Ružica Ljubičić

Amazonke, ratnice čija hrabrost i snaga prelaze granice, ostaju neiscrpan izvor fascinacije i polemike. Jesu li one uistinu postojale, ili su tek plod mašte drevnih pripovjedača, stvorenih da utjelove snove o ženskoj moći? Te odvažne žene, portretirane kao ratnice odjevene u oklop i naoružane lukovima i mačevima, bile su predmet proučavanja antičkih povjesničara i pjesnika, a i danas privlače pažnju suvremenih feministica. Kako su izgledale njihove najžešće bitke, koji su zakoni i kodeksi upravljali njihovim zajednicama, i jesu li zaista bile zaklete neprijateljice muškaraca – pitanja su koja potiču duboko promišljanje.

Međutim, tu nije kraj. U svijetu u kojem se ženska snaga i samostalnost sve više slave, možemo li ponovno otkriti Amazonke kao simbole suvremene feminističke borbe? Jesu li te neustrašive i nepobjedive ratnice previše radikalne za društvo koje još uvijek traži ravnotežu između tradicije i slobode? Tragajući za odgovorima na ova intrigantna pitanja, istražit ćemo kako je mit o Amazonkama nastao, ali i kako ga možemo aktualizirati u današnjem kontekstu, prepoznajući njihov značaj u trajnoj borbi za žensku emancipaciju.

Prvi izvori o Amazonkama

Amazonke su kroz povijest oblikovale vlastitu legendu, pojavljujući se u raznim grčkim mitovima kao simboli snage, hrabrosti i vojničke vještine. Kroz različite priče pojavljuju se kao ratnice i izvanredne konjanice, čime se iznova potvrđuje njihova uloga u grčkoj mitologiji kao prototipa žene-ratnice (Blundell, 1995.). U mitovima su gotovo uvijek prikazane kao kraljice – liderice koje predvode svoje narode, čime njihova društvena organizacija očito nadmašuje mnoge druge ili je barem ravnopravna militariziranim monarhijama njihovih suparnika (Madalina, 2022.) Ovaj prikaz ženskog vodstva implicira da su Amazonke bile simbol alternativne društvene strukture, u kojoj žene imaju političku i vojnu moć, a koja je predstavljala izazov tradicionalnim grčkim normama (Harding, 2008.).

Priče o Amazonkama pojavljuju se u brojnim drevnim izvorima, uključujući klasična djela Homera, Herodota, Demostena, Diodora Sikulskog, Plutarha i Pauzanija. Ovi prikazi predstavljaju potpunu suprotnost životnom modelu grčkog društva, u kojem su tradicionalno, dominirali muškarci  (Mayor, 2020: 350). Prema Argonautici  (stih 740), domovina Amazonki nalazila se u sjevernim dijelovima Male Azije, u Themiskyri (Temiskiri). Temiskira je ime drevnog grada i zemlje koje se povezivalo s Amazonkama u grčkoj mitologiji, smještenog na području današnje Turske. (Kalachanis i dr., 2017: 75–96). Ovi izvori sugeriraju da je postojao stvaran temelj za mit o Amazonkama, što ukazuje na složenost povijesne i kulturne percepcije ovog naroda.

Stari grčki povjesničar Herodot, poznat po svojoj pedantnosti i detaljnosti u istraživanju, pruža opsežne informacije o načinu života Amazonki, što upućuje na to da one nisu bile samo proizvod fantazije. U knjizi Povijesti (IV. knjiga, poglavlja 110-117), Herodot navodi da je ova drevna zajednica ratnica živjela u Cappadocii (Kapadociji), na ravnici Temiskire, koju je natapala rijeka Thermedon (Terma). S ovog uporišta u Maloj Aziji, Amazonke su proširile svoje teritorije i stvorile moćno carstvo. Nakon sukoba s Grcima, grčke su snage uspjele zarobiti veći broj Amazonki i smjestiti ih na tri broda. Međutim, na otvorenom moru ratnice su nadjačale posade i bacile ih u more. Iako nisu poznavale vještinu plovidbe, uspjele su doseći Meotsko jezero (Azovsko more), gdje su se iskrcale na području slobodnih Skita, s kojima su se naposljetku povezale putem brakova (Herodot, IV. knjiga, poglavlja 99-117). Prema njegovom izvještaju, Amazonke su bile izuzetno vješte u jahanju, često prelazeći velike udaljenosti na konju ili pješačeći kada je to bilo potrebno.

Od oko 490. godine prije Krista, pojavili su se kontroverzni mitovi da su Amazonke uklanjale desnu dojku kako bi poboljšale preciznost u gađanju iz luka. Tijekom sukoba s okolnim narodima, svi muškarci iz njihova plemena poginuli su u zasjedi, nakon čega su žene preuzele oružje i uspješno zadržale svoje položaje, najprije odbijajući neprijateljske napade, a potom prisiljavajući neprijatelje na povlačenje. Zbog iskustava koja su proživjele, zajednički život s muškarcima postao je za njih simbol ropstva, a ne braka. Stvorile su društveni poredak prema vlastitim pravilima, u kojem muškarci nisu imali stalno mjesto. Za osiguranje potomstva, Amazonke su stupale u odnose s muškarcima iz susjednih naroda, no ako bi rodile muško dijete, ono bi bilo odmah ubijeno. Djevojčice su odgajane prema istim principima kao i njihove majke – nisu se prepuštale besposlici ili predenju vune, već  ih se učilo vještinama borbe, jahanja i lova. Kako bi im se olakšalo zatezanje luka, djevojčicama su spaljivane grudi, zbog čega su ih nazivali Amazonkama (Justin, II, 4).

Ime Amazonka na grčkom znači „ona koja nema dojke“ (ἀμαζών). Ova tvrdnja temelji se na etimologiji grčke riječi „Amazon“, koja nastaje kombinacijom negativnog prefiksa „a“ (značenje: bez) s drevnom grčkom riječi „mazon“ (značenje: dojka) (Liddell, Scott, Jones, 1940.). Ova lingvistička analiza sugerira da mitovi često odražavaju stvarne, iako možda preuveličane, prakse i vjerovanja. Oblik samokažnjavanja ili tjelesne modifikacije uklanjanja dojki često se tumači kao izraz krajnje odanosti vojničkom pozivu. Navodno su se Amazonke odricale čak i majčinstva; djecu nisu dojile, već su ih hranile kobiljim mlijekom, čime su naglašavale svoj otklon od tradicionalne ženske uloge. Suvremeni znanstvenici/ce ovu praksu mastektomije tumače na različite načine. Neki vjeruju da su Grci izmislili ovaj čin kako bi naglasili navodnu barbarsku prirodu Amazonki, prikazujući ih kao bića koja odstupaju od grčkih standarda ženstvenosti i civiliziranosti. Drugi sugeriraju da uklanjanje jedne dojke simbolizira oslobođenje Amazonki od majčinskih instinkata i tradicionalnih uloga koje su ženama nametnute (Bella, 2017.).

Najpoznatije kraljice Amazonki

Jedna od prvih Amazonki koja se suočava s grčkim junakom jest Hipolita, kraljica Amazonki, čija priča odražava ambivalentan odnos Grka prema ratnicama. Hipolita posjeduje čarobni pojas, dar njezina oca, boga rata Aresa, koji simbolizira njezinu moć i privilegiran status. U svojoj devetoj zadaći Heraklo dobiva zadatak osvojiti taj pojas, što rezultira njezinim ubojstvom. Međutim, druge verzije mita govore da je Hipolita svoj pojas dobrovoljno predala u zamjenu za život svoje vojskovođice Melanipe, koju je zarobio grčki junak (Coleman, 2007: 482-483). Hipolitino ime, koje se na grčkom prevodi kao „ona koja odrješuje konje“ (Petre, Drăgoi, 2011: 61), simbolički je povezano s konjaništvom, što dodatno naglašava njezinu povezanost s Aresom, i njegovim divljim i nesputanim karakterom, koji se odražava u simbolima poput divlje svinje (Petre, Drăgoi, 2011: 62-64). Ova se priča može tumačiti kao alegorija grčkog poimanja ženskih vođa – moćnih, ali podložnih konačnom porazu od strane muških junaka, čime se potvrđuje dominantna patrijarhalna struktura.

Antiope, ili prema nekim verzijama Melanipa, također je istaknuta kraljica Amazonki, koja predstavlja drugačiji aspekt sukoba između Grka i Amazonki. Kao sestra Hipolite, suočava se s Tezejem, drugim slavnim grčkim junakom, koji je otima i odvodi u Atenu. U ovom mitu Amazonke pokazuju svoju vojnu hrabrost napadajući Tezejev polis kako bi oslobodile Antiope, no ona sama odlučuje počiniti samoubojstvo kako bi spriječila daljnje gubitke u vojsci Amazonki (Coleman, 2007: 75). Ova žrtva simbolizira paradoks žene ratnice: dok posjeduje izvanrednu hrabrost i vojno umijeće, njezina sudbina često završava tragično, što je možda refleksija grčkog shvaćanja granica ženske moći i slobode.

Pentezeilja, često smatrana najtragičnijom među Amazonkama, pruža dublji uvid u složenost njihova prikaza u grčkoj mitologiji. Kao kći Aresa i kraljica Amazonki, Pentezeilja se pridružuje pro-trojanskoj koaliciji, boreći se na strani Troje u posljednjim trenucima sukoba s Grcima. Njezin kraj je jednako herojskog i tragičnog karaktera: umire od ruke Ahileja, ali ne prije nego što u borbi pokaže nevjerojatnu hrabrost i snagu. Ahil, često predstavljen kao utjelovljenje grčke muškosti i ratničke vrline, duboko je pogođen kada otkriva da je Pentezeilja bila žena. Njezina kaciga pada, kosa se rasipa, i on prvi put vidi njezino pravo lice, što izaziva snažnu emotivnu reakciju. Ovaj prizor može se tumačiti kao simbol sraza dviju vrsta ratničke etike – one muške, koja dominira, i one ženske, koja tragično strada, ali istovremeno ostavlja neizbrisiv dojam (Coleman, 2007: 817).

Slavni govor jedne od najpoznatijih Amazonki, kraljice Pentesileje, često se prepričava, posebno kada se obraćala svojim ratnicama u trenutku kada su odlučile pomoći Trojancima. U svom obraćanju, Pentesileja ističe: „Nismo manje snažne od muškaraca; naše su oči iste, naši udovi jednaki. Vidimo isto svjetlo, udišemo isti zrak, hrana nam je jednaka. Zašto nam je onda uskraćeno ono što je muškarcima darovano?“ (Zirojević, 2016:237). Ovaj citat kraljice Pentesileje jasno ukazuje na duboko ukorijenjenu težnju žena za ravnopravnošću s muškarcima, težnju koja seže unatrag tisućama godina. Njene riječi otkrivaju frustraciju zbog nepravde i nejednakosti koju žene doživljavaju unatoč istim fizičkim, intelektualnim i duhovnim kapacitetima. Ipak, ovakvi iskazi u prošlosti često su bili marginalizirani i omalovažavani u društvima koja su njegovala patrijarhalni poredak, čija je retorika bila prožeta mizoginijom. Diskurs patrijarhalnog društva smišljeno je konstruiran kako bi isključio žene iz područja javnog i političkog djelovanja, ograničavajući njihove glasove i postignuća. Kroz ovakve primjere jasno je da su žene, unatoč sustavnim preprekama, neprestano nastojale izboriti prostor u kojem bi njihovi glasovi i iskustva bili priznata i cijenjena ravnopravno s muškarcima.

Žene ratnice protiv grčke hegemonije

Herodot  opisuje  okrutne običaje nekih amazonskih plemena, čiji je cilj, prema njegovom stavu, bio ne samo iskazati bijes, već i izvršiti potpunu osvetu nad muškarcima, čak i kad su se oni predali ili bili poraženi. Na primjer, pleme Tauri prinosilo je zarobljene neprijatelje — uključujući Grke — kao žrtve Djevici božici, lokalnom božanstvu koje su Grci povezivali s Artemidom, božicom lova. Sam ritual žrtvovanja bio je brutalan: udarac toljagom u glavu, bacanje tijela niz liticu do hrama božice, nakon čega bi se glava žrtve nabijala na kolac, dok bi se ostatak tijela zakopavao. Ovi rituali nisu bili tek obični obredi; simbolizirali su duboki prezir prema muškoj dominaciji i želju za potpunim uništenjem neprijatelja, eliminirajući svaki oblik represije.

U tom kontekstu, kako navodi Papamichali (2023.).  Amazonke su predstavljale prijetnju ne samo vojnicima Atene, već i temeljnim postavkama antičke Grčke. Njihova ratnička vještina nije bila iznimka koja krši pravilo, već izravna prijetnja za urušavanje patrijarhalne strukture. Strah od gubitka kontrole nad gradom i percepcija žene kao ratnice — ravnopravne protivnice na bojnom polju — dodatno je produbljivao nesigurnosti muškaraca (Papamichali, 2023:10).

Iz ove perspektive, moglo bi se ustvrditi da je represija žena i njihova odsutnost iz borbi odražavalo ne samo strah od fizičkog poraza, već i strah od šireg društvenog prevrata. Žene koje su vladale ratničkim vještinama i usudile se uzeti oružje u ruke bile su doživljavane kao opasne i subverzivne figure koje su mogle ugroziti muški monopol nad moći. Ova povijesna dinamika sugerira da grčki strahovi nisu proizlazili samo iz vojne superiornosti Amazonki, već i iz mogućnosti da bi gubitak bitke simbolizirao dublji gubitak kontrole nad vlastitim društvom i njegovim vrijednostima.

Kako navodi Nikola Keravica u svojim knjigama: Ratnice antike (2014.) i Ratnice, kraljice, pobjednice: Žene i rat u antici (2022.), žene su u ratnim vremenima pokazivale izuzetnu hrabrost i izdržljivost, unatoč ukorijenjenim društvenim predrasudama koje su umanjivale njihove zasluge. One su podupirale i slavile hrabrost svojih očeva, muževa, braće i sinova; donosile vodu i pripremale hranu ratnicima; smjelo i slobodno govorile kada su muškarci šutjeli; izrađivale i popravljale odjeću, oružje, štitove i oklope. Često su darivale svoju najvredniju imovinu i rezale kosu za izradu užadi za ratne sprave. Njihove ruke su previjale ranjenike, prenosile ih na sigurno, podizale uzbunu na prvi znak opasnosti, skrivale oružje ispod haljina i ogrtača, nosile tajne poruke u minđušama i spašavale zarobljenike. Goloruke su razdvajale zavađene strane, dijelile darove vojnicima te suzama i molitvama branile gradove koje muškarci nisu mogli obraniti oružjem. Osim toga, žene su bile neizostavne u logističkoj potpori, donoseći streljivo, gradeći palisade, kopajući jarke, popravljajući oštećene gradske bedeme, te bacajući kamenje i crijep s gradskih zidina i krovova. Mnoge su dobrovoljno sudjelovale u ratnim sukobima, zapovijedale flotama, upravljale ratnim brodovima, nosile kacige, oklope i štitove, vozile ratne dvokolice, jahale konje i gađale iz luka. Bile su obučene u vojnoj vještini i običajima, gušile pobune koje ni carevi nisu mogli suzbiti, palile opsadne sprave neprijatelja i dočekivale protivnike s mačevima i sjekirama u rukama. Često su predvodile vojske u bitkama, prolazile kroz iste tegobe kao i muškarci, a često su bile i hrabrije od njih. Njihova snaga bila je toliko istaknuta da su u pojedinim slučajevima nadmašivale ratnike i najveće vojskovođe svoga doba. Pobjedu bi izborile, kako svjedoče legende, golim rukama hvatajući neprijateljske mačeve i otkidajući im štitove. U krajnjem očaju, čak su ubijale vlastitu djecu i dizale ruku na sebe kako bi izbjegle ropstvo ili poniženje (Keravica, 2014; Keravica, 2022.).

Međutim, unatoč ovim izvanrednim podvizima, antički Grci i Rimljani svoja su djela hrabrih i požrtvovanih žena reducirali na jednu vrlinu – muževnost (grč. ἀνδρεῖα, lat. virtus). Kvalitete poput hrabrosti, snage i vojne umješnosti, koje su se u antičkom društvu smatrale isključivo muškim osobinama, bile su uskraćene ženama. Dokazati se kao uspješan u boju značilo je postati „bolji muškarac“, a rat je bio viđen kao kontinuirani niz bitaka i sukoba čiji su glavni akteri bili muškarci. Sudjelovanje u ratu smatralo se njihovom najvažnijom društvenom ulogom, putem koje su postajali zaslužni građani. Žene su, s druge strane, unutar patrijarhalne matrice antičkog društva, najčešće prikazivane kao ratni plijen, prognanice iz pokorenih gradova ili kao žrtve čiji su zaštitnici bili nadvladani i poraženi (Pomeroy, 1995.).

Čak i kada su žene tijekom ratova činile djela vrijedna divljenja, povjesničari poput Tukidida bilježili su ih kao „protivne prirodi vlastitog spola“ (Peloponeski rat, III, 74, 2), čime su implicitno potvrđivali pretpostavku da su uzdržanost, hrabrost i mudrost svojstvene isključivo muškarcima. Takva su tumačenja imala ključnu ulogu u očuvanju patrijarhalnih normi – umanjivanjem ženskih doprinosa u ratovima perpetuirala se ideja o njihovoj inherentnoj slabosti i nepodobnosti za „muške“ uloge (Loraux, 1995.; Blundell,1995.).

Ipak, postojali su i filozofi koji su vrednovali ženski doprinos u ratu, poput Platona, koji prihvaća da su muškarci prirodno fizički snažniji od žena, ali smatra da to nije dovoljan razlog da ih se isključi iz priprema za rat: „Nema, prema tome, nikakvog posla u upravi države koji bi pripadao ženi zato što je žena, niti muškarcu zato što je muškarac, nego su prirodne sposobnosti podjednako podijeljene među oba bića; u svim poslovima može po svojoj prirodi sudjelovati i žena i muškarac, samo što je žena u svima slabija od muškarca. (…) I kod muškarca i kod žene prirodna sposobnost za čuvanje države je ista, bez obzira na to što je kod jednog slabija, a kod drugog jača“(Platon, 2002.).

Previše radikalne za patrijarhalno društvo?

Amazonke, legendarne ratnice antičkog svijeta, formirale su zajednice u kojima su živjele isključivo žene, isključujući bilo kakvu prisutnost muškaraca. Grčki dramatičar Eshil opisuje ih kao „mrziteljice muškaraca“ i „ubojice muškaraca“, implicirajući da su ove žene živjele potpuno neovisno o muškarcima. Grčki povjesničar Efor navodi da su Amazonke osnovale ekskluzivno elitno žensko društvo kao odgovor na loš tretman od strane muškaraca: „Amazonke su bile grubo tretirane od svojih muževa, a kada su neki od muškaraca otišli u rat, one su ubile one koji su ostali i zabranile povratak onima koji su se vraćali.“ U kasnijem, rimskom razdoblju (Mayor, 2020.) Pompeius Trogus (Pompej Trog) izvještava kako su, nakon što su se oslobodile svojih muževa, Amazonke odlučile da se nikada više ne udaju: „Nisu željele stupiti u brak sa svojim susjedima, nazivajući to ropstvom, a ne brakom“ (Pompeius Trogus, 1963.).

Nadalje, prikaz Amazonki kao ratnica koje odbacuju muškarce koristi se za perpetuiranje ideje da žene koje sudjeluju u ratnim aktivnostima ili drugim „muškim“ poslovima postaju opasne, agresivne ili pohlepne za moći. Takva konstrukcija ne samo da marginalizira žene koje sudjeluju u ratu, već također osigurava očuvanje patrijarhalnog poretka u kojem se moć i agresija smatraju inherentno muškim osobinama. Na taj način, žene koje se ne uklapaju u ove norme prikazuju se kao nelegitimne ili neprihvatljive. Kroz ovakav diskurs, rat i agresija se definiraju kao neprirodne za žene, čime se dodatno učvršćuju patrijarhalne norme koje očekuju da žene budu nježne, brižne i podložne. Ovakav povijesni tretman ženskih podviga odražava duboko ukorijenjene rodne predrasude koje su isključivale žene iz domena smatranih prirodnim područjima muškog djelovanja (Cartwright, 2013.). Ove predrasude i dalje su prisutne u suvremenim interpretacijama prošlosti, gdje se ženski doprinosi često marginaliziraju ili podcjenjuju, umjesto da se prepoznaju kao ključni elementi povijesnih događaja.

Utjecaj Amazonki na žensku emancipaciju

Ove neukroćene ratnice, nepokolebljive i neustrašive, borile su se protiv civiliziranog, muški dominiranog svijeta koji je nastojao žene ograničiti unutar okvira kućanstva, vezujući ih uz „ženske poslove” i odgoj djece. One su se suprotstavljale patrijarhatu, svojim djelovanjem doprinoseći mijenjanju poimanja ženskih prava kroz povijest, te su, iz feminističke perspektive, postale jednim od najranijih i najsvjetlijih primjera začetaka feminizma na svjetskoj razini. Prema istraživanju Olge Papamichali u članku „Amazons: The Reality Behind Their Legend“ (2023.), Amazonke su oduvijek fascinirale svojim prikazom izvanredne hrabrosti i borbenosti, čime su postale privlačan izbor za suvremene feminističke interpretacije.. U ovom kontekstu, Amazonke predstavljaju ideale ženskog osnaživanja i autonomije, u skladu sa suvremenim feminističkim vrijednostima koje teže ravnoteži između spolova i slobodi od društvenih ograničenja.

Međutim, kritički pristup ovoj simbolici zahtijeva pažljivo razmatranje. Povijesni izvori i mitološki prikazi Amazonki često su oblikovani kroz leće muškaraca koji su ih dokumentirali. Grčki pisci poput Herodota i Eshila mogli su idealizirati ili demonizirati Amazonke kako bi služili vlastitim patrijarhalnim agendama, prikazujući ih kao neobične ili prijetnje društvenim normama. Dok su Amazonke prikazane kao moćne ratnice, također su bile demonizirane kao „mrziteljice muškaraca“ koje su odbacivale uloge  tipičnih žena. Ova radikalna suprotnost umanjuje stvarni značaj njihovih dostignuća i omogućuje reinterpretaciju njihovih borbi kao prijetnje ili odstupanja od norme (Harding, 2008.).

Još jedan važan aspekt je simbolika mastektomije koju su Amazonke navodno prakticirale. Iako se ova praksa može interpretirati kao znak oslobođenja od  majčinstva, također može služiti kao način da se naglasi „neprirodnost“ njihovih postupaka prema grčkim normama ženstvenosti. Iako Amazonke mogu služiti kao inspiracija, važno je priznati da suvremena feministička borba ne mora nužno zahtijevati radikalno odstupanje od konvencionalnih uloga da bi bila priznata. Suvremeni feministički aktivizam teži osnaživanju žena kroz priznavanje njihove sposobnosti da balansiraju između različitih uloga i očekivanja, bez nužnosti odbacivanja nekih od normi i uloga. Ženska snaga ne mora nužno značiti radikalnu promjenu, već može uključivati redefiniranje i proširenje postojećih uloga na način koji omogućava veću slobodu i ravnotežu.

U zaključku, Amazonke kao simboli suvremene feminističke borbe pružaju bogat izvor inspiracije, ali njihova priča također dolazi s povijesnim i interpretativnim slojevima koji trebaju biti pažljivo razmotreni. Dok njihova legenda odražava snažnu sliku ženskog osnaživanja i borbe protiv patrijarhalnih struktura, suvremeni feministički aktivizam zahtijeva holistički pristup koji uravnotežuje povijesnu simboliku s realnim potrebama i izazovima današnjeg društva.

LITERATURA:

Bella, M., (2017.), Amazon Women: Myth and Reality, A thesis submitted for the degree of Master of Arts (MA), Thessaloniki: Black Sea Cultural Studies.

Blundell, S., (1995.), Women in Ancient Greece, Boston: Harvard University Press.

Catwright, J., (2013.), Fighting Women: The Rise of Female Warriors, Stroud: Amberley Publishing.

Coleman, J., (2007.), The Dictionary of Mythology an A-Z of Themes, Legends and Heroes, London: Arcturus Publishing Limited.

Harding, S., (2008.), The Feminist Standpoint Theory Reader: Intellectual and Political Controversies, New York: Routledge.

Herodotus, (1920.), The Histories, pr. s grčkog na engleski Alfred Godley, Boston: Harvard  University Press.

Kalachanis, K. i dr. (2017.), „Amazons in the classical world: myth and reality“ Journal of the History of Ideas, 78(1), 75–96.

Keravica, N., (2014.), Ratnice antike, Beograd: Evoluta.

Keravica, N., (2022.), Ratnice, kraljice, pobjednice: Žene i rat u antici, Beograd: Evoluta.

Liddell, H. i dr., (1940), A Greek-English Lexicon, Oxford: Oxford University Press.

Loraux, N., (1995.), The Experiences of Tiresias: The Feminine and the Greek Man. Princeton: Princeton University Press.

Mayor, A., (2020.), The Encyclopedia of Ancient History, MA:Wiley-Blackwell.

Marcus Junianus Justinus, (1963.), Historiae Philippicae, Leipzig: Teubner.

Orphica, (1987.),  Argonautica, Stuttgart: Bibliotheca Teubneriana.

Papamichali, O., (2023.), „Amazons: The Reality Behind  Their Legend“, Feminist Theology, 32(1), 8-20.

Petre, Z., Drăgoi, I., (2011.), Dicționar de mitologie greco-romană: eroi, zei, mituri, Budapest: Editura Corint.

Platon, (2002.), Država, peto izdanje, pr. dr. Albin Vilhar i dr. Branko Pavlović, Beograd: Beogradsko izdavačko – grafički centar.

Pomeroy, S., (1995.), Goddesses, Whores, Wives, and Slaves: Women in Classical Antiquity, New York: Schocken Books.

Pompeius Trogus, (1963.), „Histories“, (ur.) Edward Edson, Trogus Pompeius and Justin's Epitome (123-145), Oxford: Oxford University Press.

Strechie, M., (2022.), „Elite female fighters: The Amazons“, Journal of Romanian Literary Studies, 29, 300-307.

Zirojević, M., (2016.), „Učešće žena u aktima političkog nasilja“, Godišnjak fakulteta pravnih nauka 6, 235-245.