Allah naređuje obrazovanje svakoj osobi, a puritanci ga uskraćuju ženama u ime islama.

Jedan od načina da se porobe ljudi i narodi je da im se uskrati obrazovanje ili da im se obezvrijedi obrazovanje tako što će kriteriji biti do te mjere sniženi da će rasti broj formalno školovanih ali suštinski neobrazovanih i nesposobnih da se izgrađuju kao politički subjekti i odgovorni građani i građanke. To se nažalost događa danas i u Bosni i Hercegovini u kojoj nikad nije bilo više škola i diploma, a manje istinski obrazovanih ljudi koji su sposobni i odvažni kritički misliti i odgovorno djelovati.

Ako znamo da je obrazovanje ključni preduvjet lične, društvene i ekonomske dobrobiti svake osobe te da je brojnim zakonima i međunarodnim dokumentima garantiran jednak pristup obrazovanju svim ljudima, kao i da je prvi imperativ u islamu obrazovanje, onda je nezakonito, necivilizacijski i neljudski braniti nekome da pohađa školu. To se nažalost događa u Afganistanu, a posljednjih mjeseci je kulminiralo otvorenom zabranom ženama da studiraju. Teško je povjerovati da neko u 21. stoljeću brani ženama obrazovanje i da to još opravdava religijom.

Pogledamo li statistike UNESCO-a (The United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization), vidimo da je veliki broj muslimanskih zemalja da dnu ljestvice po procentima pismenog stanovništva. Preko 25% nepismenih je u Pakistanu, Bangladešu, Jemenu, Sudanu, Nigeriji, Maroku i Egiptu, a od toga preko 90% su djevojčice i žene. U Nigeriji primjerice, islamistička militantna grupa Boko Haram kidnapuje djevojčice koje idu u sekularne škole i na taj način prijetnjama i silom onemogućavaju njihovo obrazovanje.

Obrazovanje žena i muškaraca je farz – stroga obaveza

Muslimanke i muslimani imaju prioritete u svojim obavezama i pravima i na prvom mjestu je obaveza i pravo da se obrazuju, uče, istražuju i da na temelju znanja prave progres i humanije društvo. Prve Božije riječi koje je poslanik Muhammed (neka je mir na njega) primio od Boga 610. godine u pećini Hira, iznad Mekke, gdje se osamljivao radi kontemplacije bile su: „Ikre’ – Uči, čitaj i traži znanje u ime Gospodara svoga, koji stvara, stvara čovjeka od ugruška…“(96:1-5). Mogao je Bog objaviti prve riječi o obavezi molitve, posta i drugih važnih propisa, ali je odabrao da prva poruka bude o obrazovanju, jer je obrazovanje temelj svega. Ova poruka intonirana je kao naredba a ne kao molba ili preporuka i stoga treba imati primat u odnosu na sve druge obaveze, jer obrazovanje donosi prosvjećenost, kultivira plemenitost i priprema osobu za otkrivanje novih horizonata u sebi i oko sebe.

Obavezu učenja i sticanja znanja prve muslimanke i muslimani su vrlo ozbiljno shvatali i njegovali. Žene su bile, ne samo obrazovane, već su stečeno znanje prenosile drugim ženama i muškarcima. Bile su učiteljice Kur’ana, prenositeljice hadisa (Poslanikove tradicije), stručnjakinje u polju medicine, poezije, jezika i filozofije. Primjer jedne od najobrazovanijih žena u prvoj muslimanskoj zajednici u Medini u 7. stoljeću bila je Aiša, Poslanikova supruga za koju je on sam rekao: ‘’Crpite dio svoje vjere od Humejre (žene s blago preplanulim tenom)’’.

Veliki historičar, Ibn Hadžer al-Askalani je također zapisao da nije vidio nikog ko toliko poznaje religiju, poeziju i medicinu kao Aiša. Brojne druge žene, u prvim godinama islama su bile vrsne znanstvenice i učiteljice. Nije bilo sramota da veliki islamski učenjaci napišu kako su o određenoj temi učili od žena koje su držale svoje kružoke, odnosno mini škole. Imam Šafi je tako učio od profesorice As-Sajjidah Nafīsah koja je rođena 762. godine i bila je praunuka Hasana Ibn Ebi Taliba. Komentator Kur’ana Ibn Kesir bilježi da je Imam Šafi došao u Egipat i da ga je pomogla jedna bogata i učena žena, As-Sajjidah Nafisah u čijoj kući je često boravio i od nje učio. Kada se razbolio, ostavio je u oporuci da mu As-Sajjidah Nafisah klanja dženazu, pa su ga prvo odnijeli njoj u kuću da ona prouči dove i molitve a nakon toga na mezarje gdje su obred obavili muškarci. U to vrijeme bilo je još obrazovanih muškaraca, kadija, muftija i teologa, ali je Imam Šafi odabrao da obrednu molitvu dženaze povjeri ženi.

Ibn Tejmijja, veliki teološki znalac na čija djela se uveliko referira vehabijska ideologija, također je imao učiteljice, poput Umm Zaynub Fatima bint Abbas al-Bagdadijja (u. 1314). Bila je šejha (učiteljica) jedne zavije (sufijske duhovne kuće) u Kairu i vrsna pravnica koja je davala fetve (pravna rješenja). Ibn Tejmijja je javno hvalio njenu ekspertizu i izvrsnost, ali kada je držala predavanja s mimbera u džamiji, to mu je zasmetalo i kaže da je imao namjeru spriječiti je u tome. Međutim, sanjao je poslanika Muhammeda (neka je mir na njega), koji ga je kritizirao rekavši mu: “Ova pobožna žena obavlja hairli posao.“Veliki filozofi, Ibn Arabi, Ibn Hazm, Dželal al-Din Rumi i drugi velikani islamske povijesti su također imali učiteljice i nisu se sramili javno govoriti o tome, jer znanje je dragocjeno i nije rodno determinirano, ali rodne uloge dodijeljene ženama i muškarcima itekako utječu na produkciju znanja i implikacije koje takvo znanje ima na njihove živote.

Mrak civilizacije u ime vjere

Poruka islama je donijela svijetlo ljudima, etički kompas i uputu da budu pravedni i milosrdni prema svakom ljudskom biću i svemu što je stvoreno. Kako je onda moguće da muslimani, kojima je prva poruka od Boga upućena: „Ikre – Uči“budu, ne samo daleko od te poruke, već i protiv nje, ostavljajući civilizacijsku pustoš u svojim porodicama i zajednicama?

Nisu talibani prvi koji su zabranili ženama obrazovanje. Bilo je talibana i prije u različitim uniformama vođeni različitim ideologijama. I na istoku i na Zapadu ženama se osporavalo pravo na obrazovanje, a one privilegiranije iz bogatijih obitelji mogle su se obrazovati u određenim oblastima koje će ih pripremiti za ulogu majke i domaćice ili za rad u duhovnim zajednicama. Tek će u 18. i 19. stoljeću u Evropi početi da se otvaraju škole i univerziteti za djevojčice i djevojke, a kasnije i mješovite sekularne škole.

Muslimanke su tu privilegiju imale u prvim zajednicama muslimana, a onda kada je zavladao dinastički Umejidski a kasnije i Abasidski halifat sužen je prostor za obrazovanje žena. Umjesto da otvaraju škole i drže se prve poruke islama: „Uči, čitaj, traži znanje“, muslimani na vlasti su po uzoru na bizantijske hareme, otvarali svoje hareme sa stotinama i hiljadama žena za užitak. Unutar novouspostavljenih harema žene su mogle napredovati samo ako su bile obrazovane. Postojale su škole za robinje u kojima su žene studirale pravo, filozofiju, umjetnost i književnost kako bi svojim intelektom zadivile halifu. Izvan harema muslimanke iz viših slojeva društva su se uglavnom obrazovale u krugu obitelji, a većina nije imala tu privilegiju. One bogatije mogle su uvakufiti svoj novac, kako je to učinila Fatima al-Fihri 857. godine u Fezu u Maroku kada je osnovala džamiju i univerzitet al-Qarawiyyin. Iako je mogla dati svoj novac za vakuf (zadužbinu), nije mogla ni predavati niti pohađati taj univerzitet. Bio je rezervisan za obrazovanje muškaraca, kao što je to stoljećima bio i Al-Azhar u Kairu.

Iako muslimanke i muslimani s ponosom ističu znanstveni napredak u periodu zlatnog doba islama, 8-14. stoljeća, ovaj period se ipak mjeri djelima i pregnućem velikih muških autoriteta koji su djelovali u Kući mudrosti (Bayt al-Hikmah) u 8. st. u Bagdadu, ili koji su radili u Dar al-Hikma u Kairu u 11. st. ili u velikim bibliotekama Granade u Španiji. Muškarci su imali priliku i moć trasirati nove puteve znanosti i biti predvodnici u svijetu u mnogim disciplinama poput matematike, astronomije i filozofije, dok su žene bile uglavnom isključene iz ovih velikih projekata. Slobodu koju su imale muslimanke u prvoj medinskoj zajednici zamijenili su zidovi kućnih ili halifinih harema u kojime se žena obrazovala ne radi sebe i znanosti, već s ciljem osvajanja srca halife. Pojedine koje su imale osnažujuće obiteljsko okruženje bavile su se znanošću inspirirane vjerom u Boga i bile priznate kao učiteljice i autoriteti u određenom polju znanosti i duhovnosti, ali većina nije imala takve mogućnosti.

Nažalost, bilo je perioda u povijesti islama kada se ženama branilo da se obrazuju i to se pravdalo, kao što to danas talibani u Afganistanu čine, vjerom zaodjenutom ruhom patrijarhata i plemenskih običaja koji s porukom islama nemaju ništa zajedničko. Kada običaji i tradicija postanu idoli umjesto Boga kojem se vjernice i vjernici jedino trebaju klanjati, onda se svaka poruka islama, pa i poruka o obaveznosti obrazovanja može iskrivljeno i redukcionistički shvaćati. Ako na vlast dođu siledžije i vođe bez obraza i obrazovanja, onda će pronaći uporište u lokalnim običajima da spriječe žene da pohađaju škole, zloupotrebljavajući religijske argumente o podjeli rodnih uloga, njenoj navodno krhkoj prirodi zbog čega se ne treba zamarati drugim poslovima osim obiteljskih.

Ne tako davno, početkom 20. stoljeća muslimankama na Balkanu se branilo da pohađaju svjetovne škole da se ne bi moralno iskvarile i posrnule. Jedan od primjera je i prva ljekarka, Ševala Zildžić koja je dobila odobrenje od vrhovnog poglavara Islamske zajednice u BiH da može polagati veliku maturu i kasnije upisati Medicinski fakultet u Zagrebu. Često je bila uznemiravana jer

je pohađala školu zajedno s dječacima. Zahvaljujući svome ocu, bogatom trgovcu i tadašnjem reisul-ulemi Džemaludinu Čauševiću koji je bio avangarda i često je i sam bio na meti kritika svojih suradnika iz Islamske zajednice, jer je imao liberalne stavove o obrazovanju žena i skidanju vela, Ševala je uspjela ostvariti svoj san i postati ljekarka.

Tokom 1950-ih i 1960-ih u ruralnim krajevima Bosne i Hercegovine mnoge porodice su se unatoč zakonskim mjerama Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije protivile školovanju ženske djece i plaćale kazne državi zbog kršenja zakonskih normi o obaveznosti osnovnog obrazovanja. Smatrale su to nepotrebnim i opasnim za žensko dijete koje će ako se bude miješalo s muškarcima u sekularnim školama izgubiti obraz i moral.

Ovakvo redukcionističko shvaćanje islama i tradicije ima svoju genezu u rodnoj segregaciji koja se opravdavala religijom zbog čega se muslimankama zabranjivalo obrazovanje. Mnoge naše nane i majke su ostale potpuno nepismene ili su jedva završavale četiri razreda osnovne škole, a bile su pametne i mogle su postati znanstvenice i pomoći i sebi, svojim obiteljima i zajednici. Zbog neznanja i primitivizma koje se često sakrivalo iza vjere, ženama se uskraćivalo temeljno ljudsko i vjersko pravo – pravo na obrazovanje.

Ako se kroz povijest a i danas mogu naći primjeri zabrane obrazovanja za žene, što je u islamu izričita naredba svakoj osobi, kako je onda tek s pitanjima koja nisu tako jasno definirana i koja su ostavljenja da se postepeno unapređuju s civilizacijskim razvojem društva – pitanja kao što su svjedočenje, naslijeđivanje, poligamija i druga pitanja koja nisu mogla preko noći biti riješena u društvu u kojem je ropstvo bilo realnost.

Danas, kada je obrazovanje dostupno i kada žene čak u većem omjeru nego muškarci završavaju fakultete i doktoriraju, još uvijek nemaju jednake mogućnosti i često im muškarci koji se u javnosti predstavljaju kao veliki vjernici, kažu da će s doktorskom diplomom moći bolje kuhati i uredovati poslove u kući. Toliko o prosvijećenim umovima jednog broja muslimana danas koji naredbu „Ikre – Uči“razumijevaju neotalibanski, jer za fer utakmicu sa ženama treba vjere, hrabrosti i ljudskosti koju su imali pojedini veliki učitelji u povijesti islama. Oni se nisu stidjeli navesti da su im žene bile učiteljice i da su ekspertice u određenom polju znanosti a kamoli da omalovažaju njihovu ekspertizu kako to danas pojedinci čine uvredljivim komentarima o dometu i upotrebljivosti znanja i diploma koje žene stiču velikim trudom i odricanjem.

Svjetlom protiv mraka

Pozitivno je to što se veliki broj islamskih organizacija diljem svijeta, uključujući i Organizaciju islamske konferencije (OIK), oglasio u vezi sa zabranom obrazovanja žena u Afganistanu, jer je važno ne ostati nijem pred sumanutim odlukama talibanske vlade.

Međutim, kako kaže drevna kineska izreka, ne vrijedi proklinjati mrak već paliti svjetiljke. Koliko god se svi čudili zabrani obrazovanja žena u Afganistanu i drugim zemljama, umovi u kojima caruje mrak primitivizma, zaostalosti, sile i nepoštovanja prema Bogu i ljudima, neće se promijeniti zbog apela i peticija. Potrebno je problem sagledavati u korijenu, jer je zabrana obrazovanja jedan od načina da se skrene pažnja svijeta na nepravdu i osiromašenje afganistanskog naroda koji je zloupotrijebljen više puta za političke ciljeve velikih sila sa Zapada i Istoka.

Neprosvijećene i frustrirane talibanske vođe, inspirirane puritanskom vehabijskom ideologijom, ne čuju apele brojnih organizacija za ljudska prava, niti čuju vapaje žena i porodica. Oni silom pokušavaju pokazati da su važni i da mogu uspostaviti poredak i red koji će, kako oni nakaradno tumače, biti ideal islamskog života. Iako ideal islamskog života ne može biti zabrana obrazovanja kao ni rodna segregacija i isključivanje žena iz društvenog života, talibani ipak pronalaze uporište za to u povijesti kada se islam tumačio androcentrično i eksluzivistički – muškarci su nadređeni ženama, upravljaju njihovim životima i odlučuju da li će se obrazovati ili raditi i da li se smiju miješati s muškarcima.

U zemljama poput Saudijske Arabije, rodna segregacija je još uvijek realnost i mnoge žene koje se nalaze na marginama društva nemaju mogućnosti za obrazovanje. To pravo imaju žene iz povlaštenijih krugova, ali ponovo u segregiranom okruženju – posebne škole za žene i muškarce. Svako miješanje žena i muškaraca smatra se izvorom nereda (fitna), i onda talibani, imaju pregršt patrijarhalnih tumačenja islama iz prošlosti i sadašnjosti koje obilato koriste za opravdavanje svojih političkih ciljeva.

Umjesto pukih kritika talibana, koji zaslužuju svaku osudu, važno je dekonstruisati politička, ekonomska i religijska uporišta ovakvih nakaradnih praksi koje zapadne sile ne problematiziraju sve dok imaju koristi od naftnih i drugih resursa.

Ako se prešutkuju kršenja ženskih prava u Saudijskoj Arabiji i nekim drugim muslimanskim zemljama, a kritički i s gnušanjem se kritiziraju talibani u Afganistanu, onda se ozbiljno treba upitati šta je s našim moralnim kompasom i kako smo selektivni u kritici i osudi. Nisu talibani smislili tumačenja islama kojima zabranjuju obrazovanje žena i nameću rodnu segregaciju, već puritanski orijentirani intelektualci na čijim idejama počiva vehabijska ideologija koja guši vitalnost islamske poruke i pretvara je u lance opresije i nepravde u ime Boga.