Još od vremena kad sam bila privilegovano komunističko dijete u ondašnjoj SFRJ, imam naviku da redovno idem psihologu. To mi je nekako zdrava navika i dio kulture življenja u modernom vremenu, jednako kao i redovni odlasci stomatologu i ginekologu. Doduše, jesam u djetinjstvu mnogo slušala sa televizije (koja je mojoj generaciji bila treći roditelj) o mentalnoj higijeni i mentalnom zdravlju. Jedino što se i u medijima i u našoj kući i u širem društvu češće spominjalo bila je „emancipacija žena“. Nekako sam u svom mikrokosmosu stekla dojam da je taj krupni, čak revolucionarni društveni preokret nazvan emancipacijom žena, uveliko završen. Moj mikrokosmos je tako izgledao. U njemu su muškarci mogli da plaču, dijelili su kućne poslove sa ženama, jednom sedmično „igrali lopte“ sa društvom a žene su mogle sve što žele, jednako kao i muškarci, jednom sedmično su išle na odbojku, rukomet ili koji već sport im se dopadao. Moj mikrosvijet nije bio lažan. Ali bio je mikro. A i ja sam bila previše mlada da bih znala ko je ta neka Latinka Perović i sve druge velike žene iz tog kruga te da bih znala da se u Beogradu 1978. godine dešava ta neka čuvena „Drug-ca“ konferencija, na kojoj je bilo potrebe postaviti pitanje: “Proleteri svih zemalja, ko vam pere čarape?“.

Bilo je to vrijeme kada su žene mislile da su postigle mnogo toga ali da ima još podosta toga na čemu treba raditi. I bile su upravu. Zaista jesu postigle mnogo toga, pogotovo u poređenju sa tadašnjim položajem žene u Sjedinjenim Američkim Državama, Švajcarskoj ili Saudijskoj Arabiji.

A meni je trebalo vremena da u potpunosti odrastem, odem iz roditeljskog doma i u procesu sazrijevanja uvidim da to što je moj otac sam prao svoje čarape (doslovno), ne znači da su i ostali očevi širom naše „slobodarske domovine“ činili to isto.

Ubrzo se ta naša domovina raspala krvavim praskom i ostadosmo i bez te krnjave slobode koju smo imali. Krnjava je bila jer u njoj nije bilo dozvoljeno potpuno i slobodno ispoljavanje vjerskog identiteta niti posjedovanje privatne imovine u visini koja bi pojedinca mogla učiniti moćnim kapitalistom koji zapošljava druge. Nije bilo dozvoljeno imati više od četri zaposene osobe.

Pod krinkom tih novih sloboda, izgubismo sve prijašnje slobode i tako oslobođeni svih sloboda krenusmo za „zapadnim vrijednostima“ koje nam neoliberalni kapitalizam i globalizacija donesoše. E, ne sjedi vraže, što bi naš narod rekao, tu je priča tek počela. Oslobođeni od slobode radničkog samoupravljanja svojim preduzećima, pođosmo raditi za crkavicu globalizacijskog kapitaliste i prije nego smo i shvatili šta nam se dešava, pretvorismo se u ribe koje dahću na suhom. A kako davno reče jedan, u kapitalizmu ozloglašeni društveni mislilac, društvena baza formira društvenu nadgradnju pa tako bi i nama. Dok je društvena baza „dahtala na suhom“ i kod nas i širom globalizacijskog svijeta – od Zapada do Istoka – dahtala je i izdisala sa njom i društvena nadgradnja te opstajala samo u onom dijelu nauke, kulture, sporta i umjetnosti u koje je iz bilo kojih razloga, ruka kapitalističkog moćnika odlučila uložiti novac. I onoliko koliko je odlučila uložiti.

Do one granice koja joj služi i treba. Nikako preko!

I tako dođosmo do teme sa početka ovog teksta – psiholozi i psiholigija. Izađoše tako, od 1980.-e do danas DSM III, DSM IV i najnoviji, kontraverzni DSM V, dijagnostički priručnici mentalnih bolesti i poremećaja izdavani od strane Američke Asocijacije Psihijatara, sufinansirani od strane Nacionalnog instituta za mentalno zdravlje. Ko drugi nego i vojno i ekonomski najmoćnija zemlja na svijetu da preuzme ta skupa i obimna istraživanja a onda dobivene rezultate i napisane priručnike plasira po ostatku svijeta, kao vrhunac medicinskih dostignuća, za rad u zdravstvenim ustanovama.

I opet ne sjedi vraže, ostade jedan test, čuven i značajan (čiji naziv ovdje nećemo spominjati), test ličnosti koji je napravio izvjesni doktor nauka, daleke 1950., u SAD-u. Pitanja malo čudna, osobi emancipovanog uma djeluju anahrono ali pomisliš: “Pa dobro, nauka je nauka, znaju ljudi valjda što postavljaju ta pitanja… A ko zna, možda hoće i da ispitaju koliko je nečiji um emancipovan…“. I tako, nižu se pitanja, nižu se odgovori i pored onih možda i očekivanih „da li muškarac treba da bude glava kuće“ (zaboga ne!!) ili onog da li ste pokušali samoubistvo (još ne), naiđem tako na neka pitanja koja sama sebi ne bih nikad postavila. Prosto mi ne bi palo na pamet. Ali bi mi zanimljivo da upoznam sebe kroz to i vidim kako bih ja u kojoj situaciji reagovala i šta ja to o čemu mislim. Iskreno da vam kažem, dopadoh se sebi, kad vidjeh šta odgovorih!

Ali i po treći put, ne sjedi vraže. Sačekah ja rezultate testa, dođoh u ordinaciju, kad tamo ni manje ni više, za mene kao ženu, društvenu aktivistkinju, borkinju za ljudska prava, višedecenijsku mirovnjakinju i izrazito religioznu osobu neki od rezultata testa bijahu da sam „hostilna“ i „histerična“. Najprije se naglas nasmijah, kao dobroj šali ali mi terapeut, sav ozbiljan, pokaza na temelju koje knjige su testovi analizirani i ja se uozbiljih. Nastade neugodna situacija. Izgleda mi kao da on za relevantne uzima rezultate testa iako je sa mnom već ko zna koliko puta razgovarao i uporno mi ponavlja da ti testovi nisu nikakvo „sveto slovo“ te da ih se ne trebamo držati „kao pijan plota“.  „A zašto ih onda radimo?“,upitah ja. „Pa da bismo bolje razumjeli osobu“, reče.  Meni se sve te izjave učiniše kao razrooke oči – jedno gleda u klin a drugo u ploču. A onda mu rekoh upravo ono što sada želim reći vama:

“Ako sam ja ili bilo koja žena, danas u 2024. godini, prema psiho-testu nastalom u SAD 1950. godine, kada bijela žena nije imala pravo otvoriti bankovni račun bez saglasnosti supruga a crna žena nije imala pravo ni da bude žena već je tretirana kao životinja, ako je bilo koja od nas ocijenjena kao „hostilna“ ili „histerična“ –  to je kompliment za svaku od nas!“

Sljedeći put radim još dva testa, kod mlađe emancipovane ženske osobe a rezultate ću da odnesem njemu na uvid. Moj prvi zadatak je bio da nacrtam ljudsku osobu pa to i učinih. Tada je uslijedilo pitanje: “Kojeg je spola ova osoba?“ „Šta znam“, kažem ja „može biti i muško i žensko, čovjek je“. Veoma odlučno, mlada psihologinja mi kaže da okrenem list i sa druge strane nacrtam osobu drugog spola. Ja, još odlučnije, okrenem list i nacrtam opet isti crtež. Kao što sad već možete predpostaviti, rezultat tog testa je bio da ja nisam svijesna uloge svog spola!!!

Zaista?

Ili možda uloge moga spola nisu bili svjesni oni koji su, nekada u prošlosti formirali i te testove i stav o tome ko je žena i  gdje joj je mjesto u društvu? Ako ga uopšte ima.

Moram priznati da se, tokom našeg daljeg razgovora, moj terapeut složio sa stavom da trebamo propitivati stvari i da se nauka treba razvijati.

U tu svrhu i napisah ovaj tekst jer, pored toga što želim da potaknem svaku pojedinu osobu na kritičko mišljenje, želim i nadam se da će neko iz akademske zajednice da revidira te stare šablone iz ondašnjih društvenih vrijednosti i utiče na to da nauka evolvira u korist građana planete a ne u korist vlasnika farmaceutskih firmi, čiji su članovi bili u većini odbora kada je donošen DSM V. Podržavam liječenje farmakoterapijom, kada je potrebno. Ali bez ikakve i ičije zloupotrebe.

Na kraju imam potrebu da postavim samo jedno pitanje: Zaboga, kakvi bi rezultati tih testova bili da sam ih radila kao lezbejka ili transrodna osoba?