Posljednjih godina jako često nailazim na ovo i slična pitanja. Iako se još uvijek ne mogu pohvaliti velikom starošću uz koju dolazi umor od mnogo toga a ponekad i od svega, mene ova tema baš umara. Bez osude, svako ima pravo na svoje mišljenje, naravno. Ali jednako tako kao što svako ima pravo na svoje mišljenje, tako i ja imam pravo na svoj umor. I sad će bar pola pametnog svijeta reći: “Pa dobro, ženo, zašto trošiš i vrijeme i snagu na pisanje o nečem što te umara?“. Upravo! Pišem iz razloga jer imam potrebu da pišem o onome što me umara ali i zato jer imam potrebu da neke stvari jasno i glasno iznesem na čistac. Dodatni podsticaj je to što sam nedavno imala priliku učestvovati u zajedničkoj multireligijskoj molitvi na kojoj je jedna veoma draga žena, prijateljica, teologinja, odbila moliti se jer se ona ne moli Bogu koji je muško. Od prisutnih je dobila ohrabrenje da izgovori molitvu na svoj način, onako kako ona to želi i kako to inače čini. To je povećalo koheziju grupe i sve je nakon toga ličilo na zajednicu svjetskog etosa kojeg Hans Küng toliko srčano i predano zagovara i kojeg i sama jako volim i zagovaram.
Mnogi će tradicionalni vjernici abrahamskih religija reagovati na ovo kao na blasfemiju koja, u najmanju ruku, povlači za sobom ostracizam a vrlo vjerovatno i potpunu ekskomunikaciju. Da ne bi došlo do takvog nečega, postavimo sebi najprije jedno osnovno i najlogičnije pitanje: Ako je Bog-Bog, JHVH prema starozavjetnom pisanju ili Allah prema Kur'anu, dakle – ono što je uzrok postojanja svemu – da li taj Neko uopšte ima spol i rod i da li tome Nekome ko je uzrok postojanja svemu, ko je sam sebi dovoljan i sam o sebi opstoji, uopšte treba da ima spol i rod?
Ako je Bog biće koje samo o sebi opstoji, koje ne treba ni hranu ni piće ni bračnog partnera, biće koje je uzrok postojanja svemu što postoji a čovjeka je stvorio „na svoju sliku i priliku“ i „muško i žensko stvori ih“, kako u Bibliji stoji, zatim „sve na ovom svijetu stvorio je u paru“,kako nas Kur'an poučava – zar nije izlišno pričati o Božijem spolu?
Ako je već i muško i žensko Bog stvorio „na svoju sliku i priliku“, zar nam to ne govori dovoljno o Božijem spolu? Zar je potrebno još nešto objasniti?
Ako nekome jeste, reći ću da je Bog oboje i više od toga a nas je podijelio na spolove da bismo jasno osjećali svoju nedovoljnost i ovisnost, da ne možemo ništa postići jedni bez drugih, kako u privatnom tako i u društvenom životu, da nismo sami sebi dovoljni i da u svemu zavisimo od Boga koji je jedino cjelovito i potpuno biće te da bismo se približili Bogu kao jedinom potpunom i cjelovitom biću i izvoru našeg postojanja – moramo živjeti u međusobnoj slozi i saradnji. Apsolutno u svemu stvoreni smo nedovoljni sami sebi i ovisni jedni o drugima. Uvijek, osim u prokreaciji, naša međusobna ovisnost nema nikakve veze sa našim spolom ili rodom. Počevši od jutarnje rutine pranja zuba, potpuno smo ovisni o osobi koja je proizvela tu pastu za zube, o osobi koja ih je prevezla do obližnje prodvnice, o osobi koja nas je u toj prodavnici uslužila… Bez obzira kojeg spola i roda te osobe bile. Na potpuno jednak način smo ovisni od osoba koje su nam proizvele hranu koju to jutro jedemo za doručak, od osoba koje su proizvele automobil kojim ćemo se nakon doručka odvesti na posao kao i od osoba koje će izvršiti hiruršku i svu drugu medicinsku proceduru na nama, ukoliko na putu doživimo saobraćajnu nesreću.
Priznajte sada sami sebi da vam, niti u jednom od tih aspekata u životu, apsolutno nije bitno kojeg je spola i roda niti kojeg je seksualnog opredjeljenja ta osoba te da vam je jedino bitno da je maksimalno dobro uradila svoj posao tako da je vaše zdravlje neugroženo i vaš život siguran!
Stoga, daleko preče pitanje od toga „kojeg spola i roda je Bog“ te „da li Bog uopšte ima spol i rod“, je ono:
„Kakav je po Svojoj suštini Bog i šta da učinim da se Božijem zadovoljstvu približim?“
Mislim da naša međusobna upućenost jednih na druge i naša međuovisnost mnogo glasnije govori o tome šta Bog od nas hoće i čime ga činimo zadovoljnim. Mislim da vrišti porukom.
Ko je čuje?
