Sa Bijele kule u Gradačcu danas se nije čula pjesma o izgubljenoj ljubavi Husein-kapetana “Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne, sokolovi zakliktali kajde žalosne…“ već se prolomio krik zbog ubijene žene. 11.08.2023 godine ubijena je Nizama Hećimović, a ubistvo je izvršio njen suprug, Nermin Sulejmanović pred njihovom dvogodišnjom kćerkom i sve to je prenosio uživo preko Instagrama a onda ubio još nekoliko ljudi i na kraju izvršio samoubistvo.
Piše: Zilka Spahić Šiljak
Stravična slika koja nas opominje da je ovo još jedan u nizu zločina femicida (zločin iz mržnje prema ženama) koji otkrivaju sve slabosti i sistema i kulture u kojoj živimo i koju podržavamo svojom šutnjom. U pravosuđu Bosne i Hercegovine femicid se i dalje kvalificira kao nasilje u porodici, pa su i kazne vrlo blage.
Slika je kao iz horor filma u kojem glavnu ulogu ima poremećena ličnost. Ne znamo još uvijek ništa o počinitelju i njegovom zdravstvenom stanju ali ono što znamo je da nasilnici često koriste bolest, alkohol, i opijate kao izgovor za nasilje. Naravno mentalno poremećene osobe mogu biti nasilnici i ubice, i naravno da to mogu biti okidači i pojačivači nasilja, ali opravdavati nasilje time što neko postaje nasilan kad popije ili što ne može da kontrolira agresiju, ima kratak fitilj, nedopustivo je. Tako se samo podržava kultura nasilja i šalje poruka nasilnicima da neće biti adekvatno sankcionirani jer su kazne preblage i da će ponovo biti prihvaćeni u društvu.
Iako je prema dostupnim informacijama policija ranije već bila predložila mjere zabrane pristupa Općinski sud je odbacio predložene mjere, što je pokazatelj da državna institucija nema senzibiliteta ali ni odgovornosti da u slučajevima rodno zasnovanog nasilja koji često završavaju ubistvima zaštiti žrtve – u najvećoj mjeri žene i djecu. Nadležni u institucijama također treba da snose i moralnu i zakonsku odgovornost.
Koliko Nizama treba da budu ubijene da bismo ovakve zločine nazvali pravim imenom, femicid? Koliko će nam još trebati da promijenimo zakonske norme i procedure kako bi se ovakvi zločini strožije kažnjavali a mjere zaštite bile efikasnije?
Nažalost, ovakve promjene ne dolaze brzo a pogotovo promjene u kulturi i načinu poimanja nasilja. Zabrinjava da smo toliko normalizirali nasilje da nismo u stanju ni artikulirati emocije i svoje stavove o tome. Uronjeni u svoje probleme i cyber svijet “klik postojanja“ i instant slike, ne primjećujemo da smo otupili, da šutnjom prihvaćamo i odobravamo nasilje, da se ne pokrećemo da nešto učinimo i da često pomislimo, pa nije moje da se u to miješam.
Ako svake minute jedna žena bude pretučena u Americi i ako je svaka treća žena u svijetu doživjela neki oblik nasilja i ako na Balkanu svakodnevno u crnim hronikama čitamo o nasilju u porodici i ubistvima žena i djece, onda nema opravdanja za šutnju. Žene nisu sigurne u svojim porodicama u svojim kućama, na radnom mjestu i na ulici. Većina žena strada od ruke svog partnera ili nekog bliskog člana porodice. Davno je srušen mit da je porodica sigurna luka za žene i djecu, jer za mnoge je tamnica u kojoj trpe nasilje i često bivaju ubijeni.
Šta se dogodilo sa društvom u kojem živimo? Da li su muškarci ranije imali više poštovanja i bili manje nasilni? Možemo čuti takve ocjene da nasilja nije bilo u ovoj mjeri i da je za sve kriv feminizam i internet. Činjenica je da je nasilja uvijek bilo ali nije bilo prijavljivano i kategorizirano kao takvo i da je baš zahvaljujući naporima feministkinja nasilje u porodici zakonski regulirano krajem 20. stoljeća.
Tokom jednog istraživanja dok sam razgovarala sa ženama o odnosima u porodici, sjećam se da su mnoge od njih govorile: „Da nisam šutila, bila bih modra a možda i razvedena, a možda i ubijena.“ Žene su se dakle šutnjom branile i trpile ono što se ne smije trpiti, jer odrastanje u porodici s nasiljem samo perpetuira krug nasilja. Dakle, kultura šutnje, poricanja i opravdavanja caruje u našim društvima.
Pravo muško (ne) tuče ženu?
Kada se dogodi nasilje i femicid valja se zapitati gdje griješimo, šta ne radimo kako treba i šta podržavamo svjesno i nesvjesno? Očigledno je da kultiviramo nasilje i toksičnu muškost kroz socijalizacijske obrasce, ali i kroz popularnu kulturu u kojoj je pravi muškarac mačo, bahat i koji probleme rješava nasiljem.
Istraživanje pod nazivom „Muška kutija“ (The Man Box) koje se provodi u Velikoj Britaniji Meksiku i Americi među mladim muškarcima u dobi od 18 do 35 godina pokazuje koje sve vrste društvenog pritiska muškarci trpe da bi bili u odgovarajućoj rodnoj kutiji.
Kroz sedam ključnih tema ovo istraživanje pokazuje šta su očekivanja od muškaraca u današnjim zapadnim, razvijenim društvima:
Samodostatnost – muškarci kroz socijalizaciju dobivaju poruke da je važno da budu samodostatni, što znači da budu neovisni, da mogu sve sami, da ne traže pomoć od drugih jer se to razumijeva kao slabost. Poruka: “Muškarac koji mnogo priča o svojim brigama, strahovima i problemima ne bi trebao biti poštovan. On to treba sam razrješavati a ne jadikovati i tražiti pomoć.“
Snaga – muškarac je fizički snažniji od žene i onda se od njega očekuje da pokaže tu snagu da se bori za određene ciljeve da se odbrani ili da odbrani čast i ugled nekog bliskog.
Poruka: “Muškarac koji ne uzvrati kada ga drugi napadaju je slabić. Muškarci se trebaju ponašati kao snažni i onda kada se osjećaju uplašeno i nervozno.”
Fizička privlačnost – muškarac svojim oblačenjem i ponašanjem pokazuje da je uspješan a istovremeno ako tome posvećuje previše pažnje onda nije muškarčina. Poruka: “Teško je za muškarca da bude uspješan ako ne izgleda dobro. Žene ne privlače muškarci koji se previše zanimaju za odjeću, njegu kose i kože.”
Rigidne maskuline rodne norme – podjela kućnih poslova podrazumijeva da je muškarac angažiran u javnoj sferi a žena da odgaja djecu i obavlja kućanske poslove.
Poruka: „Nije dobro da dječak uči kuhati, čistiti, šivati i brinuti o djeci. Muškarac treba donijeti novac i brinuti se za porodicu.“
Heteroseksualnost i homofobija – muškarac treba da je heteroseksualan i da mrzi homoseksualce da bi bio pravo muško. Poruka: “Homoseksualna osoba nije pravo muško. Heteroseksualni muškarci mogu biti prijatelji s homoseksualcima.“
Heteroseksualnost i hiperseksualnost – ne samo da pravo muško treba da je heteroseksualna osoba već i da je uvijek spremna na seks. Poruka: “Pravo muško može imati koliko god želi seksualnih partnerica. Pravo muško nikada neće odbiti seks.”
Agresija i kontrola – pravo muško koristi fizičku silu da kontrolira porodicu i život žene. Poruka: „Ako zatreba muškarac će biti nasilan da bi zadobio poštovanje. Muškarac treba da ima zadnju riječ u vezi ili braku i treba uvijek da zna gdje mu je partnerica ili supruga.“
Kada se na ovih sedam očekivanja dodaju mizoginija, militarizacija, nacionalizmi, različite forme fašizama i šovinizama koji preplavljuju društvene mreže i kada se prihvaća ovako oblikovana muškost kao norma onda se ne treba čuditi da je rodno zasnovano nasilje u stalnom porastu.
Odnosi moći između žena i muškarca su još uvijek u velikom nesrazmjeru, ali je činjenica su se zadnjih 50 godina dogodile značajne promjene kako zakonske tako i u politikama. Rodno zasnovano nasilje je, zahvaljujući feminističkom pokretu kriminalizirano, nije više privatna stvar porodice već je važno društveno pitanje. Žene su ekonomski neovisnije i postoje sigurne kuće koje daju psihosocijalnu i materijalnu podršku žrtvama nasilja. Sve ove promjene, međutim, nisu dovoljne ako ne dođe do promjena u društvenim i kulturološkim očekivanjima o poželjnim obrascima muškosti i ženskosti.
Ako je ideal pravog muškarca onaj koji zna da popije i da se pobije, čija snaga ušutkuje ženu ŠŠŠ: šamar, šaka, štos, koji je sposoban i zna da zaradi ali i da kontrolira svoju porodicu i koji javno ne govori o svojim problemima već to sam rješava tako što će svoje frustracije i agresiju ispoljiti na ženi i djeci, onda ćemo i dalje slušati bolne krike zbog femicida, ne samo sa Bijele kule u Gradačcu već i sa drugih kula i zidina šutnje, kojima se odobrava i opravdava nasilje nad ženama.
