Ružica Ljubičić
Semiramida, legendarna kraljica Babilona, stoljećima fascinira povjesničare/ke i umjetnike/ce svojim položajem moći unutar jedne od najstarijih svjetskih civilizacija. Iako povijesni dokazi o njezinu stvarnom postojanju ostaju nepotpuni i nedovoljno istraženi, pojedini zapisi i prikazi ističu njezinu vladavinu kao regentice[1] nakon smrti supruga. Ova uloga, posebna za ženu u drevnom Babilonu, potiče ključno pitanje: u kojoj je mjeri njezina vlast prkosila strogim normama tog društva? Širi povijesni kontekst otvara raspravu o položaju žena u Babilonu – koliki je bio njihov prostor za djelovanje i politički angažman te je li Semiramida bila iznimka ili rezultat rijetke, ali moguće ženske vladavine unutar patrijarhalnog okvira?
Njezina je vladavina obilježena impresivnim postignućima, uključujući ambiciozne građevinske projekte, poput legendarnih Visećih vrtova Babilona, te vojnim pobjedama koje su proširile carstvo i učvrstile njezin status. No, kako je jedna žena uspjela preuzeti apsolutnu vlast u društvu u kojem su politička i vojna dominacija većinom bili u rukama muškaraca? Koje su političke, religijske i društvene okolnosti omogućile njezin uspon, i koliko su slični primjeri bili rijetki ili sustavno suzbijani? Mit o Semiramidi preživljava kroz stoljeća, postajući simbolom ženskog utjecaja, ali i izazivajući složene interpretacije – od divljenja do demonizacije. Njezina je priča često isprepletena elementima erotizacije i mistifikacije, odražavajući način na koji su povijesno prikazivane moćne žene.
U tom kontekstu, Semiramidina simbolika nadilazi povijesnu figuru i otvara pitanja o ulozi mitova u oblikovanju percepcije žena na vlasti. Koliko je snažno njezin mit utjecao na kulturne prikaze vladarica? Možemo li danas Semiramidu promatrati kao simbol otpora patrijarhalnim strukturama, oličenje ženske snage i sposobnosti u civilizacijama koje su sustavno suzbijale takav oblik djelovanja? Ova pitanja pružaju temelj za dublju analizu Semiramidinog značaja u povijesti i kulturi, pozivajući na preispitivanje uloge liderica u drevnom svijetu te načina na koji su one kreirale svoju sudbinu unutar društvenih ograničenja.
Povijesni i mitološki kontekst Semiramidine vladavine
U mezopotamskim kulturama žene su imale pravo sudjelovati u društvenom i političkom životu te su mogle postati vladarice i svećenice, čime su ostvarivale znatan utjecaj na tadašnje društvo. Enheduanna, kći kralja Sargona i visoka svećenica boga Mjeseca, jedan je od najpoznatijih primjera. Njezina politička moć i religijska uloga nisu bili iznimka, već su potvrđivali šire mogućnosti žena u mezopotamskim gradovima, gdje su mogle posjedovati imovinu, trgovati i sudjelovati u pravnim procesima, čime su osiguravale ekonomsku neovisnost i doprinosile razvoju društva. Međutim, postupno slabljenje simboličke moći žena ogleda se u promjenama religijskog poretka. U ranim razdobljima, boginje poput Inanne (Ištar), božice ljubavi i rata, imale su dominantnu ulogu, ali su s vremenom bile potisnute muškim božanstvima poput Enlila i Marduka (Renger, 1980.). Ova promjena u religijskoj simbolici pratila je opći prijelaz s matrijarhalnih na patrijarhalne strukture vlasti, gdje su se božice, a time i žene, sve više marginalizirale u korist muških figura, čime je oslabljena njihov politički i duhovni odjek.
Prema Gwendolyn Leick (2002.), Semiramida je stekla slavu i moć tijekom svog života, kao i nakon smrti. Naime, Semiramida, legendarna asirska kraljica, u starim predajama smatrana je ljudskom inkarnacijom boginje Ištar, božanstva povezanim s ljubavlju, ratom i plodnošću. Iako je povijesno bila ljudska vladarica, vjerovalo se da je njezina moć božanskog porijekla zbog iznimnih sposobnosti u vođenju i gradnji. Ti mitovi su, kako Leick navodi vjerojatno, proizašli iz potrebe da se njezina vladavina legitimizira božanskim atributima, kao što je to bilo uobičajeno u tadašnjim religijskim i političkim strukturama. Ova trajna prisutnost u različitim kulturama implicira da je njeno djelovanje imalo odjek, ne samo unutar njene zajednice, već i na šire povijesne i kulturne okvire (Leick, 2002.). Njeno nasljeđe, prepoznato i cijenjeno kroz stoljeća, ukazuje na to da su njene osobine i postignuća bila dovoljno značajna da nadmaše društvene norme svog vremena. Semiramidine vrline, mudrost i utjecaj ostavili su dubok trag u kolektivnoj svijesti civilizacija koje su je slijedile.
Grčki povjesničar Diodor iz Sicilije, čije je najpoznatije djelo Bibliotheca Historica, značajno je obogatio proučavanje antičkih civilizacija. Ovo opsežno djelo sadrži bogate informacije o mitologiji, kulturi i povijesti različitih naroda, a među najintrigantnijim pričama nalazi se i ona o Semiramidi. Prema Diodoru, Semiramida je bila kraljica Asirije, čija je sudbina obavijena legendama i mitovima. Legenda o Semiramidi, prema Diodoru, započinje u sirijskom gradu Askalonu, gdje je rođena kao kći boginje Derceto. Derceto se zaljubila u naočitog mladića, ali, posramljena svojom vezom sa smrtnikom, napustila je svoju kćer u pustinji, preobrazivši se u biće s tijelom ribe i ljudskom glavom prije nego što se bacila u jezero (Diodorus, 1933.). Djevojčicu Semiramidu hranili su golubovi sve dok je nisu pronašli pastiri i predali Sammasu, koji joj je dao ime pod kojim će postati poznata. Kako je rasla, njena ljepota postajala je slavna u mnogim područjima. Udala se za asirskog časnika Onesa, s kojim je dobila dva sina, Hijapatesa i Hidaspesa. Ones je bio strastveno zaljubljen u nju i oslanjao se na njenu mudrost u svim važnim stvarima. U to vrijeme, kralj Ninive, Ninus, krenuo je u osvajanje grada Baktrije. Iako su njegove snage pokorile veći dio teritorija, grad Baktrija je ostao neosvojiv. Ones je tada pozvao Semiramidu da mu se pridruži, a ona je pokazala nevjerojatnu hrabrost i dosjetljivost. Nakon smrti Onese, Ninus se oženio Semiramidom, koja mu je rodila sina Ninija. Nakon Ninusove smrti, Semiramida je preuzela prijestolje i postala poznata vladarica, istaknuta po svojim grandioznim graditeljskim poduhvatima. Izgradila je veličanstveni Babilon, angažiravši najbolje arhitekte iz cijelog kraljevstva. Njene građevinske ambicije obuhvaćale su podizanje mostova, luksuznih nasipa, dvije palače ukrašene prikazima egzotičnih životinja, te impozantnog kvadratnog rezervoara. Semiramida je proširila gradove duž rijeka Eufrat i Tigris, uspostavljajući trgovačke centre koji su postali žarišta razmjene dobara i kultura. U Ekbatani je podigla veličanstvene palače i ceste, a sagradila je i tumule, koje su neki smatrali grobnicama generala poginulih u ratu. Nakon završetka svojih monumentalnih građevinskih projekata, Semiramida je putovala u Egipat, Etiopiju i Libiju, čuvši priče o ljepoti i bogatstvu daleke Indije. S vremenom se njezin sin Ninias pobunio protiv nje, a kada mu je predala kraljevstvo, legenda tvrdi da se Semiramida preobrazila u golubicu i odletjela zajedno s pticama. Tako je završila vladavina žene koja je, uz iznimnu mudrost i snagu, vladala gotovo cijelom Azijom, osim Indije. Semiramida nije bila samo simbol ljepote, već i supremacije. Preuzela je ulogu savjetnice kralja Nina, vladara Asirskog carstva, a njezini mudri savjeti i strateške vještine pridonijeli su značajnim vojnim uspjesima, uključujući osvajanje ključnih gradova i teritorija. Diodor ističe da je Semiramida bila aktivna na bojištu, osobno predvodeći vojsku. Njeno znanje o borbama i ratnoj strategiji osiguralo je pobjede u bitkama, dodatno učvrstivši njen status kao najvažnije žene u tadašnjem društvu. Njezin strateški talent očarao je kralja Ninusa, koji je, željan da je pridobije za sebe, nagovorio Onesa da počini samoubojstvo, obećavši mu brak s jednom od svojih kćeri (Diodorus, 1933.).
Unatoč bogatoj tradiciji koja okružuje ovu drevnu vladaricu, većina istraživanja fokusirala se na utvrđivanje povijesnog ekvivalenta Semiramide. Suvremena istraživanja općenito prihvaćaju identifikaciju povijesne Semiramide s novoašurijanskom regenticom Sammuramat, dok se figura Naqi’e spominje rjeđe. Hildegard Lewy je 1952. godine prvi put istaknula da su kasniji izvori, poput Diodora Sicilskog, pomiješali dvije povijesne kraljice, stvarajući tako jedinstveno legendarno biće. Ova konfuzija između povijesnih figura nije neuobičajena u drevnim tradicijama, gdje se često isprepliću stvarni i mitološki elementi, dodatno komplicirajući analizu povijesnih narativa (Lewy, 1952.). Točno podrijetlo i činjenice o Semiramidi preispitivali su znanstvenici više od pola stoljeća nakon Lewyjeve publikacije, pri čemu je najtemeljitije istraživanje provela Stephanie Dalley. U svojoj knjizi Semiramis in History and Legend (2005.), Dalley je proširila Lewyjevu argumentaciju, objašnjavajući da je zbrka između imena bila tipična unutar drevne sumerske tradicije, koja je obuhvaćala različite interpretacije i varijacije priče o ženama na vlasti. Ova kompleksnost simbolizira način na koji su žene, poput Semiramide, često preuzimale uloge vrhovne vlasti, ali su istovremeno postajale predmet mitološkog preoblikovanja, odražavajući svjetonazore i vrijednosti svog vremena. Dalley je dodatno podržala svoje tvrdnje novim arheološkim i književnim dokazima u dva kasnija izdanja: The Greek Novel Ninus and Semiramis (2013.) i The Mystery of the Hanging Garden of Babylon (2013.). Ova djela ne samo da istražuju povijesne aspekte Semiramide, već i njezinu ulogu kao kulturološkog simbola koji nadmašuje granice svog vremena i prostora.
Kroz analizu različitih interpretacija i narativa o Semiramidi može se primijetiti kako su se s vremenom mijenjali ideali ženskog liderstva. Kao lik, Semiramida posjeduje brojne interpretacije unutar povijesnog i mitološkog diskursa. Njena kompleksnost čini je izuzetno intrigantnom figurom koja obuhvaća raznolike kulture, ideologije, religije i narative, otvarajući vrata za daljnja istraživanja uloga žena u povijesti i njihovih utjecaja na društvene konstrukcije.
Vojna strateginja koja je bila uzor Aleksandru Velikom
Prije analize vojnog djelovanja Semiramide, bitno je razumjeti snagu asirske vojske, koja je bila poznata po svojoj brutalnosti i neutaživoj sklonosti ratovanju. Asirija je bila jedna od prvih velikih vojnih sila u povijesti, s profesionalno ustrojenom i dobro organiziranom vojskom (Somervill, 2010: 111-117). Sastojala se od pješaka, konjanika i ratnih kočija koje su se koristile kao platforme za strijelce. Jedan od glavnih razloga njihove nadmoći bilo je korištenje željeznog oružja, što im je davalo značajnu prednost nad neprijateljima. Osim toga, Asirci su se istaknuli u opsadnom ratovanju, gdje su učinkovito prekidali opskrbu okupiranih gradova, prisiljavajući ih na predaju glađu. Njihova vojna taktika također je uključivala stvaranje atmosfere straha, što je bio oblik psihološkog rata. Time su često uspjeli uvjeriti neprijatelje da se predaju kako bi izbjegli brutalne posljedice sukoba (Spielvogel, 2014: 41).
Semiramida je bila uzor vladarima u svom okruženju, posebice ženama na vlasti koje su morale demonstrirati tradicionalno muške osobine. Vojni uspjeh zahtijeva više od same ambicije, a autori/ce su hvalili njezine vojne sposobnosti, ističući njezinu želju za osvajanjima (Muthana, Yaroub Khyoon, 2023.). Priča o Semiramidi koja se penje na akropolu u Baktri predstavlja rani primjer njezine hrabrosti (Worrall, 2019: 83-90). Kada je postala vladaricom kraljevstva, dobila je priliku pokazati svoje vojne vještine, nastavljajući kraljevu ambiciju za osvajanjem novih teritorija. Pokorila je Egipat, Lidiju i Etiopiju, dok je njezin najveći pothvat bio pokušaj osvajanja Indije.
Semiramida se pokazala veoma snalažljivom i lukavom. Kada je saznala da indijska vojska nadmašuje njezinu sa svih strana, osjećala se inferiorno jer nije imala slonove. Iako je njezina vojska bila savršeno opremljena brodovima, konjima i oružjem, odlučila je iskoristiti svoju domišljatost. Naredila je da se naprave lažni slonovi od volovskih koža, pažljivo oslikani kako bi izgledali poput pravih. Ova odluka svjedoči o njezinoj sposobnosti upravljanja kriznim situacijama (Muthana, Yaroub Khyoon, 2023.). Lažni slonovi uspjeli su zastrašiti neprijatelja, a varka je u početku bila uspješna, gotovo dovodeći do pobjede. Međutim, kada je indijski kralj Stabrobates saznao za prevaru, njegovo otkriće osnažilo je njegovu vojsku. Unatoč tome, asirska vojska je, predvođena Semiramidom, ušla u rat s Indijom. Mayer u svojoj verziji ne ulazi u detalje ovog sukoba, već napominje da je nevjerojatno postignuće da je Semiramida bila jedini vladar u antici, osim Aleksandra Velikog, koji je vodio rat s onu stranu rijeke Ind (Mayer, 1999: 24). Prema nekim povijesnim izvorima, ona je bila vojni uzor kralju Aleksandru Velikom i inspirirala ga da napadne Indiju (Worrall, 2019: 91).
Ekstravagantna graditeljica koja krši pravila
Semiramidini monumentalni građevinski pothvati nadmašivali su puke fizičke ostatke njezine vladavine, postajući simboli njezine neograničene ambicije i despotske vlasti. Drevni izvori poput Herodotovih Historia i Diodorove Bibliotheca Historica opisuju ove spomenike kao djela orijentalne vladarice, čiji su građevinski projekti bili pretjerani, raskošni i nevjerojatno skupi, često bez praktične svrhe osim da slave njezinu vlast. U usporedbi s umjerenijim djelima drugih vladara, Semiramidine građevine bile su gotovo groteskne po svojoj veličini i ekstravaganciji. Prema tim izvorima, Semiramida je često prelazila prirodne i društvene granice kako bi ostvarila svoje monumentalne vizije. Ovo kršenje prirodnog poretka, kako navodi Herodot (2007.), bilo je tipično za despotske vladare, čije su neograničene ambicije nadjačale poštovanje prema prirodi i društvenim normama.
Među njezinim najpoznatijim pothvatima bila je izgradnja impresivnih zidina i monumentalnih vrata Babilona, koje su nadmašivale sve ranije viđeno po svojoj veličini i raskoši. Tradicionalno joj se pripisuje i izgradnja Visećih vrtova Babilona, iako povijesni izvori o tome nisu jednoglasni. Jedan od najsnažnijih simbola njezine raskoši bila je njezina grobnica — monumentalna građevina koja nije bila samo mjesto njezina posljednjeg počivališta, već i izraz njezine neutažive želje za veličinom. Grobnica je bila zamišljena da nadmaši sve druge, kao simbol Semiramidine ambicije da, čak i u smrti, prkosi prirodnim zakonima i društvenim ograničenjima. Ovi građevinski pothvati, iako impozantni, nisu samo predstavljali izraz luksuza i moći, već su, prema drevnim povjesničarima, postali simboli korupcije i moralne dekadencije, obilježja koja su, prema njima, dolazila s pretjeranom raskoši i neobuzdanom vladavinom. Kroz svoje monumentalne građevine, Semiramida je u povijesnim spisima postala simbol vladarske žudnje za moći koja prelazi granice prihvaćenog, što je u konačnici doprinijelo negativnoj percepciji njezina lika u antičkim izvorima.
Mizogine tvrdnje na račun Semiramidine izopačenosti
Georges Roux, francuski povjesničar, odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju percepcije o drevnom Bliskom Istoku, posebno kada je riječ o Semiramidi. On ju je prikazao kao seksualno slobodnu i pohotnu orijentalnu kraljicu, odnosno fatalnu ženu. U uvodu svoje knjige Everyday Life in Ancient Mesopotamia (1991.), Roux se oslanja na dugu tradiciju koja je ovu vladaricu povezivala s erotskim aktivnostima i devijantnim seksualnim ponašanjem. Ovim pristupom stvorio je sliku koja se suprotstavlja drugim prikazima nje kao prosvijetljene kraljice ili vojno-strateške genijalke. Istraživanje seksualnosti u ovom kontekstu pokazuje kako se visoko seksualizirana priroda Semiramide razvijala kroz različite izvore. U Diodorovoj Bibliotheca Historica postoje dvije glavne tradicije: prva, koja umanjuje njezinu autonomiju, prikazuje je kao pasivni objekt, dok druga naglašava njezinu ulogu kao aktivne seksualne figure koja nastoji steći moć. Obje tradicije oblikuju njezin lik kroz prizmu njezine seksualnosti, no nova istraživanja sugeriraju da se takav imidž Semiramide može pratiti i prije kasne antike.
Semiramidin incest je spomenut u djelu Giovanni Boccaccia, De Casibus Virorum Illustrium (1962.), koje prikazuje živote poznatih osoba koje su pale s kotača Fortune. Djelo je bilo vrlo popularno i više puta prevedeno, a najznačajniji i najčitaniji prijevod izradio je francuski svećenik Laurent de Premierfait. U svojoj verziji De Cas de Nobles Hommes et Femmes, Premierfait je znatno proširio Boccacciov tekst, uključujući detalje o Semiramidinoj incestuoznoj vezi sa sinom. Ovaj prikaz incesta učvrstio je njezin imidž kao požudne i transgresivne figure, što je utjecalo na kasnosrednjovjekovnu percepciju njezinog lika kao simbola moralne izopačenosti (Worrall, 2019.).
U dugoj tradiciji popularne mašte, Semiramida je konstruirana kao seksualna figura. U djelima autora kao što su sv. Augustin, Orozije, Dante, Petrarce i Boccaccio, prikazivana je kao osoba sklona seksualnim ekscesima, koja kombinira okrutnost i nemoral. To je doprinijelo da je se poveže promiskuitetom, neutaživom seksualnom žudnjom, sadističkim ubijanjem svojih ljubavnika, kontroliranjem seksualnog života drugih kroz pojaseve nevinosti, kastraciju i zakone o seksualnosti, te kršenjem prirodnih i društvenih normi, što je kulminiralo bestijalnošću i incestom (Worrall, 2019.). Međutim, Semiramida je složena osoba, koju su jednako često hvalili zbog njezinih vrlina kao što su je i osuđivali zbog seksualnih devijacija i poroka. Unatoč tome, suvremena znanost uglavnom zanemaruje pozitivne prikaze i nepravedno se fokusira na njezinu mračniju, erotsku stranu. Time se perpetuira problem i stvara dojam da je dominantno mišljenje o Semiramidi bilo negativno.
Feministički diskurs Christine de Pizan
Christine de Pizan napisala je The Book of City of Ladies (Knjigu o gradu žena) (1405.) kao argumentirani odgovor na mizoginiju prisutnu u Boccacciovom djelu De mulieribus claris. U ovom kontekstu, Semiramida se izdvaja kao jedna od glavnih ženskih figura u Pizaninom radu, predstavljajući temelj metaforičkog grada. Kako bi učinkovito opovrgla prethodnu mizoginiju koju su perpetuirali pisci poput Boccaccia, Semiramida je morala biti snažna i otpornija, postavljajući visoke standarde za buduće žene u gradu. Da bi ostvarila ovaj cilj, Pizan je gotovo u potpunosti opisala Semiramidu u pozitivnom svjetlu, s naglaskom na njenoj hrabrosti. U tom smislu, Semiramidina ženstvenost, kako fizička tako i moralna, gotovo je potpuno izostavljena; umjesto da ih se omalovažava, ističu se njezine vojne i političke sposobnosti. Negativni aspekti, poput navodnog incesta s njezinim sinom i drugih seksualnih devijacija, često se racionaliziraju. Ovaj pristup posebno se očituje u priči o pobuni. Jednom, dok je Semiramida bila u svojoj odaji okružena djevojkama koje su joj plele kosu, stigla je vijest da je jedno od njezinih kraljevstava ustalo protiv nje. Odmah se ustala i zaklela se da neće završiti pletenje druge pletenice dok ne osveti ovu nepravdu i ne vrati zemlju pod svoju vlast. Brzo je okupila vojsku, naoružala je i krenula prema pobunjenicima. Ova hrabra akcija toliko je uplašila pobunjenike i ostale podanike da nitko više nije smio ustati protiv nje. Velika brončana statua, pozlaćena i smještena na visokom stupu u Babilonu, prikazivala je princezu s mačem, s jedne strane s pletenicom, a s druge bez nje, dugo je svjedočila o ovom plemenitom djelu (De Pizan, 1983.). Christine de Pizan osvijetlila je Semiranidinu ulogu pozitivnog uzora, prikazujući je kao lik koji posjeduje vrline mudrosti, hrabrosti, snalažljivosti, časti i plemenitosti. Umjesto da se fokusira na mizogini diskurs koji naglašava negativne aspekte iz Semiranidina privatnog života, de Pizan ističe njezine političke i vojne sposobnosti. Ovim pristupom, de Pizan ne samo da rehabilitira Semiramidinu reputaciju, već i redefinira sliku žene u vlasti, pozicionirajući je kao snažnu i sposobnu vladaricu koja svojim vrlinama nadmašuje stereotipe i predrasude.
Glagoli radnje protiv mizoginog diskursa
Isticanje Semiramidinih stvarnih postignuća i njezine uloge kao političarke i vojskovođe doprinosi promjeni percepcije ženskog vladanja. Umjesto da se fokusiramo na površne karakteristike i stereotipe, diskurs koji koristi aktivne glagole poput „graditi“, „osvajati“, „sklapati sporazume“ i „donositi odluke“ doprinosi promjeni dominantne naracije o ženama na vlasti. Ovi glagoli ističu njihovu aktivnu ulogu u stvaranju i održavanju velikih civilizacija, stavljajući Semiramidu i druge žene-vladarice u kontekst političkih, ekonomskih i kulturnih uspjeha koje su postigle kroz svoje djelovanje, a ne kroz mitove i predrasude. Takvi prikazi ne samo da pomažu revalorizaciji povijesnih likova poput Semiramide, već otvaraju prostor za dublju analizu žena u povijesti koje su, poput nje, bile oskrnavljene stereotipima i pogrešnim interpretacijama. Okultna simbolika koja žene prikazuje kao demonska bića, nositeljice moralne propasti ljudskog roda, proizlazi iz patrijarhalnih strahova od ženskog autoriteta i snage. Takve naracije potiču ideju da žene, ako preuzmu moć, prijete društvenom poretku. Korištenje aktivnih glagola se potiče dublje proučavanje ovih žena i njihovih stvarnih doprinosa povijesti, otvarajući mogućnosti za revidiranje uloge žene u povijesnim i suvremenim političkim kontekstima. Način na koji govorimo o povijesnim figurama poput Semiramide izravno oblikuje naše razumijevanje njihove uloge u povijesti. Korištenje jezika koji naglašava njihovu aktivnost, sposobnost i moć može pomoći u rekonstrukciji patrijarhalnih stereotipa koji su povijesno žene sveli na njihove tjelesne i moralne karakteristike. Kraljice poput Semiramide, umjesto da budu predmet moralne osude, trebaju biti prepoznate i kao strateginje, graditeljice i liderice, čiji su doprinosi civilizacijama koje su vodile ključni za razumijevanje prošlosti. Ovakva rasprava otvara vrata dubljoj, uravnoteženijoj i pravednijoj povijesnoj analizi koja daje glas ženama-vladaricama i njihovom stvarnom utjecaju.
LITERATURA
Boccaccio, G., (1962.), De Casibus Illustrium Virorum, Gainesville, FL: Scholars’ Facisimles and Reprints.
Boccaccio, G., (2001.), The Famous Women, Cambridge, MA: Harvard University Press.
Dalley, S., (2005.), Semiramis in history and legend, New York: I.B. Tauris.
Dalley, S., (2013.), The Greek novel Ninus and Semiramis, Oxford: Oxford University Press.
Dalley, S., (2013.), The mystery of the hanging garden of Babylon, London: Thames and Hudson.
Diodorus S., (1933.), Library of History, Volume I, Books 1-2.34, Boston: Harvard University Press.
Herodotus, (2007. ), The Landmark Herodotus, New York: Parthenon Books.
Jackson, G., (1999.), Women rulers througtout the ages: An illustrated guide, Santa Barbara:Library of Congress Cataloging in Publication Data.
Leick, G., (2002,), Women of Ancient Near East, London: Routledge.
Lewy, H. (1952), „The historical Semiramis“, Journal of Near Eastern Studies, 11(3), 150-162.
Mayer, M., (1999.), Women Warriors: Myths and Legends of Heroic Women, New York: Harper Collins.
Muthana, Z.; Yaroub Khyoon,A., (2023.). „The Portrayal of Queen Semiramis as a Warrior – Queen in Selected English Children’s Literature“, Lark Journal 48(2), 964-975.
Renger, J., (1980.), „Women's role in economic and legal life in Mesopotamian sources“, J. M. Sasson (ur.), Civilizations of the Ancient Near East ( 893-906), Charles Scribner's Sons.
Pizan de C., (1983.), The Book of the City of the Ladies, London: Pan Books.
Premierfait, L. (1994.), Des Cas des nobles hommes et femmes, Chapel Hill: University of North Carolina, Department of Romance Studies.
Roux, G., (1991.), Everyday life in ancient Mesopotamia, Chicago: University of Chicago Press.
Somervill, B. A., (2010.), Great Empires of the Past: Empires of Ancient Mesopotamia, London: Chelsea House Publications.
Spielvogel, J. J., (2014.), Western Civilization (9th ed.), London: Cengage Learning.
Whyfe-Melville, G. J., ( 1871.), Sarchedon: A legend of the great queen, London: Chapman and Hall.
Worrall, V. E., (2019.), Representations of Semiramis from Antiquity to the Medieval Period. Master's thesis, Brisbaneu: University of Queensland, https://doi.org/10.14264/uq1.2019.941 posjećeno 24. 9. 2024.
[1]Ako dublje analiziramo položaj žena kroz povijest, postaje jasno da je pozicija regentice izuzetno važna. Ona omogućuje ženi da ne samo da upravlja i vlada, već i da razvija strategije te donosi ključne odluke. Naime, u povijesnom kontekstu, supruge vladara često su imale ulogu dekorativnih figura, bez stvarne moći ili utjecaja. S druge strane, kada postane regentica, žena preuzima vlast nakon smrti svoga muža, vladara, te vodi državu u ime svoga sina koji još nije zreo i sposoban preuzeti odgovornost i kontrolu nad monarhijom ili carstvom (Jackson, 1999.).
