Ružica Ljubičić
Ilirska[1] kraljica Teuta bila je jedna od rijetkih žena koje su u antičko doba samostalno vladale, a njezina vladavina ne prestaje izazivati kontroverze. Njezin dolazak na vlast i vođenje političkih i vojnih operacija otvaraju ključna pitanja o njezinoj ulozi u međunarodnim odnosima i opstanku Ilirskog kraljevstva. Koliko su njezine političke odluke bile presudne u oblikovanju diplomatskih odnosa tog vremena? Je li Teutina sposobnost očuvanja kraljevstva bila rezultat vojne strategije ili su njezini neuspjesi u sukobima s Rimom potaknuli negativne i mizogine predrasude o njezinim diplomatskim vještinama? Povijesni prikazi variraju – dok jedni naglašavaju njezinu hrabrost i odlučnost, kritičari poput Polibija ističu njezine neuspjehe u vođenju sukoba i slabosti u diplomaciji. Osobito se ističe Polibijeva teorija o „ženskom stilu vođenja“ u kojoj povjesničar kritizira njene strateške i vojne metode. (Polybius, 2010.).
U helenističkom razdoblju mnoge kraljice, poput Olimpije, Arsinoe III, Kleopatre VII i Teute, uspješno su predvodile vojske i flotile (Strootman, 2016.). Teutina vladavina u svijetu kojim su dominirali muškarci pruža vrijedan uvid u suvremene političke izazove žena na pozicijama moći, posebno u kontekstu ravnopravnosti muškaraca i žena i upravljanja (Wilkes, 1992.).
Život i djelovanje kraljice Teute u narodnim legendama
Iako su povijesni podaci o kraljici Teuti oskudni i često proturječni, narodne predaje o ovoj ilirskoj vladarici preživjele su više od dvadeset i tri stoljeća, svjedočeći o njezinoj bogatoj kulturnoj ostavštini. Priče o kraljici Teuti duboko su ukorijenjene u kolektivnoj svijesti, ispreplećući ljepotu, moć i tragičnost u fascinantnu narativnu cjelinu. Marko Dragić u članku „Hrvatske povijesne i etiološke predaje o ilirskoj kraljici Teuti“ (2018.) analizira četrdesetak usmenih predaja zabilježenih između 2001. i 2017. godine, koje oslikavaju bogatstvo i raznolikost kulturološkog i umjetničkog naslijeđa vezanog uz kraljicu. Predaje su prikupljene iz raznih dijelova Hrvatske, uključujući Bokokotorski zaljev, Hvar, Vis i Ploče, obogaćujući mozaik narodne tradicije. Nazivali su je gusarskom kraljicom, a prema narodnim predajama imala je „muško srce“, bila mudrija od zmije, hrabrija od lava i očaravajuće lijepa poput vile. Nedostatak preciznih povijesnih podataka ostavio je prostora za brojne priče o njezinu životu i smrti, koje su se sačuvale u uspomenama i pamćenju ljudi s Hvara, Šolte, Visa, Svetca, Ploča, Jajca, Tomislavgrada, Širokog Brijega i Bokokotorskog zaljeva. Na tim su područjima otkriveni arheološki nalazi koji se dovode u vezu s njom, a njezinu prisutnost, važnost i nasljeđe potvrđuju i brojni toponimi (Bajrić, 2014.; Dragić, 2018.).
Pretpostavlja se da je Teuta rođena oko 268. pr. Kr. kao prvorođena kći ugledne ilirske plemićke obitelji (Wilkes, 1992.). Prema jednoj verziji, Teuta je bila kći travarice iz Narone, grada na području današnje Hrvatske. Ova legenda opisuje kako se kralj Agron[2] razbolio tijekom sajma i, tražeći pomoć, posjetio travaricu. Ondje je upoznao njezinu kćer Teutu, koja ga je fascinirala svojom ljepotom. Zaljubljen u nju, Agron ju je zaprosio i oženio, čime je ona postala kraljica Ilira (Dragić, 2018.). Druga predaja, značajno drukčija, govori da je Teuta bila Agronova kći. Ova verzija oslanja se na uvjerenje o svetom i božanskom podrijetlu kraljeva, vjerovanju prisutnom među Ilirima i drugim drevnim civilizacijama, poput sumerske, akadske i staroegipatske. U navedenim kulturama, kraljevi i kraljice često su smatrani božjim potomcima, a brakovi unutar obitelji smatrali su se načinom očuvanja božanske krvne linije i legitimiteta vlasti (Šuica, 2010.; Dragić, 2018.).
Udavši se za kralja Agrona, Teuta je postala jedna od njegovih najbližih političkih savjetnica. Strastveno je podržavala njegove vojne i političke ambicije, potičući ga na ostvarenje vizije ujedinjenja svih ilirskih zemalja pod jednom vlašću (Dzino, 2010.). Iako nije imala formalnu političku funkciju, njezina bliskost prijestolju omogućila joj je stjecanje dubokog razumijevanja politike, diplomacije i gospodarstva, kao i mehanizama vladavine. Također je ovladala dvoranskim intrigama i borbom za moć (Wilkes, 1992; Harding, 2008). Njezin brak s Agronom, koji je trajao 18 godina, označio je razdoblje političkog, socijalnog, gospodarskog i vojnog uspona Ilirskog kraljevstva. Nakon iznenadne smrti kralja Agrona, kraljevstvo je zapalo u duboku egzistencijalnu krizu, budući da je zakoniti nasljednik, njezin pastor, bio još dijete. U toj borbi za vlast, Teuta je uspješno pridobila podršku guvernera i aristokratske elite. Godine 230. pr. Kr. okrunjena je za kraljicu Ardijejske plemenske zajednice i Ilirskog kraljevstva (Dzino, 2010.). Smrt kralja Agrona ostavila je plemenske prvake u šoku, suočivši ih s teškom odlukom o nasljedstvu: postaviti na prijestolje prvu suprugu Triteutu, koja nije imala utjecaja za kraljeva života, ili Teutu, čiji je utjecaj bio znatan. Na kraju su formalno postavili Agronova malodobnog sina, Pinnesa, no stvarnu vlast zadržala je Teuta. (Stipčević, 2000.).
Jedna od istaknutih karakteristika Teutine vladavine bila je aktivna podrška gusarenju ilirskih brodova. Ova praksa, poznata kao „ilirski piratizam“, bila je ekonomski motivirana i predstavljala je sredstvo jačanja vojne moći Ilira (Bajrić, 2013.). Pretpostavlja se da je Teuta poticala gusarenje zbog povećanja bogatstva i strateške prednosti njezine kraljevine. Tijekom tog razdoblja, ilirski brodovi plovili su istočnim Jadranom, kao i Jonskim i Egejskim morem, čime su postali prepoznatljivi akteri na pomorskoj sceni. Međutim, ova politika nije prošla bez posljedica. Rimski poslanici dolazili su u Iliriju sa zahtjevima da Iliri prekinu gusarenje, no Teuta je odbila te zahtjeve, izjavivši kako može jamčiti samo za državne brodove, dok su privatne osobe slobodne prakticirati gusarenje. Njezina je odluka dodatno pogoršala odnose između Ilira i Rima (Rizman, 1999.). Kada je Teuta dala pogubiti jednog rimskog poslanika, sukobi su postali neizbježni. Rim je odlučio napasti Ilirsku kraljevinu, a protiv Teute se okrenuo i Demetrije Pharanin, grčki vojskovođa koji je prvotno bio njezin saveznik (Rizman, 1999.).
Teuta je planirala opsadu grčke kolonije Isse, što je predstavljalo njezin ambiciozni cilj proširenja teritorija Ilira. Iako je nastojala ostvariti ove planove, njezine su strategije često bile impulzivne, što je dovelo do neuspjeha i poraza. Tijekom Prvog ilirskog rata (229.-228. pr. Kr.), Teuta je pretrpjela velike poraze, što je na kraju rezultiralo gubitkom vlasti i teritorija. Povukla se u Risan, a Rimljani su uspostavili protektorat nad dijelom Ilirske kraljevine (Bajrić, 2013.). U konačnici, Teutina vladavina odražava izazove s kojima su se Iliri suočavali u razdoblju promjena i borbe za opstanak u dinamičnom mediteranskom prostoru, gdje su se sukobljavali interesi različitih kulturnih i političkih entiteta (Rizman, 1999.).
Osim usmenih predaja, arheološki ostaci kraljičinih dvora dodatno svjedoče o njezinoj prisutnosti i važnosti u povijesti. Mnogi mikrotoponimi, poput mjesta i ulica, čuvaju uspomenu na kraljicu Teutu, pričajući priče o vremenu kada su joj se podanici divili ne samo zbog ljepote, već i zbog smjelosti i hrabrosti da se suprotstavi rimskoj okupaciji (Dragić, 2018: 280).
Mizogini komentari na račun Teutinih diplomatskih poteza
Pri analizi povijesnih interpretacija vodstva kraljice Teute, posebno je važno uzeti u obzir mizogine optužbe. Grčki povjesničar Polibije opisivao ju je kao ratobornu vladaricu, dok je Appian, rimski povjesničar, naglašavao njezinu agresivnost i tvrdoglavu samovolju, koristeći je kao primjer loše vladavine. Diodor Siculus također je spominjao Teutu, predstavljajući je kao opasnu i nepredvidivu. Ovi su autori doprinijeli stvaranju slike o Teuti kao nesposobnoj vladarici, oslanjajući se na stereotipe o ženama u vlasti, čime su potvrdili patrijarhalne predrasude svoga vremena (Wilkes, 1992.). Kada im je nedostajalo konkretnih argumenata, njihovi su diskursi često skliznuli u opasne stereotipe o ženama, čime se dodatno pojačavala negativna slika o Teuti kao vladarici. Ova praksa otkriva kako su povjesničari često isticali njezin spol kao argument protiv njezine vlasti, umjesto da se fokusiraju na političke i vojne strategije koje je primjenjivala u svom otporu protiv Rimljana.
U svom djelu o rimskom poslanstvu u Iliriji, Polibije nudi najdetaljniji prikaz diplomatskih sposobnosti i pogrešaka kraljice Teute. On navodi da su grčka i rimska elita dužne štititi društvo od „ženskih pojava“ na vlasti, ističući da samo zreli aristokratski muškarac može održati kontrolu u situacijama koje zahtijevaju hrabrost i razboritost. Ova karakterizacija posebno je relevantna jer otkriva niz stereotipa koji su oblikovali percepciju Teute i njezina naroda (Bajrić, 2013.). Važno je preispitati sadrže li ovi zapisi specifične i pouzdane povijesne informacije ili ih treba smatrati dijelom šireg grčkog pogleda na „drugog“. Prema Ameli Bajrić (2013.), ključni elementi koje Polibije ističe uključuju:
- Kritiku institucije kraljevstva: Polibije izražava sumnju u stabilnost i učinkovitost monarhijskog sustava u Iliriji, postavljajući pitanje autoriteta kraljice Teute unutar konteksta političke vlasti i društvenih normi.
- Razlike između rimskih i ilirskih običaja i zakona: Polibije naglašava nesuglasice koje proizlaze iz različitih pravnih i kulturnih normi, što dodatno komplicira diplomatske odnose između Rima i Ilirije. Ova diferencijacija ukazuje na izazove u međusobnom razumijevanju i suradnji.
- Karakterizaciju ilirske vladarice Teute: Polibije pruža složenu analizu Teute, ističući njezine sposobnosti, ali i strateške pogreške. Prema njegovu strogom mišljenju, njezine diplomatske odluke često su bile nagle i vatrene, što je dovelo do nepovoljnih ishoda za Iliriju.
Polibijev koncept „drugoga“
Polibijevo prikazivanje kraljice Teute u njegovim Povijestima osvjetljava složene odnose između Rima i Ilira te uloge muškaraca i žena u političkom i monarhijskom vodstvu. On prikazuje Ilire, uključujući kraljicu Teutu, kroz prizmu rimskih vrijednosti, naglašavajući kontrast između civiliziranog rimskog društva i „barbarskog“ ilirskog. Rimljani se doživljavaju kao profinjeni kulturni uzor, dok Iliri i Teuta, kao njihova predstavnica, simboliziraju primitivizam i divljaštvo (Bajrić, 2013.). Teutina ljutnja na rimskog poslanika Korunkanija, umjesto racionalnog odgovora, otkriva njezinu nemoć u političkom pregovaranju. Polibije kritizira njezinu emocionalnu reakciju kao neprikladnu za vođu, implicirajući da njezini postupci odražavaju stereotip o ženskoj neodlučnosti. Naime, Teutina hybris, odnosno arogancija i egocentričnost, dovode do smrtonosnog odgovora na poslanikove riječi, što rezultira rimskom vojnom intervencijom (Bajrić, 2013).
Kritički osvrt na mizogine interpretacije
Takav prikaz Teute može se smatrati odrazom žene iz helenskog svijeta, prikazane kao slabe, nerazumne i strastvene. Kritički osvrt na mizogine interpretacije kraljice Teute otkriva povijesnu marginalizaciju žena u patrijarhalnim društvima, posebno u kontekstu političkih i vojnih uloga. Teuta, kao jedna od rijetkih žena-vladarica u antičkom svijetu, često je prikazivana kao nekompetentna i okrutna, a njezino vodstvo kao anomalija, što odražava društvenu nesklonost prema ženama na moćnim položajima. Suvremena istraživanja, poput „Ukroćena kraljica: Nacija i rodne uloge u Demetrevoj Teuti“ (2015.) Natke Badurine, preispituju te narative, ističući da je Teutina „igra sa spolom“ njezin glavni prijestup koji je doveo do njezine kazne. Badurina analizira kako Teutina pozicija žene-ratnice izaziva patrijarhalnu strukturu moći, dok njezina tragična sudbina ilustrira širi kulturni obrazac kažnjavanja žena koje preuzimaju muške uloge. Badurina ističe da navedene interpretacije koriste Teutinu negativnu sliku kako bi podupirale ideju da žene nisu i ne mogu biti ravnopravni sudionici u područjima politike, ekonomije i diplomacije. Time se njezina figura postavlja kao simbol odbacivanja žena u ključnim društvenim funkcijama, čime se perpetuira zastarjeli stav da žene nisu dorasle odgovornim i moćnim pozicijama u javnom životu.
Ženski stil vođenja
Kraljica Teuta, kao jedna od rijetkih žena na vlasti u antičkom svijetu, predstavlja primjer asertivnog i dominantnog ženskog stila vođenja. Njezin pristup vođenju temelji se na brizi za zajednicu, socijalnoj pravdi i potrebama marginaliziranih skupina, što se očituje u pokazivanju otpora prema rimskoj okupaciji. Ova obilježja tipična su za žene u politici, koje se često snažnije bore protiv nejednakosti i diskriminacije od svojih muških kolega. Ovo iskustvo omogućuje im donošenje odluka koje su u skladu s potrebama njihovih sugrađana/ki (Leinert Novosel, 2007.). U Teutinu slučaju, njezina predanost očuvanju ilirske neovisnosti i identiteta odražava važnost kolektivnog blagostanja i zajedničkih interesa.
Amra Šačić Beća, profesorica s Filozofskog fakulteta u Sarajevu, naglašava da je Teuta bila izuzetno sposobna žena koja je, usprkos prisutnosti Triteute, mladog princa Pinesa i istaknutih generala poput Skerdilaide, odabrana da vodi najvažniju kraljevinu koju su ikada formirali Iliri. Njezina sposobnost da preuzme vlast i zadrži je, unatoč pritiscima i očekivanjima koja su je okruživala, svjedoči o njezinoj političkoj spremnosti. Teuta je imala stvarnu moć u svojim rukama, što potvrđuje nekoliko epizoda iz njezina životopisa. Na primjer, iz svoje prijestolnice mogla je narediti generalima da prekinu ofenzivu na bojnom polju u Epiru 230. godine pr. Kr. i vrate se u domovinu. Iako su ilirske trupe u tom trenutku ostvarivale pobjedu, na zahtjev kraljice bitka je prekinuta, a vojska se bespogovorno povukla kako bi joj pomogla u zaštiti granica kraljevstva na sjeveru, koje su napali Dardanci. Ova odluka ukazuje na njezin duboki moralni osjećaj odgovornosti prema svom narodu. Teutu su njezini podanici/ice cijenili jer je poštovala njihove tradicije, uključujući gusarstvo, koje je bilo neizostavno za identitet Ilira. (Šačić Beća i dr., 2021.).
Primjer kraljice Teute pokazuje da žene mogu i trebaju biti prepoznate kao kompetentne vođe, marljive i ustrajne u donošenju važnih odluka koje oblikuju sudbine naroda. Ova perspektiva posebno je značajna u kontekstu današnjih rasprava o ravnopravnosti spolova i ulozi žena u društvenim i političkim sferama. Njezina priča o liderstvu i otporu inspirira nas i danas, pozivajući nas da preispitamo uloge žena u povijesti i društvu. Kroz prizmu Teutine vladavine možemo uočiti da su obilježja, prvenstveno psihološka, koja uključuju brigu za dostojanstvo i očuvanje identiteta, ključna za uspješno vođenje i motivaciju. Unatoč izazovima s kojima se suočavala, Teuta je očuvala svoj integritet i branila prava svog naroda, čime je postala simbol neustrašivosti žena u političkoj sferi. Njezin primjer služi kao motivacija za buduće generacije žena koje teže ostvariti svoje političke ambicije i donijeti pozitivne promjene u društvu.
LITERATURA
Badurina, N., (2015.) „Ukroćena kraljica: Nacija i rodne uloge u Demetrevoj Teuti“, Slavica tergestina, 11-12; 8-65.
Bajrić, A., (2013.), „Ilirska vladarica Teuta i Iliri u Polibijevom odlomku o rimskom poslanstvu u Iliriji“, VAMZ, 3,29-56.
Bajrić, A., (2014.), „Teuta i Iliri u Polibijevom odlomku o rimskom poslanstvu u Iliriji“, Vjesnik Arheološkoga muzeja u Zagrebu, 46 1-50.
Dragić, M., (2018.), „Hrvatske povijesne i etiološke predaje o ilirskoj kraljici Teuti“, Nova Prisutnost, 16, 279-296., https://hrcak.srce.hr/file/299342 – posjećeno 9.10. 2024.
Dzino, D., (2010.), Illyricum in Roman Politics, 229 BC-AD 68. Cambridge: Cambridge University Press.
Leinert Novosel, S., (2007.), „Politika ravnopravnosti spolova: kako do kritične mase žena u parlamentima?“, Politička misao, 44( 3), 85-102.
Harding, P., (2008.). „The story of the Illyrians and Teuta“, The Classical Journal, 103(4), 354-373.
Mesihović, S., (2014.), Ilirike, Sarajevo: Mladinska knjiga Sarajevo.
Orbini, M., (1999.), Kraljevstvo Slavena, pr. Snježana Husić, prir. i uvodnu studiju napisao Franjo Šanjek, Zagreb, Golden marketing – Narodne novine.
Pamić, I., (2018.), Ilirska kraljevina, nastanak, uspon i pad, Dubrovnik:Alfa.
Polybius, (2010.), The Histories, Boston: Harvard University Press.
Rizman, I., (1999.) „Iliri i Rim: Sukobi i savezništva“, Vojne snage i strategije u antičkom svijetu (15-30). Ljubljana: Znanstvena založba.
Strootman, R., (2016.), „The rise and fall of royal women in the Hellenistic world“, Women and Power in the Hellenistic World (1-25), Oxford University Press.
Stipčević, A., (1989.), Iliri: povijest, život, kultura, Zagreb: Školska knjiga.
Šačić Beća, A. i dr., (2021.), Magični svijet Ilira: historija zaboravljene civilizacije, Sarajevo: Mladinska knjiga Sarajevo.
Šuica, M., (2010.), Iliri: njihova povijest, kultura i civilizacija, Zagreb: Profil knjiga.
Wilkes, J. J., (1992.), „The Illyrians and their neighbors“ , J. Wilkes (ur.), The Illyrians (1-25). London: Blackwell Publishers.
[1]Iliri su pripadali Glasinačkoj kulturnoj skupini, koju karakteriziraju gomile grobova grupirane oko gradinskih naselja. Središte te kulture je visoravan Glasinac, koja obuhvaća dijelove zapadne Srbije, sjeverne Crne Gore, sjeveroistočne Bosne, sjeverne Albanije i južnog Jadrana. Najstariji grobovi potječu iz ranobrončanog razdoblja, dok su najbrojniji iz ranog željeznog doba (800.–450. pr. Kr.). Ova kultura poznata je po utvrđenim naseljima i zemljanim tumulima s grobovima. Tijekom procvata pojavila se domaća elita, a nalazi poput oružja svjedoče o moći ratničke klase. Glasinačka kultura dijeli se na sjevernu (Autarijati) i južnu varijantu (Ardijejci, Plereji, Daorsi, Labeati) (Pamić, 2018.). Etimologija naziva Ilir ima više tumačenja. Prema Aleksandru Stipčeviću, jedna teorija povezuje naziv s grčkim mitom o Iliriju, dok druga sugerira da dolazi od rijeke Iler, pritoke Dunava (Stipčević, 1989.)
[2]Agron je bio pripadnik ilirskog plemena Ardijejaca i sin Pleurata, prvog poznatog kralja tog plemena, koji je vladao dijelom Ilirika uz Jonsko more. Povijesni izvori bilježe kako je Agron znatno proširio teritorij svoje kraljevine, osvajajući ključna područja poput Epira, Krfa, Drača i Hvara, čime je dodatno učvrstio svoju moć i utjecaj. Pod njegovim vodstvom ilirska vojska postala je najmoćnija u usporedbi sa svim prethodnim ilirskim vladarima, a njegova vojna nadmoć očituje se u brojnim osvajanjima koja su mu omogućila kontrolu nad strateški važnim regijama na Jadranu. Agron se, zbog svojih osvajanja i širenja teritorija, često smatra utemeljiteljem Ilirske države, koja je pod njegovom vlašću dosegnula svoj vrhunac (usp. Orbini, 1999: 209; Mesihović, 2014: 186-187).
