Ružica Ljubičić

Filozofkinja Aspazija svojim je životom i djelovanjem prkosila strogim društvenim normama. Kao žena koja se istaknula po mentalnoj oštrini, pedagoškim vještinama, filozofiji, retorici i govorništvu, suočavala se s preprekama koje su ženama rijetko dopuštale pravo na glas i izražavanje. Njezin položaj kao cijenjene Periklove pratitelje i priznate intelektualke – izniman u Ateni, gdje su običaji nalagali da su tišina i nevidljivost najveće vrline žene – nesumnjivo je bio povezan s njezinim statusom metoike (strankinje sa stalnim boravištem). Taj status joj je uskraćivao pravo na brak s Periklom, ali joj je omogućavao slobodu da bude viđena, razmišlja i izražava se. (Loraux, 2021: 9).

Ovaj tekst obrađuje Aspazijin filozofski put, uključujući njezinu ulogu u Platonovoj raspravi Meneksen (2001.) te njezin položaj u zajednici kao hetere. Razmotrit ćemo kako su predrasude prema njoj, kao ljubavnici i ženi s navodno nemoralnim ponašanjem, utjecale na oblikovanje njezine ostavštine u filozofiji i govorništvu. Usredotočit ćemo se na razloge potiskivanja njezine uloge kao retoričarke i posljedice za percepciju njezina doprinosa filozofiji. Nedostatak izvora o ženama u filozofiji nadahnjuje potragu za odgovorima na važna pitanja: kako je Aspazija, unatoč ograničenjima, uspjela pridonijeti razvoju retorike i filozofske misli te postati učiteljica retorike u svijetu kojim dominiraju muškarci? Koju je cijenu Aspazija morala platiti za svoj angažman, te može li se njezin rad smatrati pretečom borbe za pravo žena na javno govorništvo?

Položaj žena u starogrčkoj filozofiji

U antičkoj Grčkoj filozofija je predstavljala vrhunac intelektualnih i spoznajnih postignuća, no ženama je pristup ovoj disciplini bio gotovo potpuno uskraćen. Demokracija stare Grčke, koja se i danas smatra uzorom demokratskog upravljanja, nije uključivala sve društvene slojeve; pravo na političko sudjelovanje bilo je rezervirano za slobodne građane, dok su robovi, stranci i žene bili isključeni. Aristotel je ovu isključenost opravdavao „prirodnim poretkom“, čime su grčki mislioci uspostavili duboko ukorijenjena pravila koja su nastojala spriječiti angažman žena i njihov pristup filozofiji i znanosti (Karapetrović, 2007.). Unatoč ovim preprekama, neke su žene ipak ostvarile utjecaj u filozofskom diskursu. Aspazija se, primjerice, istaknula kao misliteljica i govornica koja je oblikovala politička i filozofska mišljenja svoga vremena. Sudjelovala je u najvišim atenskim krugovima i stekla veliki ugled. Pored Aspazije, žene poput kiničarke Hiparhije i neoplatoničarke Hipatije također su dale važan doprinos filozofiji. Hiparhija, poznata po preispitivanju tradicionalnih uloga, živjela je prema moralnim načelima koja je zagovarala, čime je njezina filozofija postala čin osobnog otpora. Hipatija, prepoznata po izuzetnom matematičkom i filozofskom radu, simbolizira nesnošljivost prema ženskoj intelektualnoj autonomiji – njezina tragična smrt pokazuje do koje su mjere žene bile podložne patrijarhalnoj opresiji (Atanasijević, 2009: 112).

Profesorica Milena Karapetrović u svojim knjigama Ona ima ime (2007.) i Filozofkinje: Ogledi iz feminističke filozofije i ontologije roda (2020.) propituje uzroke i posljedice povijesne marginalizacije žena u filozofiji. Analizirajući kako su žene, unatoč dugotrajnom isključenju iz filozofske literature, oblikovale filozofske tradicije, Karapetrović naglašava njihovu hrabrost i ustrajnost u borbi za priznavanje vlastitog intelektualnog glasa i doprinosa. Njezina djela razotkrivaju brojne slojeve prašinom zatrpane mizogine predrasude koje su ženama sužavale pristup obrazovanju i filozofskim raspravama. Doprinosi filozofkinja poput Diotime, Aspazije, Hiparhije i Hipatije dokazuju da filozofija nije isključivo muško područje, već univerzalno nasljeđe za opće dobro čovječanstva. Karapetrović, kroz feminističku filozofiju, poziva na ponovno vrednovanje uloge žena u ovoj disciplini, afirmaciju njihovih glasova i reinterpretaciju povijesti filozofije, čime proširuje prostor za ženske perspektive u suvremenom filozofskom diskursu.

Od hetere do filozofkinje

Aspazija, poznata kao intelektualna partnerica i životna suputnica Perikla, ostaje iznimno važna i fascinantna figura klasične Grčke. Tijekom Periklovog razdoblja (oko 460.– 430. pr. Kr.) u kojem je Atena doživjela procvat pod njegovim vodstvom, Aspazija je kao slobodoumna filozofkinja uspjela ostvariti jedinstven položaj u tom dinamičnom okruženju. Rođena u Miletu, u Maloj Aziji, Aspazija je u Ateni smatrana stranom državljankom, što je pravno onemogućilo brak s Periklom, ali joj je istodobno pružilo slobodu koju atenske žene rijetko uživaju (Laurux, 2021.).

Aspazijino ime, koje znači „ona koja dočekuje“, povezivalo se s atenskom klasom „pratilja“ ili hetaira, društvenim slojem koji je okupljao obrazovane žene. Grčka riječ za „dočekivanje“ korištena je kao eufemizam za bliskost i prisnost, čime se dodatno komplicira njezina uloga (Blöndal, 1990). Premda su informacije o njezinoj obitelji oskudne, vjeruje se da su pripadala imućnom sloju, budući da su samo bogate obitelji mogle omogućiti obrazovanje kakvo je Aspazija imala. O okolnostima njezina dolaska u Atenu malo se zna; Plutarh navodi da ju je Periklo zavolio zbog njezine mudrosti i političkog uvida (Plutarh, 1963:142). Eshin ističe da je Lisikle, trgovac stokom, zahvaljujući njezinom utjecaju postao jedan od uglednijih atenskih građana nakon Periklove smrti.

Za razumijevanje Aspazijine pozicije nužno je shvatiti specifičan status hetera u staroj Grčkoj. Iako su uživale određene privilegije, hetere su bile predmet prezira i moralne stigmatizacije zbog svojih društvenih uloga. Njihov položaj bio je ambivalentan – imale su slobodu koja je bila nedostižna za obične žene, ali su istodobno bile podložne društvenom nepovjerenju, sumnjama i osudama. Autori poput Marilyn B. Skinner (2005.) u knjizi Sexuality in Greek and Roman Culture (2013.) i James Davidson u djelu Courtesans and Fishcakes: The Consuming Passions of Classical Athens (1998.) ukazuju na složenost društvenih stavova prema heterama. Za razliku od većine žena u Grčkoj, hetere su bile educirane i poznavale su umjetnost, glazbu, književnost i filozofiju, što im je omogućilo sudjelovanje na različitim simpozijima, gdje su se muškarci okupljali radi razgovora ali i radi zabave. Osim toga, neke hetere stekle su ekonomski profit zarađujući od svojih usluga, što im je pružilo određeni oblik slobode. Međutim, unatoč prividnoj seksualnoj slobodi i društvenim vještinama, hetere su često bile stigmatizirane, jer je njihova reputacija bila dvosmislena. Dok su bile cijenjene kao ljubavnice i partnerice, bile su isključene iz institucije braka, a njihov ugled ovisio je o muškarcima s kojima su bile povezane (Davidson, 1998.; Škuljević, 2020.).Ovaj paradoksalan položaj hetera odražava složenost i kontradikcije tog vremena, pružajući ženama priliku da se iskažu izvan tradicionalnih okvira, ali i suočavajući ih s opasnim preprekama koje su proizašle iz patrijarhalnog društva koje je redovito ženama upućivalo otvoreni prijezir.

U takvom okruženju koje je snažno marginaliziralo i zlostavljalo žene, Aspazija je iskoristila svoju poziciju kako bi se angažirala u političkim raspravama, unatoč predrasudama o svojoj moralnoj vrijednosti i legitimnosti utjecaja (Davidson, 1998.). Njena odlučnost da dokaže kako žene mogu biti obrazovane i intelektualno ravnopravne s muškarcima trajno je obilježila povijest ženskog intelektualnog doprinosa.

Retoričke sposobnosti u Platonovom dijalogu Meneksenos

Platon u dijalogu Meneksen (2001.) spominje Aspaziju, koja u Sokratovu izlaganju nudi emotivno i moralno obvezujući zavjet za poginule ratnike. U Aspazijinoj besjedi naglašava se da je najviši izraz poštovanja države prema poginulim junacima trajna skrb o njihovim obiteljima. Prema njezinim riječima, država treba pružiti posebnu zaštitu roditeljima i djeci onih koji su dali život u borbi, osiguravajući njihovu dobrobit zakonskim okvirom i štiteći ih od svake moguće nepravde (Karapetrović, 2007: 17). Na početku dijaloga u Meneksenu, glavna tema je sadržaj i oblik nadgrobnog govora, o čemu ironično raspravljaju Meneksen i Sokrat. U takvom govoru ne slavi se samo herojstvo poginulih, već i moć države. Sokrat ukazuje na potrebu vladajućih da naglase svoje pobjede koristeći žrtve kao simbol uspjeha (Karapetrović, 2020.; Henry, 1995.).

Ipak, ova vrsta govora zahtijeva posebno umijeće. Stoga Sokrat naglašava da govornici moraju biti oni kojima se može vjerovati na riječ. Kao primjer navodi Aspaziju. Aspazija se isticala kao iznimno nadarena govornica, poznata po svojim komunikacijskim i persuazivnim vještinama. Njezina sposobnost da prenese složene ideje jasno i uvjerljivo omogućila joj je da utječe na različite društvene skupine i zadobije poštovanje čak i među muškim intelektualnim i moralnim autoritetima. Osim toga, njezina vještina improvizacije bila je ključna za njezin uspjeh na simpozijima, gdje je imala priliku sudjelovati u polemikama, debatama i oblikovati javno mnijenje. Kroz svoje vješto argumentirane govore, Aspazija nije samo izražavala vlastite stavove, već je i poticala dijalog o važnim pitanjima, čime je značajno pridonijela društvenoj i političkoj atmosferi svog vremena. Sokrat potvrđuje: „Saznala je i ona ono što ti sada reče – da Atenjani namjeravaju izabrati govornika; tada mi je izložila što bi trebalo reći, dijelom improvizirajući na licu mjesta, a dijelom iznoseći već unaprijed pripremljeno, i to, čini mi se, ono što je sastavila za nadgrobni govor koji je održao Periklo, tako da je sada kombinirala i neke preostale dijelove tog govora“ (Platon, 2001.).

Međutim, u nastavku teksta nailazimo na ironičan stav prema Aspazijinoj ulozi. Meneksen, gotovo ne vjerujući, pita Sokrata: „Tvrdiš li, Sokrate, da je Aspazija blažena? Zar je moguće da, iako žena, sastavi tako snažnu besjedu?“ (Platon, 2001). Ova opaska odražava duboko usađenu sumnju prema ženskoj intelektualnoj i mentalnoj sposobnosti, posebice u domenu filozofije i javnog govora. Kritika koju Aspazija trpi nije zbog nedostatka u njezinoj argumentaciji, već zbog samog čina iznošenja javnih i uvjerljivih argumenata, što se smatralo isključivo muškim pravom. Ovaj primjer naglašava ključno pitanje feminističkog diskursa: zašto društvo, predvođeno muškim intelektualnim i moralnim autoritetima, ne može prihvatiti i uvažiti ženu koja ulazi u javnu sferu kao ravnopravnu? Aspazijin glas, iako snažan i utemeljen, društvo nastoji ušutkati jer izaziva tradicionalne paradigme. Odbijanje da joj se prizna jednakost ukazuje na strah da bi žena mogla jednako argumentirano, jasno i hrabro artikulirati svoje misli i predočiti ih javnosti.

U svom članku „Why Is Aspasia a Woman? Reflections on Plato’s Menexenus“ (2016.) Peter Adamson prikazuje Aspaziju kao kontroverznu figuru koja je izazvala ekstremne reakcije: politički protivnici Perikla mrzili su je, nazivajući je prostitutkom, dok su, s druge strane, Sokratovi i Platonovi učenici cijenili njezinu mudrost i talent za govor (Adamson, 2016.). Međutim, kroz prizmu feminističke kritike, kako navodi Sara Protasi, Adamsovo tumačenje može biti problematično jer je Aspazija prikazana isključivo kao Platonova glasnogovornica, čime se perpetuira ideja da su žene u filozofiji samo blijeda refleksija muškaraca (Protasi, 2020.). Iako Adamson ističe da Platon koristi Aspazijin glas za iznošenje ravnopravnih stavova, ne priznaje joj izvorni doprinos. Adamson navodi: „Ako je Platon bio čovjek svog vremena u povezivanju žena s obiteljskim odnosima, bio je možda jedinstven u davanju tim ženskim pitanjima šire filozofske važnosti“ (Adamson, 2016.). Adamson ne razmatra mogućnost da je Aspazija, kao stvarna osoba koja je komunicirala sa Sokratom i Platonom, mogla biti izvor nekih od stavova i ideja koje joj Platon pripisuje (Protasi, 2020.). Slijedeći dijalog, Aspazija se pokazuje onako kako je to bilo moguće u atenskom društvu – poštujući najviše vrijednosti tog društva i veličajući ulogu rata i muških figura, što će, uostalom, biti prisutno tijekom cijele povijesti. Karapetrović naglašava da je primjer Aspazije jedan od onih koji najbolje oslikavaju svu kompleksnost istraživačkog zahvata kada se pokušava odgovoriti na pitanje kakva je uloga žena u određenim razdobljima povijesti i kako njihov povijesni doprinos predstaviti na adekvatan način (Karapetrović, 2020: 99).

Mary Ellen Waithe u knjizi A History of Women Philosophers. Volume 1: Ancient Women Philosophers 600 B.C. – 500 A.D. (1987.) navodi da postoje dva glavna pristupa tumačenju Platonovog Meneksena. Prvi pristup odbacuje ovo djelo kao filozofski bitno, iako njegovi zagovornici priznaju da ih zbunjuje činjenica da je Platon napisao djelo koje, prema njihovoj kritici, nema filozofsku dubinu. Ovaj pristup sugerira da je djelo Meneksen više retoričko nego filozofsko, jer kritičari sumnjaju u autentičnost iznesenih stavova. Drugi pristup polazi od ideje da Platon u Meneksenu iznosi autentične Aspasijine stavove, priznajući njezinu reputaciju ugledne filozofkinje i retoričarke. Ova perspektiva naglašava da je Aspazija, iako žena, sposobna ravnopravno, možda čak i bolje od muškaraca, doprinositi filozofskim raspravama (Waithe, 1987.).

Feministička analiza Aspazije: Preispitivanje biografske tradicije

Feministička analiza žena u filozofiji ključna je za razumijevanje povijesnog razvoja ženskih biografskih narativa. Carolyn Heilbrun u djelu Writing a Woman's Life (1998.) ističe da su ženama povijesno uskraćeni zapisi koji bi im omogućili preuzimanje kontrole nad vlastitim životima. Takve biografije često doprinose diskriminaciji žena, koja se pojačava stvaranjem pogrešnih portreta. Analizirajući Aspazijin život kroz feminističke i filološke metode, možemo istražiti kako su njezina biografija i povijesni prikazi pogrešno interpretirani. Madaline Henry u djelu Prisoner of History: Aspasia of Miletus and Her Biographical Tradition upozorava da se podaci iz antičkih izvora često prenose bez dodatnog tumačenja: „Biografske zabilješke o Aspaziji, nastale u antičko doba, živopisne su i ponekad teško provjerljive, ali su kao takve prisutne i u 20. stoljeću” (Henry, 1995: 3). Ova izjava osvjetljava problem koji se javlja kada se izvori ne analiziraju kritički, naročito kada su u pitanju žene. Nedostatak tumačenja u prenošenju biografskih podataka može dovesti do perpetuiranja mitova i stereotipa koji dodatno umanjuju značaj žene poput Aspazije.

Naime, dok antički autori često naglašavaju njezin privlačan izgled ili veze s moćnim muškarcima, kao što je Sokrat, istovremeno zanemaruju njezin doprinos filozofiji i javnom diskursu. Ovaj fenomen ukazuje na to da se ženski identitet često konstrukcijski oblikuje kroz prizmu muške perspektive, čime se umanjuje njihov stvarni pečat koji su ostavile. Henry dalje analizira kako su ti biografski narativi oblikovali percepciju Aspazije kroz vjekove. Ovi prikazi često služe za jačanje patrijarhalnih predrasuda, gdje se žene predstavljaju kao objekti seksualne želje ili pomoćnice moćnih muškaraca, umjesto kao samostalne osobe. Kao rezultat toga, Aspazija, koja je bila istaknuta figura u antičkoj Ateni, često ostaje „zarobljenica” svojih biografskih tradicija, čime se smanjuje njezina sposobnost da se percipira kao ozbiljna filozofkinja.

Utkani put u retorici

Kao utjecajna filozofkinja, Aspazija je imala dubok uvid u politički potencijal javne argumentacije i retorike. Njezina prisutnost u atenskoj politici nije prošla neprimijećeno; Platon i Aiskhinas smatrali su je prijetnjom, kritizirajući njezinu vještinu retorike i optužujući je za obmanu javnosti o grčkoj povijesti. Ovaj strah od njezina utjecaja potvrđuje i njezino suđenje zbog bezbožnosti, što pokazuje kako su je suvremenici doživljavali kao opasnost za moralna pravila (Waithe, 1987.). Sofia Jansen, u svom članku „The Reception of Aspasia in Classical Athens“ (2007.), istražuje kompleksnost Aspazijinog identiteta. Jansen analizira kako su društveni i kulturni konteksti oblikovali njezinu reputaciju, često je prikazujući kao zanosnu i fatalnu, umjesto ozbiljnu ženu, građanku i političarku. Kroz analizu komedija i filozofskih tekstova, Jansen poziva na feminističke pristupe u istraživanju Aspazijinog života, naglašavajući potrebu za preispitivanjem ustaljenih narativa.

Aspazija, koju Sokrat naziva „učiteljicom retorike“, simbolizira ženski doprinos retorici i javnom govoru, no njezin značaj često ostaje neprepoznat u akademskim raspravama. U literaturi koja se bavi umijećem prenošenja poruka i motivacijskim govornim djelima, nedostatak referenci na Aspaziju i slične žene otvara pitanje o sustavnom marginaliziranju ženskih glasova. Ovaj izostanak nije samo akademska nepravda; on je dio šireg obrazovnog problema koji implicira da žene, unatoč svojim znanjima i vještinama, nisu smatrane dovoljno dobrim i ozbiljnim autoritetima u području umijeća i vještina govora i artikulacije. Povijesni kontekst u kojem je Aspazija djelovala također naglašava važnost njezinog naslijeđa.

Rezultati različitih istraživanja pokazuju da su muškarci u grupama 75% skloniji govoru od žena, što ukazuje na duboko ukorijenjene rodne razlike u komunikaciji i dinamici moći. Kada žena progovori, često se suočava s prekidima ili istovremenim govorom muškaraca, što sugerira da se muški glasovi percipiraju kao autoritativniji. Ova pojava ne samo da umanjuje značaj ženskih glasova, već također stvara pritisak na žene da se povuku ili prilagode, što može rezultirati tišinom koja „ubija“ njihov glas (Latinus, Taylor, 2011.). Prema rezultatima istraživanja ženski glas je teže registrirati u kontekstu muške pažnje i memorije, što dodatno otežava prepoznavanje i valorizaciju ženskih mišljenja (Latinus, Taylor, 2011.). U društvu koje često favorizira mušku dominaciju i brzinu u komunikaciji, žene se nalaze u mnogo težoj poziciji, gdje je potrebno ne samo izražavati svoje stavove, već se i boriti protiv predrasuda i stereotipa. Prevladavanje ovih izazova zahtijeva osnaživanje žena kroz edukaciju i razvoj komunikacijskih vještina, kao i promjenu kulturnih normi koje favoriziraju muškarce. Aktivno uključivanje žena u javni diskurs i stvaranje inkluzivnog okruženja ključno je za smanjenje razlika i povećanje prepoznavanja ženskih glasova. Samo tako možemo prevladati tišinu koja obeshrabruje žene i osigurati da njihovi glasovi budu prisutni, cijenjeni u javnom govoru.

LITERATURA

Adamson, P., (2016.), „Why Is Aspasia a Woman? Reflections on Plato’s Menexenus“ https://www.academia.edu/35587971/Why_is_Aspasia_a_Woman_Reflections_on_Platos_Menexenus posjećeno 27. 10. 2024.

Atanasijević, K., (2009.), Etika feminizma, ur. Ljiljana Vuletić, Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji.

Blöndal, S., (1990.), A History of the Hellenistic World, New York: Viking Press.

Davidson, J., (1998.), Courtesans and Fishcakes: The consuming passions of classical Athens, London: Fontana.

Heilbrun, C., (1988.), Writing a Woman's Life, New York:Ballantine Books.

Henry, M., (1995.), Prisoner of History. Aspasia of Miletus and Her Biographical Tradition, New York, Oxford: Oxford University Press.

Jansen, S., (2007.), „The reception of Aspasia in classical Athens: A case study in gender and the construction of reputation“, L. Foxhall , J. B. Wilkins (ur.), Producing women: The roles of women in the cultural life of ancient Greece ( 17-35), Classical Press of Wales.

Karapetrović, M., (2007.), Ona ima ime: O filozofiji i feminizmu, Banja Luka, Bijeljina: Organizacija žena „Lara.“

Karapetrović, M., (2021.), Filozofkinje: Ogledi iz feminističke filozofije i ontologije roda, Banja Luka: Filozofski fakultet Univerziteta u Banja Luci.

Latinus, M., Taylor,M., (2011.), „Discriminating Male and Female Voices: Differentiating Pitch and Gender“, Brain Topography 25(2):194-204.

Loarux, N., (2021.), „Aspasia, Foreigner, Intellectual“, Journal of Continental Philosoph, 1 (2), 9-32.

Platon, (2001.), Meneksen, Beograd: Rad.

Plutarh, (1963.), Atinski i rimski državnici (izbor iz Uporednih životopisa), Beograd: Prosveta.

Protasi, S., (2020.). „Teaching Ancient Women Philosophers: A Case Study“, Feminist Philosophy Quarterly 6(3), 1- 26.

Skinner, M. (2013.), Sexuality in Greek and Roman Culture, New Jersey: Wiley-Blackwell Publishing.

Škuljević. Ž., (2010.) „Saga o Aspasiji i Periklu. Heterizam i (ne)moralnost  grčkog braka“, Arhe VII. 14(149), http://arhe.ff.uns.ac.rs/index.php/arhe/article/view/1251 -posjećeno 25. 10. 2024