022).
Livijevo povijesno pripovijedanje obuhvaća brojne primjere seksualnog nasilja nad ženama, uključujući priče o Lukreciji, Verginiji i Reji Silviji. Ove priče nisu samo povijesne anegdote, već i alegorije koje ilustriraju društvene opasnosti i održavanje patrijarhalnog poretka. Prema Witzke, tijela tih žena postajala su politički simboli kroz koje su se gradili društveni i politički preokreti. Seksualno nasilje nad ženama, premda ekstremno, nije se prikazivalo kao kršenje ljudskih prava, već kao moralna opomena s ciljem učvršćivanja normi časti i obiteljske odanosti (Witzke, 2016: 252).
Silovanje i samoubojstvo
Tragedija Lukrecije započinje igrom oklade među mladim rimskim plemićima, uključujući Seksta Tarkvinija, sina tadašnjeg kralja Rima. Oklada se temeljila na provjeri časti njihovih supruga, pri čemu je ključan bio element iznenađenja kako bi se testiralo njihovo ponašanje u odsutnosti muževa. U ovoj igri Lukrecija, supruga Kolatina (Collatinusa), istaknula se izuzetnom čašću i odanošću obiteljskim dužnostima, u oštrom kontrastu s ponašanjem žena drugih plemića. Naime, supruge kraljevskih sinova prepuštale su se luksuzu i zabavi, zanemarujući svoje bračne obveze (Livy, 2006; Harris, 2008: 2). Drevni izvori prikazuju Lukreciju kao oličenje ženske vrline – ne samo da je bila moralno čista, već i vješta u kućanskim poslovima poput predenja vune. Takva slika idealne žene nije samo odražavala individualne kvalitete, već je služila i kao politički alat u ranoj rimskoj Republici, gdje je čast žene bila ključna za očuvanje društvenih normi (Beard, 2015).
Sekst Tarkvinije, očaran Lukrecijinim izgledom i njezinom čestitošću, odlučio je iskoristiti svoju moć i položaj kako bi je osramotio. Pod izlikom gostoprimstva posjetio je njezinu obiteljsku kuću, ali s mračnim namjerama. Nakon što su svi ukućani zaspali, Tarkvinije je ušao u Lukrecijinu sobu, zaprijetio joj mačem i zahtijevao da se podvrgne njegovim nasrtajima. Lukrecija je pokazala hrabrost, odbijajući njegove zahtjeve unatoč prijetnji smrću. No Tarkvinije je dodatno pojačao pritisak, prijeteći da će ubiti Lukreciju i postaviti njezino golo tijelo uz tijelo njezina sluge, čime bi je javno osramotio i oklevetao za preljub s osobom nižeg društvenog statusa (Livy, 2006).
Unutar patrijarhalnog društvenog okvira, Lukrecija je smatrala da je time nepovratno narušena čast njezine obitelji. Iako je bila žrtva nasilja, Lukrecija je vjerovala da je jedini izlaz iz sramote njezina smrt. Pozvala je svoga oca, muža i ujaka te im ispovjedila što se dogodilo riječima: „Izgubila sam svoju čast.” Unatoč njihovim uvjeravanjima da njezina čast nije uništena, Lukrecija je ostala pri uvjerenju da je smrt jedini način da povrati obiteljski ugled, te si je oduzela život (Ovidije, 2000). Lukrecijina smrt postala je katalizator političkih promjena u Rimu. Njezina žrtva pokrenula je revoluciju: Brut i Kolatin protjerali su kralja Tarkvinija i njegovu obitelj iz Rima, čime su postavili temelje za Rimsku republiku. Lukrecijino izloženo tijelo postalo je simbol borbe protiv monarhije i podsjetnik na okrutnost kraljevske obitelji. Taj trenutak političke katarze označio je početak novog oblika vlasti, pri čemu su Brut i Kolatin postali prvi konzuli Republike, uspostavljajući novu političku eru (Aeschylus, 2009).
U starom Rimu silovane žene nisu bile smatrane krivima za zločin, jer se vjerovalo: „Tamo gdje nije bilo pristanka, nije bilo ni krivnje.” Ipak, romantičarski pogled na ovu priču prenosi ideju da su silovane žene morale biti slomljene tugom, ali i dovoljno jake da očuvaju čast obitelji, što je ponekad podrazumijevalo i samoubojstvo, poput Lukrecije. Livije bilježi da je njezina smrt izazvala ustanak Rimljana, protjerivanje kraljevske obitelji i uspostavu Republike (Livy, 2006). Lukrecijina priča simbolizira žrtvu časti i politički preokret. Unatoč vlastitoj nevinosti, teret očuvanja obiteljskog ugleda pao je na nju, što je za Lukreciju značilo samoubojstvo kao čin krajnje odanosti i odgovornosti.
Umjetnički i kulturološki prikaz Lukrecijine patnje
Konstantin Tanev u analizi „The Case of Lucretia – Symbolizing the Political Reality“ (2022) naglašava kako priča o Lukreciji odražava društvene vrijednosti i politički kontekst rimske Republike. Posebno ističe ulogu očinske moći unutar obitelji te važnost čednosti (castitas) kao temeljnog moralnog principa. Te su vrijednosti bile presudne za očuvanje društvene stabilnosti u rimskom društvu, osobito tijekom razdoblja punskih ratova (Tanev, 2022). Lukrecijina tragična sudbina evoluirala je u simbol apstraktnih ideala poput patriotizma, borbe za slobodu, odanosti i, ponajviše, ženske čednosti. Premda su rani kršćanski autori često osuđivali njezino samoubojstvo kao smrtni grijeh, Lukrecijina priča ostala je duboko ukorijenjena u rimskoj kulturi koja je cijenila moralnu i seksualnu čistoću žena (Noura, 2021).
Lukrecijin izbor smrti umjesto života u sramoti predstavljao je izraz časti i odgovornosti prema društvu, čime je postala simbolom moralnog integriteta. U umjetnosti 16. stoljeća, umjetnici poput Albrechta Dürera i Lucasa Cranacha prikazivali su Lukreciju kao izoliranu figuru, naglašavajući njezinu patnju i žrtvu. Na taj je način postala simbol borbe za čast i slobodu, dok je njezina priča i dalje inspirirala umjetnike te poticala moralne rasprave. Motiv Lukrecijinog silovanja postao je središnja tema mnogih umjetničkih i književnih djela. U renesansnoj umjetnosti, scene poput The Rape of Lucretia Tiziana i Gossaerta detaljno prikazuju dramatičan trenutak nasilja, dok književnici poput Williama Shakespearea u The Rape of Lucrece i Giovannija Boccaccia u Lucrezia istražuju moralne i političke posljedice njezine sudbine. Shakespeare se fokusira na moralnu dilemu oko njezina samoubojstva i političke promjene koje ono izaziva, dok Boccaccio naglašava Lukrecijinu čednost i borbu za društvenu pravdu (Klindiest, 2018).
Pizan: Za silovanje nema opravdanja!
U svojoj knjizi Grad žena (2003.), Cristina de Pizan izražava zgražanje nad tvrdnjama koje i danas odjekuju u društvu, poput onih da žene navodno uživaju u silovanju ili da im nije mrsko biti prisiljavane, čak i kada se na sav glas opiru. Smatra da su takve izjave ne samo netočne, već i duboko opasne jer opravdavaju nasilje nad ženama. Oštro se protivi svakom relativiziranju nasilja, ističući da ono proizlazi iz patrijarhalnih uvjerenja koja žene prikazuju kao objekte, a ne kao subjekte svojih prava. Za Pizan, silovanje je zločin koji ne može imati opravdanja. Kroz priču o Lukreciji, Pizan prikazuje ovu ženu kao tragičan simbol žrtve muškog nasilja. Lukrecija, poznata po svojoj nevinosti, postaje meta Tarkvija Oholog, koji zloupotrebljava svoju moć kako bi kontrolirao njezino tijelo. Nakon što njegovi pokušaji manipulacije i podmićivanja poklonima ne uspijevaju, prelazi na prijetnje i nasilje. Lukrecija, svjesna da bi društvo zanemarilo njezino priznanje nevinosti, odlučuje se na smrt kao jedini način očuvanja svoje časti. Njezina izjava: „Ukoliko je i točno da mi se može oprostiti greška i da mogu dokazati nevinost, ja se ipak ne bih mogla osloboditi srama i kazne,“ svjedoči o unutarnjoj borbi društvenom pritisku koje ženama nameću vrijednost temeljenu isključivo čistoći (Pizan, 2003:136).
Pizan oštro kritizira društvene norme koje poistovjećuju ženu s njezinom čistoćom, ukazujući na to da društvo čak i nevinu žrtvu odbacuje. Protivi se svakom pokušaju opravdavanja silovanja, smatrajući ga nasiljem koje mora biti strogo sankcionirano. Ističe potrebu za promjenama koje će omogućiti društvo utemeljeno na poštovanju ženskih prava i dostojanstva, umjesto na opravdavanju nasilja prema ženama. Smatra da bi smrtna kazna za silovatelje predstavljala čin društvene odgovornosti u zaštiti ženske časti, a ne čin osvete (Pizan, 2003, str. 136–137). Pizanina kritika nadilazi osudu silovanja; ona poziva na dubinsku društvenu transformaciju. Integritet ženskog tijela i njezina osobna sloboda, prema njezinom mišljenju, moraju postati temeljne društvene vrijednosti.
Kako razbiti mitove?
Kultura silovanja, pojam koji je nastao tijekom drugog vala američkog feminizma 1970-ih, opisuje društvo u kojem je nasilje nad ženama, uključujući seksualno nasilje, normativno i prihvaćeno ponašanje. Ova kultura podrazumijeva društvenu toleranciju seksualnog nasilja nad ženama i djecom, gdje seksualno nasilje postaje svakodnevna pojava koja ne izaziva osudu (Rasmusson, 2004: 39). Kultura silovanja također uključuje mitove koji opravdavaju nasilje, poput uvjerenja da žene žele biti seksualno posjedovane ili da same izazivaju silovanje (Field, 2004: 175; Radačić, 2014: 205). Takvi mitovi minimiziraju ozbiljnost nasilja i perpetuiraju uvjerenje da je ono rezultat ženskog ponašanja, a ne muške dominacije. U patrijarhalnim društvenim strukturama, gdje seksizam oblikuje svakodnevno ponašanje, seksualno nasilje često se opravdava kao nužno zlo ili kao posljedica ponašanja žena. Rezultati istraživanja pokazuju da žrtve silovanja proživljavaju duboku emocionalnu i psihološku traumu koja traje mjesecima ili godinama, no često se minimizira ili ignorira zbog društvenih mitova prema kojima su žene same krive za nasilje koje su pretrpjele (Burgess, Holmstrom, 1979: 360).
Feministička kritika ističe da Lukrecija nije prikazana kao osoba sa svojim željama i pravima, već kao simbol moralnih vrijednosti koje društvo mora očuvati. Njena smrt, koju je izazvao čin silovanja, postaje obvezujući poziv na obnovu časti i društvenih vrlina. Žensko tijelo u ovom kontekstu služi kao političko sredstvo, a žena je prikazana isključivo kao čuvarica čistoće, čije ponašanje određuje društveni poredak. Ovaj pogled odražava patrijarhalnu dinamiku u kojoj ženska vrijednost nije u njenim osobnim pravima, već u ulogama koje obnaša unutar čeličnih struktura obitelji i zajednice. Feministička teorija pokušava pronaći odgovore i kritizira ovakve narative u kontekstu patrijarhalnih normi, pozivajući na njihovu rekonstrukciju.
Društvena obnova u kontekstu Lukrecijinog slučaja temelji se na njezinoj smrti nakon silovanja, a ne na osudi počinitelja, jer društvo često stavlja žrtvu u poziciju u kojoj mora dokazivati svoju „nevinost“. Umjesto da se kazni počinitelj, žrtva je prisiljena žrtvovati vlastitu slobodu ili život kako bi zadovoljila društvene norme koje joj nameću veliku odgovornost za vlastitu čast i moralnost. Ovakav pristup perpetuira nejednakost između muškaraca i žena i oduzima ženama pravo na pravdu. Lukrecijina priča također otkriva način na koji društva oblikuju pojmove ženske časti, često minimizirajući ozbiljnost nasilja prema ženama. Kultura silovanja, koja odgovornost za nasilje prebacuje sa počinitelja na žrtvu, i dalje je prisutna. Susan Brownmiller u svom djelu Against Our Will: Men, Women, and Rape (1975) analizira kako društva često tretiraju silovanje kao prihvatljiv čin, a žrtve optužuju za „provokaciju“. Ovaj obrazac je prisutan i u Lukrecijinoj priči, gdje žrtve postaju simboli borbe za čast, dok počinitelji ostaju nekažnjeni. Mitovi o ženama kao provokatoricama nasilja, koje izmišlja optužbe kako bi stekle pažnju, duboko su ukorijenjeni i umanjuju ozbiljnost seksualnog nasilja. Oni normaliziraju nasilje kao sredstvo kontrole i dominacije nad ženama. Žene koje su preživjele silovanje često su stigmatizirane, smatrane „prljavima“, a mnoge emocionalno iscrpljene od neprestanog okrivljavanja.
Kao društvo, trebamo pružiti sigurno okruženje u kojem žrtve mogu otvoreno govoriti o svom iskustvu bez straha od osude. Pravna i psihološka pomoć, kao i podrška od strane obitelji i zajednice, neophodni su u procesu ozdravljenja. Važno je educirati zajednicu o tome što je silovanje i kako se društvo može boriti protiv kulture silovanja. Također, potrebno je razviti programe koji žrtvama pomažu da prevladaju osjećaj stida i krivnje, kroz terapiju, grupnu podršku i osnaživanje žena da prepoznaju svoju unutarnju snagu i vrijednosti.
LITERATURA
Aeschylus M. (2009), Prometheus Bound and Other Plays ( P. Vellacott , pr.) New York: Penguin Classics.
Beard, M. (2015), SPQR: A History of Ancient Rome, New York: Liveright Publishing.
Brownmiller, S. (1975), Against Our Will: Men, Women, and Rape, New York: Bantam Books.
Burgess, A. Holmstrom, L. (1979), „Adaptive Strategies and Recovery from Rape. Violence and Terrorism“, The American Journal of Psychiatry, 139(9), 353–365.
Ćirilov, J. (2011), Majke poznatih, Beograd: Laguna.
Donaldson, I. (1982), The Rapes of Lucretia: A Myth and Its Transformations, Oxford: Oxford University Press.
Field, R. E. (2004), „Rape Culture“, u M. D. Smith (ur.), Encyclopedia of Rape (174–175). Westport, CT: Greenwood Press.
Harris, J. (2008), „Tarquin and Lucretia (Rape of Lucretia)“, Archives of General Psychiatry, 65(3): 250–251.
Glendinning, E. (2013), „Reinventing Lucretia: Rape, Suicide and Redemption from Classical Antiquity to the Medieval Era“, International Journal of the Classical Tradition, 20(1/2), 1-22.
Jaffe, M., Goren, K. (1987), „Titian’s Tarquin and Lucretia in the Fitzwilliam“, Burlington Magazine, 129, 162–172.
Klindiest, P. (2018), „Ritual Work on Human Flesh: Livy’s Lucretia and the Rape of the Body Politic“, Helios, 17(1), 14–32.
Livy (2006), The History of Rome (B. O. Foster, pr.), Boston: Harvard University Press.
Milotić, I., Jaramaz Reskušić, I. (2022), „Crimina protiv spolnog morala u Vrsarskoj pravnoj zbirci: Kanonska narav i rimski uzori (idejni temelji u rimskom pravu)“, Hrvatski ljetopis za kaznene znanosti i praksu, 29(1), 59–87.
Noura, N. (2021), „Lucretia“, Women’n Art, https://womennart.com/2021/02/10/lucretia/ (posjećeno 13. 11. 2024).
Ovid. (2000), Metamorphoses (A. D. Melville, pr.), Oxford: Oxford University Press.
Pizan, C. de (2003), Grad žena, s francuskog prevela Suzana Parlov, Beograd: Feministička.
Radočić, I. (2014), Seksualno nasilje: Mitovi, stereotipi i pravni sustav, Zagreb: TIM press.
Rasmusson, S. L. (2004), „Celebrity Rapists“, u M. D. Smith (ur.), Encyclopedia of Rape (36–39). Westport, CT, London: Greenwood Press.
Tanev, K. (2022), „The Case of Lucretia – Symbolizing the Political Reality“, Právněhistorické studie, 52(3), 11–23.
Witzke, S. (2016), „Violence Against Women in Ancient Rome: Ideology Versus Reality“, Topographies of Ancient Greek and Roman Violence, 2(26), 248–274.
[1] Suvremeni povjesničari ističu nekoliko ključnih autora koji su oblikovali ovu legendu, među kojima su pjesnik Kvint Enije (239. – oko 169. pr. Kr.), povjesničar Fabije Piktor (270. – 215/200. pr. Kr.) i pjesnik Lucije Akcije (170. – oko 86. pr. Kr.). Kasnije su priču dodatno oblikovali Marko Tulije Ciceron (106. – 46. pr. Kr.) te povjesničari kasne Republike, poput Tita Livija (64/59. pr. Kr. – 17. g.), Dionizija Halikarnasanina (60. pr. Kr. – nakon 7. pr. Kr.) i Diodora Sicilskog (umro oko 30. pr. Kr.). Najvažniji izvori priče o Lukreciji dolaze od Livija (27. i 25. pr. Kr.), Dionizija (7. pr. Kr.), Ovidija (nekoliko godina kasnije), Diodora (I. st./između 60. i 30. pr. Kr.) i Plutarha (nakon jednog stoljeća). Te su verzije nastajale gotovo istodobno, dok su kasniji autori poput Valerija Maksima, Flora i Diona Kasija razvijali različite inačice iste priče tijekom prvog, drugog i trećeg stoljeća nove ere (usp. Donaldson, 1996; Tanev, 2022).
