Ružica Ljubičić
U grčkoj mitologiji, Meduza je jedna od najfascinantnijih žena, čija simbolika i danas intrigira ljude širom svijeta. Njena pojava sa zmijskom kosom koja može pretvoriti ljude u kamen svojim pogledom, prikazana na brojnim slikama, statuama i filmovima, zaista je moćna i neustrašiva. Meduza je često tumačena kao simbol ženske snage i moći, ali i kao simbol straha od ženske seksualnosti i samostalnosti. Njena priča naglašava kompleksnost i proturječnost opisa ženske prirode, te govori kako moćne žene često bivaju demonizirane i kažnjene zbog svoje snage i neovisnosti. Ipak, Meduza je i simbol otpora i borbe protiv društvene nepravde prema ženama.
Grčka mitologija pruža bogatstvo različitog, zanimljivog i intrigantnog sadržaja koji potiče na razmišljanje te daje inspiraciju.[1] Grčki mitovi imaju ogroman utjecaj na različite aspekte kulture, filozofije, književnosti, likovne umjetnosti, glazbe, filma, ali i na psihologiju i životni stil. Kroz različite priče o bogovima i boginjama, njihovim životima, odnosima, sukobima, nasilju, manipulacijama i opsesivnim ponašanjima, grčka mitologija istražuje duboke uvide u ljudsku prirodu i društvene dinamike. Tema silovanja koja se pojavljuje u nekoliko mitova odražava složene i uznemirujuće aspekte patrijarhalnog društva stare Grčke.[2] Mitovi o silovanju u grčkoj mitologiji pokazuju kako su žene tretirane kao objekti koje su muškarci posjedovali i kontrolirali, što reflektira duboko ukorijenjene patrijarhalne stavove i hijerarhiju moći toga vremena. [3]
Inspiracija za ovaj esej je Meduza – njeno iskustvo seksualnog nasilja i njena transformacija iz ljepotice u čudovišnu figuru s kosom prepunom zmija koja simbolizira prevladavanje nevolje i povratka vlastite slobode zbog čega je postala jedna od najpoznatijih ikona feminističke kulture. Mit o Meduzi može biti snažan motiv koji potiče na interdisciplinarno istraživanje seksualnog nasilja, njegovih posljedica i propitivanje utjecaja feminističke borbe protiv patrijarhalne opresije. U ovom eseju pokušavamo istražiti slojeve značenja silovanja Meduze kroz leću feminističke teorije i kritičke analize te nastojimo razotkriti simboličko značenje ovog narativnog arhetipa i njegovu relevantnost za suvremene rasprave o ženskim pravima. Udubljujući se u metaforičke slojeve povezene s Meduzom, možemo otkriti kako je njen lik korišten za predstavljanje straha, drugosti, ali i prkosa protiv patrijarhalnih normi. U konačnici, razumijevanje mita o Meduzi može nam omogućiti da analiziramo pitanja moći muškaraca, podređenosti žena te sklonosti da demoniziramo žene.
Mitovi o Meduzi
Postoji nekoliko drevnih verzija priče o Meduzi, a svakako je važno izdvojiti klasična djela. Hesiodova Teogonija je napisana u 8. stoljeću prije nove ere. Točna godina nije poznata, ali se smatra da je djelo napisano negdje između 750. i 650. godine prije nove ere. Hesiod, grčki pjesnik, autor je ovog epa koji govori o grčkim božanstvima, njihovom porijeklu i hijerarhiji u grčkoj mitologiji. On je jedan od najstarijih grčkih pjesnika, uz Homera je glavni predstavnik ranoga epskog pjesništva, tvorac didaktičkoga i genealoškoga epa. Teogonija: Poslovi i dani (2021.) je jedno od ključnih djela antičke grčke literature koje opisuje detaljan osvrt na opsežnu mitologiju kao i snažna religijska uvjerenja. Ovo djelo daje iscrpan pregled genealogije grčke mitologije, spominjući Meduzin odnos s drugim Gorgonama. Gorgone[4] su se zvale Steno, Eurijala i Meduza. One su bile sestre i kćerke Forkija i Kete. Forkij je bio morsko božanstvo, sin boga morskih dubina Ponta i boginje zemlje, Geje. Keto je bila morska boginja, također kćerka Ponta i Geje. Steno i Eurijala bile su besmrtne, dok je najmlađa, Meduza, bila smrtnica. Ona postaje najpoznatija Gorgona zbog svog susreta s junakom Perzejem (Hesiod, 2021.). Međutim. Hesiod ne razrađuje Meduzinu pozadinu i priču koja opisuje tragičnije elemente, kao što je uzrok njene transformacije u Gorgonu (Hesiod, 2021.).
Drugo važno djelo je Biblioteka Mitologica (Knjiga grčke mitologije,2004.). Ova knjiga je ključni izvor za grčku mitologiju koja nudi opsežan sadržaj grčkih mitova i njihovih genealogija. To je jedna od najpotpunijih zbirki starogrčkih mitova u kojoj pripovjedač raspravlja o Meduzi kao dijelu mita o Perzeju.[5] U tekstu su identificirane tri Gorgone: Steno, Eurijala i Meduza. Meduza je prikazana kao jedina smrtna Gorgona, a u središtu priče je njen kobni susret s Perzejem. Perzej, koji je imao zadatak da odrubi Meduzinu glavu, prima pomoć od raznih bogova i boginja, uključujući Atenu, Hermesa i druge. Dobio je čarobne predmete poput krilatih sandala, kapu nevidljivosti i posebnu torbu za nošenje Meduzine glave. Perzej je uspio pronaći njenu jazbinu, a uz pomoć reflektirajućeg brončanog štita koji mu je priskrbila Atena, izbjegao je Meduzin pogled (koji ima moć pretvoriti u kamen) i odrubio joj glavu. Nakon što je odrubio glavu Meduzi, krilati konj Pegaz i div izlaze iz njenog tijela, označavajući njenu transformaciju i njenu trajnu ostavštinu u mitologiji. U izvještaju je naglašena simbolika Meduzine glave koju je Perzej koristio kao oružje na povratku kući, pretvarajući protivnike u kamen. Na kraju je dao glavu Ateni, koja je stavlja na svoj egid (štit) (Apollodorus Atheniensis, 2004.). Izvještaj je sažet i koncizan. Međutim, poput Teogonije, izostavljena je priča o Meduzinom preobražaju te njena dublja perspektiva. Ovo je tumačenje u skladu s drugim starogrčkim izvorima koji naglašavaju Perzejevo herojsko putovanje i ulogu Meduzine glave kao moćnog artefakta.
Ipak najdetaljniju priču o Meduzi je napisao Publije Ovidije Nazon, koji se, pored Horacilija i Vergilija ubraja među tri najveća pjesnika klasične rimske književnosti. Ovidijev opis Meduze daje dublju uzročno-posljedičnu priču i povezuje njenu transformaciju u čudovište s događajem koji uključuje Neptuna (Posejdona) i Minervu (Atenu) (Ovidije, 2011.). U Metamorfozama Ovidije (knjiga 4, r. 794 – 803) opisuje Meduzu kao prekrasnu djevojku, istaknutu posebno po svojoj dugoj, raskošnoj kosi. Međutim, njena veličanstvena ljepota dovodi do njene smrti. Neptun (Posejdon), bog mora, silovao je Gorgonu (Meduzu) u Ateninom hramu. Kao odgovor na oskvrnjenje njenog hrama, Minerva (Atena) je kaznila Gorgonu (Meduzu) pretvarajući njenu kosu u zmije i istovremeno joj dajući moć da, svakoga tko je pogleda izravno u oči, pretvori u kamen. Kasnije u istoj knjizi (knjiga 4., r. 604– 662), Ovidije piše priču o Merkurovom (Perzejevom) putovanju kako bi pronašao i odrubio glavu Meduzi. Uz pomoć bogova i svog reflektirajućeg brončanog štita, Merkur (Perzej) je uspio ignorirati Meduzin smrtonosni pogled i ubio je. Merkur (Perzej) je zatim iskoristio Meduzinu glavu kao oružje da svoje neprijatelje pretvori u kamen. Ovidijeve Metamorfoze poznate su po svom narativnom stilu i temama transformacije, s mitom o Gorgoni (Meduzi) koji predstavlja i tragične i preobražavajuće elemente klasične mitologije. Ovidijeva verzija dodaje emotivnu pozadinu Meduzinoj priči, prikazujući njenu preobrazbu, ne samo kao dio njenog identiteta, već kao odgovor na Neptunov (Posejdonov) nepravedan čin, s Minervinom (Ateninom) kaznom koja pada na Gorgonu (Meduzu) (Ovidije 2011.). Ovidijevu verziju Meduzine priče karakterizira izdaja i zlostavljanje koje je doživjela. Naime, ona je proživjela nasilje tri puta, prvo se dogodilo Neptunovo (Posjedonovo) silovanje, zatim Minervino (Atenino) prokletstvo koje ju je pretvorilo u čudovište, te Merkurovo (Perzejevo) ubojstvo. Istovremeno, svaki nasilni čin je obilježen bolnim gubitkom i trijumfom; 1) silovanje za Meduzu istodobno znači gubitak djevičanstva i začeće božanske djece; 2) Minervina (Atenina) kletva je pretvara u čudovište i osuđuje na život u izolaciji i osamljenosti, ali joj daje razornu moć da ubija; 3) Merkurov (Perzejev) napad ubija Gorgonu (Meduzu), ali paralelno, za nju to znači oslobađanje od okova monstruoznog izgleda,vrijeđanja i stigmatizacije (Rosset, 2017: 50– 52).
Meduza kao prijetnja za društveni poredak
U svojoj srži, priča o Meduzinom silovanju služi kao moćna alegorija za sustavnu opresiju i objektivizaciju s kojima su se žene suočavale kroz povijest. Zamršenost ove drevne priče, motivira na postavljanje pitanja o predstavljanju, djelovanju i poretku patrijarhalne moći. Suočavamo se s trajnim naslijeđem traume i viktimizacije koje odjekuje kroz generacije, naglašavajući potrebu za preispitivanjem društvenih pravila i vrijednosti. Isabelle Rosett ističe da unutar pripovijesti, Meduza egzistira kao izvor neustrašivosti koja je prijetnja bogovima/injama i smrtnicima/ama. Njena razorna snaga pogleda tjera na ekstremno nasilje protiv Meduze i uništavanje njene fizičke, emocionalne i duhovne anatomije (Rosset, 2017: 53). Mit o Meduzi interpretiran je na različite načine kroz povijest, simbolizirajući pojmove kao što su opasnosti od neobuzdane ženske seksualnosti i moćne ženstvenosti te naglašeni trijumf muškog herojstva nad monstruoznom ženstvenošću. Mit o Meduzi promatran je kroz dvije različite leće od klasičnog razdoblja u Grčkoj do danas; leće muškog pogleda i onoga feminističkog.
Slika Meduze kao sablažnjive figure potječe iz patrijarhalnih društava antičke Grčke, gdje su žene često smatrane opasnima i nepredvidljivima. Preobrazba Meduze u nakazu od strane Atene, koja je bila ljubomorna na njenu ljepotu i vezu s Posejdonom, služi kao upozoravajuća priča o posljedicama prkosa protiv društvenih postulata i izazivanja muškog autoriteta. Mit o Perzeju koji ubija Meduzu, uz pomoć bogova i magičnih artefakata, može se tumačiti kao trijumf muške snage nad ženskom razornom prirodom, te kao potvrda patrijarhalnih vrijednosti u kojima je muškarac neustrašivi junak koji pobjeđuje žensko čudovište. Meduza postaje simbol ženske opasnosti koja mora biti uništena kako bi se očuvao red i stabilnost u društvu. Meduzino prokletstvo usporedivo je s postupanjem prema nečednim i pohotnim ženama u starogrčkom društvu, kao i s potiskivanjem ženske seksualnosti u usporedbi s muškom seksualnošću u antičko i moderno doba (Roush, 2019: 34– 35). Prikaz davanja čarobnih artifekata u suvremenom svijetu se može promatrati kao prikaz kako patrijarhalno društvo koristi sustav kako bi muškarcima dao različita sredstva koje će oni upotrijebiti protiv žena. Ta sredstva su različita, od samog odgoja, običaja, svakodnevnih razgovora i ponašanja pa sve do diskriminacije, različitih oblika nasilja te primjene zakona u korist nasilnika, a na štetu preživjelih. Muškarci svjesno primjenjuju ove „artifekte“, jer znaju da mogu, da imaju privilegije i da će društvo tolerirati njihove postupke. Bogovi i boginje stvaraju svijet kao što patrijarhalno društvo kreira postupke koji ugnjetavaju žene.
Analizirajući brojna djela o Meduzi, Tuba Pekel i Gillian Alban (2023: 108) zaključile su da Meduza predstavlja društveni i kulturni mit jednog ženskog identiteta, ali da je taj mit utemeljen na brojnim predrasudama. Autorice navode da je Meduza osuđena zbog svojih djela; njen pogled je bio destruktivan za društvo te je stoga stvoren još jedan u nizu mitova o razornoj ženskoj energiji (Pekel, Alban, 2023: 105). Naime, mitovi reflektiraju kombinaciju strahopoštovanja i divljenja prema mitološkim bićima. Boginje, mitska bića, nimfe, harpije, sirene, zatim vile, čarobnice, i naročito vještice svojim simboličkim ustrojstvom jasno odražavaju ovaj arhetip (Vasiljević, 2008: 99). Meduza je bila moćna i nezavisna, gotovo neuništiva, kao fizička ljepotica izazivala je divljenje, a nakon što se pretvorila u čudovište, izazivala je jezu, te je bila kažnjena.
Demonizirana ženskost
Meduza je samo jedan od primjera mitološkog bića koje je demonizirano i pretvoreno u simbol ženske prijetnje i zla. Kroz povijest, mnoge žene su bile obilježene stereotipima demonizacije što je rezultiralo njihovim potiskivanjem i ograničavanjem u društvu, a jedan od najokrutnijih postupaka je bio progon vještica. Isključivo negativan prikaz žena često proizlazi iz straha od izražaja njihovog potencijala, neovisnosti i seksualnosti. Patrijarhalna kultura teži kontrolirati žene i njihovo ponašanje kako bi se očuvale tradicionalne uloge i hijerarhije moći u kojoj su muškarci dominantni, a žene submisivne. Kulturološki i umjetnički prikazi Meduze kroz povijest imali su svrhu da promoviraju žensku mistificiranu malicioznost.
U Cellinijevoj skulpturi Perzej s glavom Meduze (1554.). Perzej pobjeđuje Meduzu, njeno golo tijelo leži ispod njegovih stopala, dok on drži njenu zmijsku glavu u ruci kao simbol trijumfa. To je klasična slika muške pobjede i uništenja ženskog „monstruoznog i perverznog.“ Cellinijeva statua je vjerojatno najpoznatija umjetnička interpretacija mita o Meduzi, a postojale su razne verzije ovog djela kroz povijest. Međutim, to nije jedina interpretacija. Meduza je slika koja je shvaćena na različite načine: kao neman, zla žena, fatalna žena (Keel, 2021:30). Primjerice, Freudova teorija kastracije polazi od toga da je strah od gubitka moći i identiteta prisutan kod muškaraca, te da se ovaj strah manifestira kroz nasilje i prisilnu kontrolu nad ženama. On tvrdi da su zmije u Meduzinoj kosi falusni simboli, a njena moć pretvaranja muškaraca u kamen simulira mušku erekciju pri pogledu na ženske genitalije. Slijedeći ovo gledište, Sigmund Freud stavlja muške likove u središte Meduzine priče, potiskujući je u sporednu ulogu. (Freud, 1997: 204-205). Meduza i ostale žene prisutne su isključivo kako bi pomogle muškarcima u njihovoj afirmaciji muškosti. Glava i kosa – njeno oružje koje ubija muškarce, kako navodi Susan Bowers, u trenutku smrti postaju objekti na kojem inzistira muška publika Naime, bez glave, žena se ne može zaštititi i obraniti, a njeno osakaćeno tijelo postaje simbol kako se muškarci nose sa snažnim ženama – nasiljem (femicidom) ih potiskuju u vizualnu objektivnost.(Bowers, 1990: 229- 230). Odrubljivanje Meduzine glave može se interpretirati kao simbolički čin potiskivanja ženske autonomije i subjektivnosti kako bi se očuvao patrijarhalni poredak što ukazuje na duboke i kompleksne obrasce muške supremacije i nasilja. Kao što je navedeno u mitološkim zapisu Metamorfoze kaznu za seksualno nasilje koje je počinio Posejdon nad Meduzom, platila je ona. Meduza je kriva, ona je bila ljepotica koja je provocirala Posejdona i on nije mogao odoljeti; stereotipna priča koja se ponavlja iz narativa u narativ. Preživjela mora biti kažnjena. Međutim, Atenina kazna za Meduzu je bila vrlo specifična – oduzela joj je ljepotu. Meduza je bila poznata po svojoj dugoj plavoj kosi i upravo kosa, kao simbol ženske privlačnosti i senzualnosti bila je Atenina meta za kažnjavanje. Kosa joj je bila puna zmija. Simbolika zmije je vrlo snažna, od zmije u rajskom vrtu koja iskušava Evu do zmije koja se nalazi na logotipu ljekarne koji predstavlja drevnu mudrost i iscjeljenje. U grčkoj kulturi, zmije su bile svete životinje, koje su mnogo značile boginji Ateni. U drugim pričama Atena koristi zmije za liječenje ili čak davanje besmrtnosti dojenčetu (Fry, 2017: 223). Zašto dati nešto sveto kao odgovor Meduzi na skrnavljenje njenog hrama? Prema nekim tumačenjima, Atena nije mogla kazniti Posejdona jer je bio besmrtan, a Meduzi je dala zmije kao zaštitu (Fry, 2017: 230). Simbolika zmije u Meduzinoj kosi može dakle imati različita značenja, ovisno o kontekstu u kojem se pojavljuje. Zmija se često smatra simbolom zla, opasnosti i prevare, što bi moglo ukazivati na opasnost ili loše namjere koje se kriju u Meduzinoj kosi, budući da je ubijala neprijatelje. S druge strane, zmija može simbolizirati regeneraciju, ekspanziju i silu što bi moglo ukazati na snagu pogleda kojim Meduza razoružava svoje neprijateljima (Fry, 2017: 234). Zmija može predstavljati otrov, smrt i uništenje. Meduzina raskošna plava kosa je na početku priče prikazana kao simbol zavođenja, kao otrov koji je privlačio bogove i smrtnike. Stoga je Atenina kazna bila simbolična, Meduzina kosa se doslovno pretvorila u mnoštvo zmijskih uvojaka koje su muškarcima tjerale strah u kosti, a njen pogled ih je osudio na smrt. Ovaj narativ se može tumačiti i u feminističkom kontekstu jer žene nemaju zaštitu od svojih silovatelja. Mnoge od njih postanu paralizirane strahom, neke vrište, neke zanijeme i izgube glas. Ženama se u posljednje vrijeme predlaže da idu na tečaj samoobrane, da uče pucati ili da nose sprej kao zaštitu. Ženama se poručuje da ne idu noću same, da ne nose provokativnu odjeću. Međutim, potrebno je shvatiti da je silovanje nasilje koje pokazuje odnos moći silovatelja i preživjele i da svaka žena, bez obzira kako se ponašala, odijevala, djelovala, može doživjeti silovanje. U mnogim kulturama žene su okrivljene za društvene probleme, poput moralnog propadanja ili iskušenja. Ova krivnja često rezultira strožim kontrolama ponašanja i ograničavanja slobode žena. To može dovesti do restriktivnih zakona, društvenih normi i praksi koje ograničavaju temeljna prava žena. Feministički pristup naglašava važnost promjene sustava i društvenih normi koje perpetuiraju nasilje nad ženama. Također, važno je raditi na osnaživanju žena kako bi se osjećale sigurnije i sposobnije nositi se s potencijalnim opasnostima te aktivno djelovati u promjeni strukturalnih problema koji doprinose seksualnom nasilju nad ženama.
Meduza kao feministička ikona
Kroz reinterpretaciju mita o Meduzi, feministička literatura pokušava preispitati i preoblikovati tradicionalne narative o ženskom identitetu, te promicati ideju da ženska snaga i otpornost trebaju biti cijenjene i slavljene. Teme koje se često proučavaju u feminističkoj literaturi o Meduzi uključuju pitanja ženske borbe, otpora, seksualnosti i osnaživanja. Kroz različite stereotipe, ženstvenost i muškost postaju konstruirane misli i mogu se definirati tako da postaju određeni ovisno o društveno pripisanim karakteristikama i oblikovani u smjeru kulturnih fenomena (Grozc, 1994: 29- 30). Cilj pripovijedanja i pisanje o Meduzi kroz feminističku prizmu je slomiti niz granica koje su nametnute ženama. Ono što inspirira feministice je Meduzina transformacija žrtve u snagu, subverzija pogleda koji izaziva jezu, prkos prema patrijarhalnom autoritetu te prikaz ženske tjeskobe i bijesa. Meduza se često opisuje kao figura koja se suprotstavlja patrijarhalnim očekivanjima, te ona koja osnažuje i inspirira žene da se bore protiv nepravde i diskriminacije.
Jane Harrison je istaknuta britanska klasična znanstvenica koja je bila poznata po svojim radovima u području antičke religije i mitologije. Njena knjiga Prolegomena to the Study of Greek Religion (1903.) smatra se jednim od ključnih tekstova u proučavanju grčke religije i mitologije. Harrison je proučavala različite aspekte antičke kulture, uključujući i mit o Meduzi. Prema njenom gledištu, Meduza je suštinski samo glava čija snaga dolazi do izražaja kroz odsijecanje. Ona je ukazivala na arhetipski značaj Meduze kao simbola straha i zastrašivanja u grčkoj kulturi, posebno ističući lice Meduze koje se koristilo kao zaštitni simbol na različitim artefaktima i amuletima. Harrison je analizirala Meduzu i druge mitološke figure kroz prizmu rituala, simbolike i arhetipskih motiva, što je doprinijelo dubljem razumijevanju njihovog značaja u grčkoj religiji i kulturi. Tumačenjem ovih elemenata kroz ritualnu i antropološku leću, Harrison pruža analizu uloge koju je Meduza igrala u starogrčkom društvu i o njenom trajnom utjecaju na zapadnu kulturu (Austin, 2020.).
Oko mita o Meduzi napisano je mnogo feminističkih eseja i knjiga, a najpoznatiji je „Meduzin smijeh“ (1976.) Hélène Cixous, gdje ona odbacuje i rekonstruira Freudovo tumačenje priče. Ona tvrdi da je Meduzino odrubljivanje glave Perzejevom rukom prikaz muškaraca koji pokušavaju utišati žene i uništiti njihovu sposobnost korištenja jezika: „Žena bez tijela, nijema, slijepa, nikako ne može biti dobar borac. Ona je svedena na sluškinju militantnog muškarca, njegovu sjenu” (Cixous, 1976: 880). Cixous koristi priču kako bi potaknula žene da pišu i govore koristeći svoje žensko tijelo kako bi uništile opresivnu vladavinu patrijarhalnog društva. U knjizi Female Rage: Unlocking Its Secrets, Claiming Its Power (1994.), autorice Mary Valentis i Anne DeVane daju ženskom bijesu lice Meduze, jer lice pobješnjele žene je najstrašnija pošast za patrijarhat. Važno je spomenuti i djelo Medusa: In the Mirror of Time (2013.) Davida Leeminga. Ova knjiga pruža sveobuhvatno istraživanje Meduzine priče, zadirući u različita zapažanja i razumijevanja njenog mita i ispitujući njen simbolički značaj u različitim kulturama. Leeming istražuje različite prikaze Meduze u umjetnosti i mitologiji, te otkriva da je figura Gorgone prisutna u mnogim kulturama diljem svijeta, poput egipatske, sumerske i indijske mitologije. Leeming proučava zašto je mit o Meduzi postao tako važan i trajan u ljudskoj povijesti, te kako se priča o njoj razvijala kroz različite epohe i kulture. Pitanje koje autor postavlja je što evolucija mita o Meduzi otkriva o našoj kulturi i nama samima. Kroz prizmu mita o Meduzi, Leeming daje kritički osvrt o kolektivnom strahu, želji i opsesiji, te oslikava portret žene koja je postala simbol moći, straha i tajanstvenosti (Leening, 2013.). Medusa: The Girl Became a Monster (2023.) autorice Jessie Burton djelo je u kojem je prepričan klasični grčki mit o Meduzi s fokusom na njenu ljudskost i novu perspektivu. Ključne teme na koje se Burton fokusira su osnaživanje, feminizam, naglašavanje Meduzine humanosti i empatije te teme viktimizacije i osvete.
Lik Meduze je iznimno intrigantan i složen i svakako ga treba propitivati i proučavati ne samo u zapadnim feminističkim krugovima, nego i pokretima istočnog feminizma. Istočni feminizam može razumjeti metaforu Meduze na različite načine. U mnogim istočnim kulturama, postoji bogata povijest priča i mitova o ženama koje posjeduju nevjerojatnu snagu i mudrost. Meduza, s obzirom na osjetljiv kontekst, može biti istovremeno opasna, ali isto tako i prilagodljiva i sposobna kao metafora za preživljavanje, koja simbolizira žensku sposobnost da se nosi s izazovima i da se adaptira različitim okolnostima. Knjiga Medusa's Hair: An Essay on Personal Symbols and Religious Experience (1984.) autora Gananatha Obeyesekerea iz Šri Lanke preispituje fenomen osobnih simbola i religijskog iskustva. Autor analizira kako pojedinci/ke doživljavaju i koriste simbole kako bi oblikovali svoje vlastito duhovno iskustvo. Obeyesekere se koncentrira na simboliku Meduzine kose, koja je bila središnji element grčke mitologije, ali u različitim oblicima pojavljuje se u različitim kulturama i religijskim tradicijama. Autor ispituje kako se ova simbolika može koristiti za razumijevanje osobnih iskustava vjere i duhovnosti te kako se ona reflektira u različitim kulturnim i kontekstualnim okvirima. On koristi interdisciplinarni kulturološki i antropološki pristup, analizira dublju simboliku kose prije i poslije Atenine kletve kroz kritičku analizu objašnjenja simbola u svakodnevnom životu (Obeyesekere, 1984.).
Intrigantni lik Meduze utjecao i na feministice iz zemalja bivše Jugoslavije. Naime, u Makedoniji je osnovan prvi feministički portal koji se zove Meduza. Glavna urednica portala je Kalija Dimitrova koja je studirala politologiju i kulturalne studije i paralelno se bavila aktivizmom. Urednica kaže da je najveći izazov od samog početka portala bio pronaći motivirane žene koje su voljne izraziti svoje artikulirane stavove i proživljena iskustva na papir. To je srž Meduzina lika i razlog zašto se platforma zove Meduza. Urednica portala ističe da je u tradicionalnom društvu teško potaknuti žene da dignu glas, jer povijesno osjećaju sram pri promisli na iskazivanje vlastite perspektive te misle da njihov pogled na svijet nije dovoljno legitiman. Upravo je jedan od ciljeva Meduze stvoriti prostor (u ovom slučaju digitalni) i platformu u kojoj se žene osjećaju dobrodošle i žele se uključiti i pisati, uz podršku ovog portala (Bertek, 2019.). gledano, žene nisu naučene da čitaju o ženskoj perspektivi, pogotovo ne feminističkoj, zbog čega mnoge žene
Meduzina pobjeda protiv nasilja
Feministički pokret je Meduzinu priču proglasio svojom, pretvarajući je u simbol borbe za prava žena. Lik Meduze ili, preciznije statua „Meduza s glavom Perzeja“ (2008.) Luciana Garbatija postala je izraz ženskog otpora i nadahnula je aktivistice iz Metoo pokreta. Po uzoru na umjetničko djelo Benvenutija Cellinija iz 16. stoljeća, koje prikazuje mitskog heroja Perzeja kako trijumfalno u ruci drži Meduzinu glavu, Garbati je u svojem prikazu promijenio uloge. On nije samo preokrenuo scenarij i stavio ženski oblik na muško iskustvo nego je sagledao dubinu priče i postavio pitanje: Kako bi to izgledalo da se Meduza može obraniti? Statua je postala simbol hrabrosti žena koje su preživjele silovanje. Tako da nije nimalo slučajno što je ova skulptura izložena upravo ispred kaznenog suda u New Yorku na kojem je donesena osuđujuća presuda holivudskom producentu Harveyju Weinsteinu koji je počinio seksualno nasilje nad brojnim glumicama (Dujmović, 2020.). Ova skulptura simbolizira pokret žena protiv seksualnog nasilja i stigmatizacije preživjelih. Kroz umjetničko djelo, umjetnik je uspio preokrenuti tradicionalnu priču o Meduzi i Perzeju, dajući glas ženama koje su pretrpjele seksualno nasilje i odvažno se suprotstavljaju svojim zlostavljačima. Postavljanje ove statue ispred kaznenog suda u New Yorku dodatno naglašava važnost borbe za istinu, pravdu i osnaživanje preživjelih da progovore o svojim iskustvima. Ova umjetnička intervencija postala je snažan znamen solidarnosti i podrške ženama u njihovoj borbi protiv seksualnog nasilja.
Seksualno nasilje je postalo teško iskustvo prekriveno mračnom tišinom, neprepoznato i reducirano na nepovjerenje u iskustva preživjelih. Svedeno je na minimaliziranje traume proživljenog seksualnog nasilja da bi na kraju došlo do okrivljavanja preživjelih iz neznanja, stereotipa i predrasuda. Seksualno nasilje je izraz moći, dominacije i kontrole nasilnika. Silovanje je neželjeno i bez pristanka doživljeno nasilje koje je osoba doživjela kao napad na vlastiti integritet, poniženje, uvredu, i koja je, na kraju konca, doživjela ogromnu traumu (Mamula, Bonacci Skenderović, 2006: 96). Meduzin doživljaj također predstavlja problematičnu kulturu okrivljavanja preživjele za seksualno nasilje. S njom se mogu poistovjetiti brojne žene koje su se osjećale osramoćeno i poniženo. Meduzino iskustvo silovanja, kazne i ubojstva, nažalost, postaje brutalna stvarnost suvremenog društva. Tumačenje Mary Beard bavi se problematičnom kulturom okrivljavanja žrtve, jer smatra da je Atenina kazna zapravo bila dar Meduzi. Za muške bogove, činilo bi se da je Meduza kažnjena, njena nekoć lijepa vanjska pojava (a time i njena vrijednost kao žene) uklonjena, ali Atena je zapravo Meduzi podarila moć da se brani od budućih napada. Pretvorila ju je u oružje protiv muških privilegija – njena glava je postala nedodirljiva sila. Kao što Beard ilustrira u svom manifestu, slika Meduze se koristi za ostvarivanje ciljeva moćnih žena, čak u modernim vremenima, jer Meduza predstavlja ljute, moćne, uspješne žene, pobjednice kao prijetnju patrijarhalnom društvu (Beard, 2018.). Seksualno nasilje nije privatna stvar, već ozbiljan društveni problem koji zahtijeva sustavnu i kontinuiranu borbu protiv njega. Priča o Meduzi služi kao snažna metafora za posljedice seksualnog nasilja nad ženama i društvenu krivnju koja se često svaljuje na preživjele. Kroz regeneraciju Meduze u čudovište, drevna mitologija odražava trajan utjecaj traume i nepravednu stigmatizaciju koja je često prati. Meduzin narativ može se smatrati pozivom na preispitivanje kulturnih stavova prema ženama, seksualnom nasilju i okrivljavanju preživjelih. Dok se moderno društvo nastavlja boriti s ovim problemima, ključno je osporiti i promijeniti štetne stereotipe i predrasude koji podržavaju seksualno nasilje i diskriminaciju preživjelih. Meduza tako postaje simbol ustrajnog traganja za pravdom, podsjećajući nas da se snaga može pronaći čak i u najtežim situacijama. Njena priča nas ohrabruje da se suočimo s bolnim istinama i da se aktivno zauzmemo protiv svih oblika nasilja nad ženama. Važno je pružiti podršku preživjelima, osnažiti ih da svjedoče o svom iskustvu, te osigurati im pristup sigurnim i kvalitetnim uslugama podrške i pomoći.
LITERATURA
Apollodorus Atheniensis, (2004.), Biblioteka Mitologica (Knjiga grčke mitologije), s grčkoga pr. Igor Brajković, Cid – Nova, Zagreb.
Austin, Tista, (2020.), „Goodbye to the Gorgoneion: Can we Invent Myths, or are They What Make us What We are?“, (in response to Daniel Miller’s The Mirror of #MeToo and Medusa and Toxic Femininity), The Critic, https://thecritic.co.uk/goodbye-to-the-gorgoneion/- posjećeno 28. 4. 2024.
Beard, Mary, (2018.), Women and Power: A Manifesto, Profile Books, London.
Bertek, Tihana, (2019.), „Prvi rođendan Meduze – jedinog feminističkog portala u Makedoniji“, Vox Feminae, https://voxfeminae.net/kultura/prvi-rodendan-meduze-jedinog-feministickog-portala-u-makedoniji/ – posjećeno 12. 5. 2024.
Bowers, Susan, (1990.), „Medusa and Female Gaze“, NWSA Journal, 2 (2), str. 217–235.
Burton, Jessie, (2023.), Medusa: The Girl Became a Monster, Macmillan Publishers, London.
Cixous, Helene, (1976.), „The Laugh of the Medusa“, Signs, 1(4), (str.875–893.), The University of Chicago Press, Chicago.
Dujmović, Antonija, (2020.), „Mitološka meduza kao simbol povijesno nepravednog optuživanja žrtava silovanja“, Žene i mediji, https://www.zeneimediji.hr/mitoloska-meduza-kao-simbol-povijesno-nepravednog-optuzivanja-zrtava-silovanja/ – posjećeno 1. 5. 2024.
Freud, Sigmund, (1997.), „Medusa's Head“, Sexuality and the Psychology of Love, Sigmund Freud, (str. 202–209), Simon and Schuster, New York.
Fry, Stephen. (2017.), Mythos: A Retelling of the Myths of Ancient Greece, Penguin Books, London.
Grevs, Robert, (1995.), Grčki mitovi, šesto izdanje, pr. Gordana Mitrinović – Omčikuš, Nolit, Beograd.
Grosz, Elizabeth, (1994.), Volatile Bodies: Toward a Corporeal Feminism, Indiana University Press, Bloomington.
Harrison, Jane, (1903.), Prolegomena to the Study of Greek Religion, Cambridge University Press, Cambridge.
Hesiod, (2021.), Teogonija: Poslovi i dani, sa staroslavenskog pr. dr. Marko Višić, FCJK – Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Podgorica.
Keel, Pipel, (2021.), „The Seen and Unseen: How the Image of Medusa in Art Reflects Women in Law and Society“, The ANU Undergraduate Research Journal, 11(1), str.29–38.
Klindienst, Patricia, (2008.), „The Voice of the Shuttle is Ours“, Laura McClure (ur), Sexuality and Gender in the Classical World: Readings and Sources, (str. 10–42.), Blackwell Publishers Ltd, Oxford, https://www.researchgate.net/publication/229982590_The_Voice_of_the_Shuttle_is_Ours -posjećeno 3. 5. 2024.
Leeming, David, (2013.), Medusa: In the Mirror of Time, Reaktion Books, London.
Mamula, Maja i Bonacci Skenderović, Dunja, (2006.), „Seksualno nasilje“, Maja Mamula (ur.), Stanje seksualnih prava žena u Hrvatskoj, (str. 94–119.), Ženska soba, Zagreb.
Obeyesekere, Gananath, (1985.), Medusa's Hair: An Essay on Personal Symbols and Religious Experience, The Univesity of Chicago Press, Chicago.
Ovidije, (2011.), Metamorfoze, s latinskog pr. Tomo Maretić, Bulaja naklada, Zagreb.
Pekol, Tula i Alban, Gilian, (2023.), „Demonizing Woman: The myth of Medusa and its Depiction on Works of Art“, İstanbul Üniversitesi Kadın Araştırmaları Dergisi–Istanbul University Journal of Women’s Studies, 27, str.103–109, https://www.researchgate.net/publication/375129634_Demonizing_Woman_The_Myth_of_Medusa_and_Its_Depiction_on_Works_of_Art- posjećeno 6. 5. 2024.
Pinsent, John, (1990.), Grčka mitologija, Otokar Keršovani, Opatija.
Rosett, Isabelle, (2017.), Voices of Ancient Women: Stories and Essays on Persephone and Medusa, (Senior thesis), Scripps College, Claremont, https://scholarship.claremont.edu/cgi/viewcontent.cgi?referer=&httpsredir=1&article=2093&context=scripps_theses – posjećeno 4. 5. 2024.
Roush, Faith, (2019.), Medusa as an Example of Female Sexuality in Both Ancient and Present Times, Kent State University, Kent, https://oaks.kent.edu/node/8041 – posjećeno 2. 5. 2024.
Vasiljević, Lidija, (2008.), „Feminističke kritike, pitanja braka, porodice i roditeljstva“, Adrijana Zaharijević (ur.), Neko je rekao feminizam: Kako je feminizam uticao na žene XXI veka?, 4. dopunjeno izdanje, izdanje za Bosnu i Hercegovinu, (str. 94–119.), Sarajevski otvoreni centar, Fondacija Heinrich Böll, Fondacija CURE, Sarajevo.
Valentis, Mary i DeVane, Anne, (1994.), Female Rage: Unlocking Its Secrets, Claiming Its Power, Carol Southern Books, New York.
[1]Grčka je mitologija jedna od najpopularnijih u svijetu. Gotovo cjelokupna grčka likovna umjetnost i književnost crpile su teme iz mitologije. Stari Grci su propovijedali priče o obiteljskom životu bogova/inja, imali su mit o postanku svijeta te o tome kako je koja dinastija bogova/inja došla na vlast. Stvorili su rodoslovlja po kojima su bogovi i ljudski likovi bili međusobno u krvnom srodstvu i pripremili pregledne mitološke priručnike (usp. Pinsent, 1990: 6).
[2] U grčkoj mitologiji postoje brojni slučajevi seksualnog nasilja. Jedno od najpoznatijih je silovanje Perzefone (također poznate kao Kora) od strane boga podzemlja, Hada, koji ju je oteo dok je bila na polju i odveo u podzemni svijet. Drugi poznati slučaj je silovanje Lede od strane Zeusa, koji se pretvorio u labuda kako bi je silovao. Također, postoji mit o silovanju Lede od strane boga rata Aresa, koji ju je prisilio na seksualni odnos protiv njene volje. Ovi mitovi su često bili predmet rasprava o moći, silovanju i kontroli u grčkoj mitologiji (usp. Pinsent, 1990: 209-214).
[3] U eseju „The Voice of Shuttle is Ours“ (2008.), Patricia Klindienst pokušava razotkriti neke od problematičnih i nasilnih postupaka prema ženama u grčkoj mitologiji. Analizira mit o Filomeli, princezi iz Atene koju je muž njene sestre silovao i osakatio. Nesposobna za govor nakon njegovog napada, Filomela je istkala tapiseriju koja prikazuje što joj se dogodilo i poslala je svojoj sestri, koja je bila užasnuta i pridružila joj se u krvavoj osveti. U svojoj raspravi o mitu, autorica piše o važnosti povratka drevnim mitovima i njihovog preoblikovanja kroz feminističku kritiku koju simbolički zove „pohodom na dragocjene ikone tradicije koja je stoljećima zahtijevala šutnju žena.“ Autorica ističe da su mnoga prethodna propitivanja mitova bila isključivo iz muške perspektive, a posljedica toga je da ušutkavanje žena ostaje nezapaženo u velikom dijelu proučavanja književnih klasika (usp. Klindienst, 2008.).
[4] Potrebno je istaknuti da su u početku postojale tri Gorgone, njihov naziv na starogrčkom jeziku ispisivan je u množini: γοργόνες (gorgónes), ili γοργοῖ (gorgoĩ), a ovaj naziv dolazi od reči γοργώς (gorgốs), u značenju „užasan.“ Bile su mješavina ptica s metalnim krilima, a iz glave su im, umjesto kose, rasle zmije otrovnice. Kada se izdvojila samo jedna Gorgona – Meduza, onda je dobila osobno ime Γοργώ (Gorgo), odnosno Gorgona, u značenju „užasna”, „strašna”. Njeno drugo ime, Meduza, potiče od riječi μέδουσα (médusa) u značenju: „čuvarica”, „zaštitnica” (usp. Grevs, 1995.).
[5]Tekst koji je, prema dugoj liniji predaje, vjerojatno zapisao nepoznati autor iz prvog stoljeća prije Krista, predstavlja sažetak grčke mitologije i herojskih legendi kakve su bile zapisane u klasičnoj literaturi, bez nastojanja da ih se detaljnije kritizira i objašnjava. Ovo djelo pruža sliku onoga za što se vjeruje da su stari Grci predstavljali kao zapis o početku i ranoj povijesti svijeta, te posebno samog grčkog naroda (Apollodorus Atheniensis, 2004.).
