Ružica Ljubičić

Priča o Sari i Hagari nosi težinu današnjih sukoba u svijetu. U njihovu međusobnom odnosu i sukobu reflektiraju se sličnosti i razlike rasnih konflikata širom svijeta te opresije internalizirane mizoginije. Kako navodi Renita Weems, ta priča ima višestruku dimenziju svađe, primjera kako žena izdaje drugu ženu, urote jedne majke protiv druge s etničkim predrasudama potkrijepljenim klasnom i ekonomskom eksploatacijom (Weems, 1988.). Sara i Hagara su veoma značajni ženski likovi za kršćanstvo, islam i židovstvo. Njihove životne priče prenesene u svetim tekstovima inspiriraju žene i muškarce koji se bave tumačenjem svetih tekstova kao i one koji istražuju vidljivost žena u vjerskom, duhovnom i obiteljskom životu. Jedan od poznatijih djela koji istražuju ovu problematiku je knjiga autorice Irmtraud Fischer, Women who Wrestled with God: Biblical Stories of Israel's Beginning (2005.), u kojoj je autorica pokušala ispraviti povijest pogrešnog čitanja i pogrešne interpretacije naglašavajući prizmu ženskog iskustva. Fischer, primjenom onoga što naziva „rodno pravednim“ u biblijskom tekstu, prati podrijetlo drevnog Izraela kroz priče o Sari i Hagari, Rebeki, Raheli i Lei, Dini i Tamari, te Naomi i Ruti.[1]  Čitanja svetih tekstova poput Knjige Postanka (16 – 21) mogu nas potaknuti da postavimo pitanja vezana za žensko iskustvo, ali i da kroz intersekcionalnu analizu propitujemo kvalitetu obiteljskih i bračnih odnosa,  problematike sloge i sukoba, neplodnosti i majčinstva, opresije i slobode te položaja koji vodi od željenog do odbačenog.[2] U tom smislu, svakom svetom tekstu možemo postaviti pitanja važna za slobodu žena. Koliko su u tekstu značajna iskustva Sare i Hagare? Koliko su slobodne u svom djelovanju? Jesu li vrednovane po ulozi majčinstva ili po nečem drugome? Što tekst očekuje od muškaraca i žena? Koliko možemo naučiti iz Sarinog i Hagarinog života? Koliko je žensko iskustvo izostavljeno i prešućeno? Kako se Sara nosila s neplodnošću i koliko se žene koje ne mogu imati djecu mogu poistovjetiti s njom? Koliko u patrijarhatu ostaje prostora za kritiku muškarca koji u svom životu ima više žena? Kako su tretirane supruge, a kako priležnice? Koliko iz primjera sukoba Sare i Hagare možemo naučiti o lošim odnosima između žena ? Ostaje li prostora za žensku solidarnost?

Patrijarsi i matrijarsi

Frances Klopper naglašava da su biblijske priče o ženama iznimno snažne jer imaju dubok učinak na žensko samorazumijevanje. Te priče opisuju kako su žene percipirane u društvu, a  taj narativ je uglavnom usmjeren protiv žena zbog nadmoćnog patrijarhalnog etosa u diskursu. U vjerskim društvima, kako navodi autorica, godinama se podržavao društveni sustav u kojem su žene internalizirale svoju inferiornost i podložnost (Klopper, 2009.). Kada čitamo i tumačimo svete tekstove i poruke protagonista/ica u spisima, moramo imati na umu okolnosti, uvjete i društvene odnose tadašnjeg vremena. Danijel Berković napominje kako je Knjiga Postanka pisana u stilu parezije, što znači da Stari Zavjet prikazuje realne životne priče. Autor naglašava da se u tekstovima progovara otvoreno, bez eufemizama i uljepšavanja (Berković, 2018.). Stoga se u Knjizi Postanka, susrećemo s kompleksnim životnim problemima kao što su brak i bračne razmirice, neplodnost, monogamija i poligamija. S tim problemima se suočavaju Sara i Hagara, ali i brojne druge žene. O njihovim unutarnjim borbama, stavovima, dvojbama i izborima (ako su ga imale) nema mnogo podataka. U životima ovih žena presijecaju se granice biologije i životnog stila koje postaju važne za konstruiranje društveno najvažnije uloge za žene – uloge majke. Očevi Izraela, Abraham, Izak i Jakov i majke Izraela, Sara, Rebeka, Lea i Rahela su najpoznatiji likovi Knjige Postanka. Kako pišu Deborah i John Sawyer u knjizi Žene i religija u prvim stoljećima kršćanstva (2022.), ovi likovi su odredili očekivanja i iskustva povezana za ponašanja muškaraca i žena. Na tom tragu, autori imenuju Abrahama, Izaka i Jakova kao patrijarhe[3] i Saru, Rebeku, Leu i Rahelu kao matrijarhe[4] (Sawyer i Sawyer, 2022.).

Neplodna Sara

Sara je Abrahamova žena i Izakova majka. Budući da je bila u braku s najvažnijim čovjekom za židovski narod,[5] od nje se očekivalo da Abrahamu podari mnogo djece kako bi se ispunila Jahvina obećanja o brojnom Abrahamovu potomstvu. „Saraja bijaše nerotkinja — nije imala poroda. Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama, pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane“ (Post 11, 30–31). Položaj nerotkinje je iznimno neugodan za žene jer je imao negativnu konotaciju. Majčinska uloga je bila najvažnija za ostvarenje žene kao ljudskog bića, a nemogućnost rađanja je značio poraz u najvažnijem ženskom životnom aspektu. Drugim riječima kazano, žena koja nema poroda je nepotpuna, nedovoljno dobra i etiketirana kao jalova, sterilna.[6] Rachel Adelman objašnjava da je u vrijeme kada su živjeli Abraham i Sara, rađanje i podizanje djece bilo teško, s obzirom na visoku stopu majčinske smrti tijekom porođaja i smrtnosti dojenčadi; samo polovica sve rođene djece preživjela je petu godinu. U biblijskim pričama o nerotkinjama, kako autorica navodi, materinstvo se dodatno komplicira kako bi se pojačala dramatičnost dolaska obećanog sina, naglašavajući božansku ulogu u začeću i rađanju. U slučaju patrijarhalnih priča Postanka, naglašava da je Bog taj koji prekida kontinuitet u prijelazu s jedne generacije na drugu, a zatim odabire pravog nasljednika saveza (Adelman, 2021.). Tako je bilo sa Sarom, koja je kasnije rodila sina Izaka. „Tvojoj ženi Saraji nije više ime Saraja: Sara će joj ime biti. Nju ću ja blagosloviti i od nje ti dati sina; blagoslov ću na nju izliti te će se narodi od nje razviti; kraljevi će narodima od nje poteći.“ (Post 17, 15–16). Rođenje Izakovo Sara je proslavila riječima „Dade mi Bog da se nasmijem, i tko god to čuje nasmijat će mi se“ (Post, 21,6)., Još dodaje: „Tko bi ikad rekao Abrahamu: djecu će ti Sara dojiti! Ipak sina mu rodih u starosti“ (Post, 21,7).

Prije rođenja Izaka, Sara je sumnjala u to da može ostati trudna što je došlo do izražaja kada su nju i njenog muža posjetila tri anđela (Post,18, 2). U Postanku (18,12) Sara predlaže da je Abrahamova i njena dob prepreka za začeće djeteta s obzirom na to je on tada imao 99, a ona 89 godina. „Zato se u sebi Sara smijala i govorila: Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star“ (Post, 18, 12). Sa stajališta feminističke kritike Esther Fuch primjećuje da je Sara tijekom cijele priče ostala tiha i poslušna Abrahamova žena. Autorica kritizira ovakav status jer smatra da je Sara iskorištena kao instrument koji služi da bi Jahve ispunio obećanje o brojnom Abrahamovu potomstvu (Fuch, 1989.). Za razliku od njene kritike patrijarhata u Bibliji, autorica Rachel Adler zagovara pozitivnu ulogu matrijarha. Autorica navodi da je uloga Sare, a kasnije Rebeke, Lee i Rahele bila uloga njegovateljica,  pogotovo u trenutku kada nisu mogle odlučivati o plodnosti odnosno kada je odluka o tome hoće li roditi ili ne povjerena Božjoj providnosti (Adler, 1977.). Iako je bila ograničena, Sara, kao Abrahamova supruga i matrijarh je imala utjecaj. Adler navodi da su žene poput Sare i Rebeke, žene Sarinog sina Izaka, iskoristile svoj položaj i utjecale na život svojih sinova.  Studija Danne Fewell i Davida Gunna, Gender, Power, and Promise: The Subject of the Bible's First Story (1992.) potvrđuje ovo opažanje i ističe ga kao središnju temu koja se provlači kroz biblijski narativ u prikazivanju ključnih ženskih likova. Za slučaj biblijskih matrijarha se ne radi o tome koliko su one zapostavljene ili izostavljene iz teksta; umjesto toga postaje značajno kako su prikazane (Fewell, Gunn, 1992.).

Osigurava li majčinstvo moć?

Sarin položaj, ali i osjećaj  vlastite vrijednosti se mijenja nakon što rodi Izaka. Nakon što je propatila stigmatizaciju neplodne žene, sada vraća poziciju Abrahamove žene, koja je uz blagoslov Božje intervencije rodila toliko željenog nasljednika. Upravo je, prema Adler, ta majčinska uloga unutar porodice omogućila Sari politički utjecaj. Autorica navodi da Sara, kao majka služi višem cilju rađanja sina Izaka koji odrasta u patrijarhalnu ličnost po uzoru na svoga oca Abrahama. Tekst Knjige Postanka kao glavni cilj i dostignuće žena predstavlja proizvodnju muške djece kroz Božju intervenciju što samo po sebi nije neka zasluga, kako Adler navodi, jer su žene biološki predodređene da rađaju, a Bog je taj koji omogućuje njihovu plodnost. Adler kritizira židovsku tradiciju koja oduzima svako stvaralačko djelovanje od majke i daje ga Bogu (Adler,1977.). Najvažnija stvar vezana za Sarinu ulogu ostaje vjerovanje da je ona biološka majka židovskog naroda odnosno ženski predak Izabranog Božjeg naroda. No što bi bilo da nije rodila Izaka i da nije ostvarena u patrijarhalno najvažnijoj ulozi? Bi li zapamtili njeno ime? Ili bi ona bila ostala označena ljubičastim slovima stigmatizacije steriliteta? Koliko danas, u 21. stoljeću, žene pate zbog ogromnog pritiska da postanu majke, koliko muče vlastito tijelo i psihu podvrgavajući se brojnim pokušajima umjetne oplodnje? Koliko pate ako ne uspije? Koliko njih zatraži uslugu surogat majke i iskoriste tuđe žensko tijelo baš kao što je Sara iskoristila Hagaru? S druge strane, koliko zamjeramo ženama ako do kraja nisu posvećene želji da rode djecu, povećaju natalitet? Na kraju konca, za društveni poraz pada demografije krivimo žene šaljući im poruke da manje pričaju i više rađaju.

Hagara – od prezrenosti do oslobođenja

Upravo nas Sarina želja za djetetom dovodi do Egipćanke Hagare. „I reče Saraja Abramu: Vidiš, Jahve me učinio nerotkinjom. Hajde k mojoj sluškinji, možda ću imati djece. Abram posluša riječ Sarajinu“ (Post, 16, 2). Nakon što je ispunila svoju dužnost, bila s Abrahamom kao njegova priležnica i rodila Jišmaila, Hagara je doživjela prijezir od Sare koja se požalila Abrahamu: „Nepravda što se meni nanosi tvoja je krivnja! Prepustila sam svoju sluškinju tvome zagrljaju, ali otkako opazi da je zanijela, s prezirom na me gleda. Jahve sudio i meni i tebi!“ (Post, 16,5). Hagara bježi u pustinju, no dolazi spas u obliku anđela koji komunicira s Hagarom i uputi je na bunar. „Anđeo Jahvin nađe je kod izvora u pustinji – uz vrelo što je na putu prema Šuru – pa je zapita: Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš? Bježim, evo, od svoje gospodarice Saraje – odgovori ona. Nato joj anđeo Jahvin reče: Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se! Još joj reče anđeo Jahvin: Tvoje ću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti. Dalje joj je anđeo Jahvin rekao: Gle, zanijela si i rodit ćeš sina. Nadjeni mu ime Jišmael jer Jahve ču jad tvoj.“ (Post, 16, 7–11). Hagara je istaknuta jer joj se Bog objavio i zazvao je njenim imenom. Osim toga, ona sama daje Bogu ime: „A Jahvu koji joj govoraše nazva: Ti si El Roi – Svevid Bog, jer – reče ona – vidjeh Boga i nakon viđenja – još živim! Stoga se taj zdenac zove Beer Lahaj Roi – Zdenac životvornog Svevida, a eno ga između Kadeša i Bereda“ (Post, 16, 13–14). Charles Rick daje zanimljivo i korisno opažanje o Hagari. Unatoč prilično oštrom kraju priče, kako navodi autor, ostaje svjedočanstvo koje ukazuje na vrijednost Hagare i njene nevolje. Autor naglašava da biblijski pisac djeluje kao zagovornik obespravljene Hagare jer joj daje glas u trenutku očaja kada je Abraham i Sara protjeruju (Rix, 2015.). Njezine riječi imaju izdržljivu hrabrost jer ona postaje osoba koja je dala Bogu ima „El roi“ što znači onaj koji vidi.

Kada čitamo priču o Hagari, moramo imati na umu i njen  subordinirani položaj sluškinje što znači da je egzistencijalno bila ovisna o Abrahamu i Sari, dakle morala je slijediti upute i slušati naredbe da bi preživjela. Na tom tragu tumačenja je bila engleska feministkinja devetnaestog stoljeća Josephine Butler koja je analizirala Sveto pismo s namjerom da izrazi svoju zabrinutost za one koji su iskusili višestruke oblike ugnjetavanja i diskriminacije. Na primjer, Butler analizira biblijski diskurs o Hagari i Sari kao pripovijest o dvije klase žena koji uspoređuje s klasnim sustavom u viktorijanskom stilu Britanije. Autorica prepoznaje Hagaru kao zlorabljenu robinju, tipičnu za sve potlačene žene. Butler je opisala Hagaru kao inferiornu ženu nižeg staleža, koja nije izabrana zbog motiva ljubavi nego je jednostavno iskorištena za određeno vrijeme i svrhu (Butler, 1870.). Teubal, Savina (1990.) i  John Walton (1997.) navode da su se robinje smatrale imovinom i pravnim produžetkom svojih gospodarica. Kao rezultat toga, postoji mogućnost da Sara zapovijeda Hagari da obavlja kućanske poslove kao i korištenje nje kao surogat majke za vlastitu neplodnu utrobu. Charles Rix naglašava priču o Hagari iz perspektive zlostavljane strankinje izbačene u divljinu te postavlja zabrinjavajuća pitanja o prikazivanju nasilnog oblika ponašanja od izabranih ljudi (Abrahama i Sare) prema marginaliziranoj Hagari. Kroz čitanje priče autor vraća Hagari dostojanstvo koje joj pripada kao ljudskom biću i naglašava da moramo propitivati strategije dehumanizacije u obiteljskim odnosima (Rix, 2015.). Njegovo tumačenje Hagare kroz prizmu odbačenog drugog pruža podršku i ohrabrenje obespravljenima da progovore o svakom vidu diskriminacije i nasilja.

U ropstvu emocija

Je li postojala mogućnost da se Sara i Hagara slože i međusobno podupiru? Što je uzrokovalo Sarinu netrpeljivost i ljubomoru prema Hagari? Gdje je pravda u tome da je Hagarino tijelo iskorišteno da rodi sina i zatim odbačeno nakon što je Sara ispunila svoju zadaću i rodila toliko željenog nasljednika? Koliko je Sara bila svjesna opasnosti kojoj je Hagara bila izložena kada je protjerana u pustinju? Kako je uloga društvenog poretka utjecala na splet okolnosti s obzirom na to je Sara bila Abrahamova supruga, a Hagara robinja i priležnica? Odgovore možemo pronaći u tumačenju Juliane Claassens koja piše da su Sara i Hagara spriječene da ostvare svoj puni potencijal. Autorica smatra da je patrijarhalni poredak sila koja je nanijela mnogo boli Sari i Hagari (Claassens, 2012.).  Philip Drey tumači Sarin i Hagarin odnos kao odnos subjekta i objekta. Sara predstavlja autoritet, dominaciju i moć jer naređuje Hagari da ima odnos s Abrahamom, dok je Hagara ta koja je podređena i nemoćna da se suprotstavi jer su Sara i Abraham bili njeni gospodari. Autor upozorava da je naglasak na Sarinoj neplodnosti dok je Abrahamova reproduktivna sposobnost netaknuta osudama (Drey, 2002.). U tom kontekstu mnogo je teže Sari nego Abrahamu koja traži rješenje u Hagarinoj maternici. U Sarinom slučaju je neplodnost bila velika prijetnja njenom društvenom statusu supruge najvažnijeg čovjeka za izraelski narod, dok je Hagara bila prisiljena riskirati svoj i djetetov život upravo zbog nepravde koju je nametnuo taj isti poredak. Patrijarhat određuje koje je mjesto supruge i priležnice, prve i druge. U stvari nijedna nije prva, jer je muškarac taj koji je prvi jer ima privilegije u oba odnosa. Društvo osuđuje žene, dok muškarci imaju podršku.

Kako funkcionira tradicionalna obitelj? Tko donosi odluke, tko vodi veću brigu o djeci, koja je uloga majke, koja oca, tko je više posvećen, tko se više žrtvuje? Deborah i John Sawyer su napravili analizu obiteljskih uloga Abrahama, Sare, Hagare i njihovih sinova Izaka i Jišmaila. Ako se polazi od uloga patrijarha i martijarha, može se opaziti da židovska tradicija insistira na pasivnoj ulozi žena koje su bile tu samo kao one koje rađaju. Majke Izraela nisu jednake očevima Izraela. Deborah i John Sawyer kritiziraju Abrahama i njegovu poslušnost prema Božjoj naredbi koja ga je navela da pokuša usmrtiti svog mladog sina (Post, 22, 1-14) jer smatraju da se taj primjer ne može smatrati paradigmom savršenog obiteljskog života (Saywer, Saywer, 2022.). Prema tome, ponašanja i vrijednosti navedenih starozavjetnih likova vođeni su zadanim normama za žene i muškarce koje su zasnovane na biološkim funkcijama. Navedeni autori opažaju da se od muškaraca ne traži ništa više od kratkog doprinosa procesu razmnožavanja. Zbog njihovog biološkog ustrojstva, čin očinstva je tek mali dio ličnosti patrijarha što, kako autori navode, znači da je „patrijarh” kategorija koja obuhvaća nešto više od očinstva, a tu je, uz donošenje odluka i vodstvo, možda, najznačajnija odlika. Patrijarsi su „blagoslovljeni“ posebnom komunikacijom s Bogom jer je On odabrao Abrahama i njegove potomke da sklope sveti savez. S druge strane, matrijarsi poput Sare i Rebeke ne prelaze granice porodice, njihov utjecaj uvijek ostaje neizravan jer one vlastitu sigurnost učvršćuju tako što se pobrinu da im sinovi postanu nasljednici očeve moći (Saywer, Saywer, 2022.). Koliko danas ostaje prostora ženama za utjecaj u obitelji, ako uzmemo u obzir da društvo neprestano podsjeća na njihovu biološku funkciju?

Autor David Zucker problematizira slučaj Abrahamove primarne obitelji (Sare i Izaka) te sekundarne (Hagara i Jišmail) te navodi da je sekundarna obitelj nepravedno otuđena. Naime, Sara izbacuje Hagaru i njenog sina te oni mijenjaju status – od željenih postaju prezreni i odbačeni. Autor naglašava da su Hahara i Jišmail bili uplašeni, sami i prepušteni životnoj opasnosti (Zucker, 2008.). Autor problematizira status miješane obitelji u kojoj par ima djecu iz proteklih veza i kao primjer drevne miješane obitelji navodi Abrahama, Saru, Izaka te Hagaru i Jišmaila. Navodi da nam njihova priča pruža lekcije o tome što bi se moglo učiniti – ili izbjeći – kada postoji miješana obitelj. Dok analizira ovu drevnu miješanu obitelj, čini to kroz leću/filtar norme i razumijevanje odnosa između supružnika (partnera) i djeteta (djece) unutar obiteljskog života u dvadeset i prvom stoljeću. Upozorava da ono što je bilo prihvaćeno, prihvatljivo u antičkom svijetu, nije standard i model našeg vremena (Zucker ,2003.). Ne smijemo zaboraviti da okolina daje upozorenja o biološkom satu, reprodukciji, da postoje norme koliko djece je poželjno. Sva odgovornost odgoja djece je na majci, a na najrigorizniji način, majke se okrivljava za pogreške i propuste njihove djece. Podrazumijeva se da žena tolerira sve oblike muževog ponašanja, čak i ona koja prelaze granicu i gaze međusobno poštovanje, a jedan od njih je prevara.

Pouka za buduće ženske naraštaje

Sa Sarom se može poistovjetiti svaka žena koja je doživjela želju da postane majka i koja je u tom procesu podnijela kušnje, prepreke, patnju ali i pritisak društva. Složimo se da joj možemo biti jako slične. Osjećaj nesigurnosti i nedovoljne vrijednosti proganja brojne žene ako ne ispune tu, njima pripisanu, najvažniju životnu zadaću. Žene se osjećaju obeshrabreno, tjeskobno, pojavljuju se krize, anksioznost i depresija. Sarine emocije su prešućene u Bibliji, ali mi trebamo mijenjati narative i govoriti o tome kako se osjećamo, koliko odolijevamo pritisku i kako stereotipi o ulozi dobre i poslušne supruge i majke utječu na nas. Želimo li nešto više u životu i koliko gubimo vlastiti identitet u želji da ugodimo mužu, partneru, majci, svekrvi, susjedima, svećeniku, hodži i selu? Ono što je važno istaknuti da muslimanke, kršćanke i židovke podjednako dobivaju kritike unutar svoje zajednice. Patrijarhalni pritisak jednako pogađa pokrivenu ženu, onu koja nosi poslovna odijela ili pak pregaču, udara snažno i onu koja ima maslinastu kožu i onu s porculansko bijelom kožom. Sve smo Sarine kćeri i u tome problemu trebamo biti ujedinjene.

S druge strane imamo optužbe upućene prema ljubavnicama, otimačicama muževa da su razorile obitelj. Iako je prevara moralni prijestup i grijeh u očima svih religija, za prevaru su odgovorni i muškarac i žena. Hagara je bila u ulozi priležnice i surogat majke koja je odbačena i prezrena. Koliko možemo uroniti u emocije bola i straha koje je osjetila Hagara  bojeći se za vlastiti život i život njenog djeteta? Osjećaju li taj bol i strah sve žene koje su prekršile tradicionalne zapovijedi? Njima se ne oprašta, one doživljavaju linč. Hagarina priča nas poziva da pogledamo naš život i da se pitamo; Što boli više, guranje u sramotu i skrivanje od drugih ili od Boga? Zašto smo paralizirane strahom od odbijanja? Kakva iskustva nas navode na pitanje jesam li važan/na u ovom svijetu? Ustuknemo li pred idejom opraštanja određenim ljudima? Je li nas Bog napustio u nevolji, kada stvari idu loše? Vidi li nas Bog uopće?

Kada se osjetila nevidljivom i nevažnom, Hagara je doživjela da Bog komunicira s njom.[7] To je dokaz da Bog komunicira sa ženama i da ne pravi klasne, rasne, religijske, ideološke i rodne razlike koje je skovao patrijarhat. Hagara je ropkinja, sluškinja, strankinja, Egipćanka, priležnica, marginalizirana u svakom kontekstu, a ipak anđeo joj daje poruku nade. Dobiva poruku od Boga koja joj daje snagu da se izdigne iz vlastite nevolje. Hagarin primjer je pouka svim ženama da izađu iz uloge žrtve, da traže odgovore i rješenja za vlastite probleme, da ustraju u vjeri i borbi te da unatoč preprekama nikada ne odustanu od svojih aspiracija i snova.

Ženska solidarnost

Kao što je navedeno na početku teksta, pripovijest o Sari i Hagari ima potencijal poslužiti kao prostor za razmatranje složenih etičkih pitanja koja proizlaze iz interakcija koje se nastavljaju događati zbog prepreka nametnutih razlikama zbog rase, etničke pripadnosti, nacionalnosti religije, roda, klase. Priča o Sari i Hagari nema sretan završetak  – odnos između  dvije žene se potpuno raspada i završava Hagarinim izgonom. Martha Nussbaum (2001.) piše da bolna književna iskustva potvrđuju da smo potrebna i ograničena stvorenja. Ta iskustva, kao svjedočanstva prošlosti, korisna su u tome što nam mogu pomoći da postignemo bolje razumijevanje sebe kao i drugih.

Žena ženi može biti solidarna i saveznica. Na odnosu Sare i Hagare učimo što je toksičan obrazac netrpeljivosti između dvije žene. Žene se trebaju međusobno poštovati, stoga na Sarinu primjeru učimo da je pogreška drugu ženu marginalizirati samo da bi potvrdile svoj status. Patrijarhat je velika zamka za primjenu internalizirane mizoginije. Sara je svaka žena koja se bori za svoj položaj i mjesto u društvu i koja je, pritisnuta društvenim normama, prisiljena zloupotrijebiti drugu ženu da bi ostvarila cilj. Iako trebamo imati razumijevanje za brojne traume, pritiske i opresije koje žene doživljavaju, to ne smije biti opravdanje za poništavanje autonomije druge osobe. Za razliku od starozavjetne prošlosti i nemilosrdnih okolnosti, sada imamo mnogo više mogućnosti. Stoga bi bilo korisno da iskoristimo razvoj emancipacije za dobrobit društva i međusobne solidarnosti. Sara i Hagara mogu biti izazov za poštovanje međusobnih religijskih, kulturoloških i klasnih razlika.

           Literatura

• Adelman, Rachel, (2021.), „Barren Women in the Bible“, The Shalvi Hyman Encyclopedia of Jewish Women, Jewish Women’s Archive, Brookline.

https://jwa.org/encyclopedia/article/barren-women-in-the-bible.

• Adler, Rachel, (1977.), „A Mother in Israel: Aspects of the Mother Role in Jewish Myth,“ u R. M .Gross (ed.), Beyond Androcentrism: New Essays on Women and Religion, MT, Scholars Press, Missoula, str. 237– 255.
• Bachofen, Johan, (1861.), Materinsko pravo, Krais und Hoffmann, Stuttgart.
• Benckhuysen, Amanda, (2005.), „Irmtraud Fischer, Women Who Wrestled with God: Biblical Stories of Israel’s Beginnings“, Collegeville: The Liturgical Press, Wycliffe College, Toronto. str.149.
• Berković, Daniel, (2018.), „Brak i bračne razmirice u Starom zavjetu“, Kairos: Evanđeoski teološki časopis, god. XII, br. 2., Biblijski institut, Zagreb, str. 181–200.
• Claassens, Julliane, (2020.), „Just emotions: Reading the Sarah and Hagar Narrative (Genesis 16, 21) Through the Lens of Human Dignity“, Verbum et Ecclesia, sv. 34, br. 2, Centre for Ministerial Development of the Dutch Reformed Church (Exelsus) – University of Pretoria, Pretoria, str.1–6.
• Drey, Phillip (2008.), „The Role of Hagar in Genesis 16“, Andrews University Seminary Studies, sv. 40, br. 2., Andrews University, Berrien Springs, str.179– 195.
• Butler, Josephine, (1870.), „The Lovers of the Lost”, Contemporary  Review 13, str. 16–40.

https://www.attackingthedevil.co.uk/related-texts/the-lovers-of-the-lost/.

• Gunn, David, Fewell, Danna, (1992.), Gender, Power and Promise: The Subject of the Bible's First Story. Abingdon Press, Nashwille.
• Gruenfelder, Anna Maria, (1988.), „Feministička teologija ili smrt patrijarhalnoga Boga?“, Bogoslovska smotra, sv. 58, br. 1., Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 29–60.
• Fischer, Irmtraud, (2005.), Women Who Wrestled with God, Biblical Stories of Israel's Beginning, The Liturgical Press, Collegeville.
• Fretheim, Terence, (1994.), „Genesis“, in Keck, Leander et al (eds), The New Interpreter’s  Bible, sv. 1. Abingdon, Nashville, str. 254–301.
• Fuchs, Esther, (1989.), „The Literary Characterization of Mothers and Sexual Politics in the Hebrew Bible.” Semeia 46, Narrative Research on the Hebrew Bible, Society of Biblical Literature, Atlanta,str. 151–166.
• Klopper, Frances, (2009.), „Interpretation is All We Have. A Feminist Perspective on the Objective Fallacy“, Old Testament Essays, The Old Testament Society of Southern Africa, Pretoria.

http://www.scielo.org.za/pdf/ote/v22n1/05.pdf.

• Knjiga Postanka, Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
• Nussbaum, Martha, (2001.), Upheavals of thought: The intelligence of emotions, Cambridge University Press, Cambridge.

http://dx.doi.org/10.1017/CBO9780511840715.

• Morgan, Henry, (1981.), Drevno društvo (Istraživanja čovjekovog razvoja od divljaštva i varvarstva do civilizacije), Prosveta, Beograd.
• Rix, Charles, (2015), „Trauma and Narrative Wreckage in the Biblical Story of Hagar“, Cultural and Religious Studies, sv. 3, br. 3., David Publishing Companym, Wilmington, str.167–176.
• Rebić, Adalbert, (2006.), „Abraham, naš otac u vjeri. Povijest, vjera i teologija“, Bogoslovska smotra, sv. 76, br. 3., Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 513–529.

https://hrcak.srce.hr/file/37508.

• Rebić, Adalbert, (2006.), Mali religijski rječnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.
• Riječ: jalov na https://jezikoslovac.com/word/7hhs
• Sawyer, Deborah i Sawyer, John, (2022.), Žene i religija u prvim stoljećima kršćanstva, pr. Lejla Efendić, TPO fondacija, Sarajevo.
• Teubal, Savina (1990.), Ancient Sisterhood: The Lost Tradition of Hagar and Sarah. Athen, University Press. Ohio.
• Walton, John, (1997.), The IVP Bible Background Commentary: Genesis- Deuteronomy, Intervarsity Press, Downers Grove.
• Weems, Renita, (1988.), Just a Sister Away: A Womanist Vision of Women's Relationships in the Bible, Publishing/Editing Network, Atlanta.

file:///C:/Users/korisnik/Downloads/weems-a_mistress.pdf.

• Zucker, David, (2008.), „What Sarah Saw: Enivosing Genesis 21: 9–10“, Jewish Bible Quarterly, sv. 36, br. 1., Jewish Bible Association, Jerusalem.

https://jbqnew.jewishbible.org/assets/Uploads/361/361_sarahsaw.pdf.

• https://www.enciklopedija.hr/clanak/matrijarhat.
• https://jezikoslovac.com/word/7hhs.

---

[1] Prvo izdanje knjige Irmtraud Fischer, Women who Wrestled with God: Biblical Stories of Israel's Beginning na njemačkom objavljeno je 1995. godine, a drugo izdanje 2000. Knjigu je na engleski jezik prevela Linda M. Maloney 2005. godine. Knjiga donosi kritičku analizu temeljenu na kritici izvora i redakcije kao i opsežno povijesno i antropološko poznavanje drevnog Bliskog istoka. Kao što potvrđuju brojne bilješke, Fischer kritički uključuje sve veći broj feminističkih znanstvenika/ca u biblijske priče. Njezina kompetencija u kritičkoj interakciji s tradicionalnim i feminističkim znanjima čini knjigu vrijednim znanstvenim doprinosom raspravi o podrijetlu drevnog Izraela i ženskim pričama (usp. Benckhuysen, 2005.).

[2] Anna Maria Gruenfelder  navodi da je feministička teologija raskrinkala osnovni uzrok stanovite jednostranosti biblijskih tumačenja i njihove isključivo muške perspektive. Perspektiva feminističke teologije upozorava na odsutnost ženskog iskustvenoga svijeta u tumačenju i tradiciji (usp. Gruenfelder, 1988.). Intersekcionalni feministički pristup podrazumijeva analizu diskriminacije temeljenu na osnovi rase, etničke pripadnosti, nacije, vjerskog opredjeljenja, seksualne orijentacije, rodnog identiteta te proučava diskriminaciju između klasa i staleža, odnosa između privilegiranih i potlačenih.

[3] Naziv patrijarh (grč. πατριάρχης od starogrčkog. πατήρ – otac i ἀρχή – gospodstvo). U Bibliji se tumači kao  praotac, rodozačetnik, obiteljski ili plemenski glavar ili odličnik u narodu. U Malom religijskom rječniku Adalberta Rebića iz 2006. natuknica patrijarh određuje se značenjski ovako: „1. naziv za praoce židovskih naroda, za dvanaest plemena Izraelovih; 2. crkveni poglavar kojemu su podložni metropoliti i ostali biskupi; 3. u starini biskupi Rima, Aleksandrije, Antiohije, Carigrada i Jeruzalema, a kasnije su dodana još i neka druga mjesta; 4. u istočnim crkvama poglavar autokefalne, autonomne crkvene pokrajine; 5. u Katoličkoj crkvi samo naslov i čast, ima prednost pred drugim biskupima“ (Rebić, 2006.).

[4]Matrijarhat (lat. mater, genitiv matris: majka + -arh), oblik vladavine ili tradicije u kojoj je društvena moć u rukama najstarijih žena u zajednici. Pojam se katkad koristi u značenju „vladavina žena“ premda je tom značenju bliži pojam ginekokracije. Johan Bachofen u djelu Materinsko pravo (1861.) pretpostavlja da su ljudi u početku živjeli u spolnim odnosima bez ikakvih ograda, da se sigurno roditeljstvo moglo računati samo po majci (matrilinearnost) te da je njoj, kao jedinomu sigurnom roditelju, bilo iskazano posebno poštovanje i ugled. L. Henry Morgan u djelu Drevno društvo (1877.) piše o postojanju prvotnoga matrijarhalnoga gensa kao prethodnoga razvojnoga stupnja patrijarhalnoga gensa. O matrijarhatu više na:

https://www.enciklopedija.hr/clanak/matrijarhat.

[5] Bibličar Adalbert Rebić analizira Abrahama kao svjedoka izvorne religije. U biblijskim je tekstovima Abraham predstavljen kao preteča svih onih koji vjeruju, postaje „otac u vjeri“ onima kojima nije „otac po krvi.“ Abraham je čovjek spasenja, čovjek odlaska bez povratka, čovjek čina vjere, otac mogućih i nemogućih pothvata. Po tim kvalitetama je on danas uzor u međureligijskom sporazumijevanju (usp. Rebić, 2006.). 

[6] U agrarnim društvima tijekom biblijskog razdoblja (1200. – 600. pr. Kr.) rađanje djece bilo je visoko cijenjeno, a primarna uloga žene bila je uloga majke. Rachel Adelman navodi da se u Bibliji i sve donedavno, problem neplodnosti fiziološki pripisivao ženama, iako se u konačnici smatralo da je Bog taj koji drži ključeve za otvaranje i zatvaranje maternice (Mishnah Taanit 3:8). Samo su ženske figure identificirane sintagmom „neplodna“ [aqarah] (Postanak 11:30, 25:21, 29:31; Suci 13:2, 3; 1. Samuelova 2:5; Psalmi 113:9; Job 24: 21), izvedeno iz hebrejskog korijena qr, što znači „iščupati ili iščupati“, suprotno od „posaditi“[nt’] (Propovjednik 3:2). Ženina neplodnost također se može označiti izrazom „nije imala potomstva“ (kao u Postanku 11:30, Sucima 13:2, 2. Kraljevima 4:14). Često su, kako navodi Adelman, biblijske žene trpjele duboki sram kao posljedicu, a njihova neplodnost pripisivana je nekoj skrivenoj pogrešci, grijehu ili mani.  (usp. Adelman, 2021.). Prema Jezikoslovcu riječ jalov/jalova znači neplodan/na, sterilan/na, ali i proširuje konotaciju negativnim opisima kao isprazan/na i uzaludan/na. Vidi više o tome na: https://jezikoslovac.com/word/7hhs.

[7] Prema Terence Fretheim (1994.), biblijski pripovjedač prikazuje Hagaru kao osobu vjere. U Postanku 16,:13 Hagara je prepoznala anđelov glas kao Božji glas, iako nije ponudio nikakvu riječ samoidentifikacije. Pripovjedač prikazuje Hagaru kao onu koja je slušala, razumjela i vjerovala obećanju – za razliku od Sare koja je tražila  alternativna sredstva da ubrza proces obećanja i nije mogla čekati.