Ružica Ljubičić
Sabinjanke, kao protagonistice jedne od najpoznatijih epizoda u antičkoj rimskoj povijesti (Bauman, 1992.; Bauman, 1994.), predstavljaju jedan od pozitivnih primjera ženske mirovne inicijative u borbi protiv nepravde. Njihova priča nadilazi povijesne okvire i postaje snažan simbol ženskog angažmana u postizanju mira i društvene stabilnosti. Ove žene, suočene s otmicom, prisilnim brakovima i patrijarhalnim normama, uspjele su preoblikovati svoju sudbinu i postati nositeljice mirovnih promjena u društvu koje ih je prvenstveno vidjelo kao objekte (Beard, 2015, Beard, 2017.). Danas se, njihov primjer može tumačiti kroz prizmu nekoliko važnih tema koje će biti obrađene u tekstu, a to je zloupotreba ženskih tijela u sukobima te uloga žena u mirovnim pregovorima u kontekstu etike brige, odgovornosti i nenasilnog komuniciranja.
Koji je povijesni značaj Sabinjanki i po čemu su postale poznate? Što je potaknulo njihovu reakciju i kako su uspjele postići mir? Koliko je njihov čin bio hrabar u kontekstu vremena u kojem su živjele i koje su rizike preuzele u svojoj borbi? Koji su bili konkretni rezultati njihovih postupaka te kako njihova prisebnost i empatija mogu poslužiti kao inspiracija i refleksija u današnjim borbama žena protiv opresije? Konačno, koje pouke suvremeno društvo može izvući iz njihovih postupaka, posebno u kontekstu nenasilnog otpora ? Ovim se pitanjima nastoji ne samo produbiti razumijevanje povijesnog konteksta i utjecaja Sabinjanki, već i ukazati na njihov trajni značaj u suvremenim društvenim borbama za prava i slobode žena.
Izvori o Sabinjankama
Od samog osnutka jednog od najpoznatijih gradova svih vremena, ženske su ruke oblikovale sudbine ljudi. Vječni grad Rim obavijen je brojnim legendama o svom nastanku, među kojima je najpoznatija ona o braći Romulu i Remu. Prvi izvori o Sabinjankama potječu iz rimskih povijesnih i književnih djela, koja ne samo da bilježe događaje, već i oblikuju način kako su ti događaji percipirani kroz stoljeća. Ti rani spisi nisu samo povijesna dokumentacija, već i dragocjen književni materijal za razumijevanje i interpretaciju društvenih, moralnih i političkih implikacija ove priče unutar rimske kulture i šireg kulturnog naslijeđa (Dench, 2005.).
Pretpostavlja se da je pleme Sabinjana bilo klan Italskih naroda iz drevne Italije. Mnogi istraživači/ice smatraju da je njihov jezik izvorno bio grčki, jer su potekli iz područja današnje Turske. Sabinjani su živjeli na Apeninskom poluotoku, uključujući područje Abruzza, poznato kao latinska Sabina, smješteno sjeveroistočno od Rima (Forsythe, 2005;, Brown, 2005.).
Najvažniji rani povijesni izvori koji raspravljaju o otmici Sabinjanki potječu od rimskih i grčkih povjesničara Tita Livija, Plutarha i Dionizija iz Halikarnasa. Svaki od ovih autora ima sličnosti i razlike u interpretaciji ovog događaja, koji je odigrao ključnu ulogu u razvoju ranog Rima i njegovog društvenog tkiva. U nastavku ćemo prikazati njihove verzije događaja i analizirati kako je otmica Sabinjanki utjecala na rimsko društvo i politiku te utjecala na odnose s drugim narodima. Kroz proučavanje njihovih pristupa, moguće je sagledati kompleksnost i višeslojnost ovog događaja koji je, prema legendi, označio početak rasta Rima kao jedne od najmoćnijih sila i njegovu sposobnost da se integrira, asimilira i preobrazi pod utjecajem drugih kultura.
Najpotpuniju verziju donosi rimski povjesničar Tit Livije (59. pr. n. e. – 17. n. e.) u djelu Od osnutka grada (1.9-13). Livijevo djelo jedan je od najdetaljnijih i najkompletnijih povijesnih prikaza rane rimske povijesti, a njegova pripovijest o otmici Sabinjanki ima ključnu ulogu u utjecaju na kreiranje kolektivne svijesti Rimljana o vlastitoj prošlosti. Priča o Sabinjankama neraskidivo je povezana s osnivanjem Rima pod vodstvom Romula, koji je nakon ubojstva brata Rema utemeljio grad na Palatinu. Grad je ubrzano rastao, što je stvorilo potrebu za većim brojem stanovnika. Kako bi zadovoljio potrebu za stanovništvom, Romul je počeo okupljati ljude iz okolnih naroda, uključujući bjegunce, čineći Rim utočištem za sve koji su tražili novi početak. Unatoč brzom porastu moći i utjecaja, Rim se suočavao s ozbiljnim nedostatkom žena. Prema Livijevom izvještaju, Romul je prvo poslao izaslanike u susjedne zajednice u nastojanju da sklopi saveze i dogovori brakove. Međutim, nitko nije odgovorio na njegov poziv. Uvidjevši neuspjeh ove strategije, Romul je odlučio organizirati svečanost u čast boga Neptuna i pozvao okolne narode. Među gostima bili su i Sabinjani sa svojim ženama i kćerima. Tijekom svečanosti, rimski plemići iskoristili su priliku i oteli sve neudane žene, dok su njihove obitelji, prestravljene, pobjegle. Narodi čije su kćeri bile otete ubrzo su poduzeli osvetničke napade na Rim, no rimska vojska uspješno je odbila sve napade i prisvojila teritorije napadača. Posljednja i najveća bitka odigrala se protiv Sabinjana. Tit Tacije, kralj Sabinjana, podmitio je kćer zapovjednika rimske utvrde Tarpeje, nagovorivši je da im omogući ulazak u grad. Nakon što su Sabinjani prevarom ušli u Rim i preuzeli kontrolu nad rimskom utvrdom, sukob između Rimljana i Sabinjana dosegao je vrhunac. Međutim, Sabinjanke su se tada umiješale u sukob, preklinjući obje strane da prekinu neprijateljstva. Istaknule su da su one same uzrok sukoba i pozvale zaraćene strane da svoj gnjev usmjere na njih umjesto da uništavaju jedni druge (Livy, 2002.). Motivacije za otmicu razlikuju se u antičkim izvorima. Prema Liviju, svrha otmice bila je povećanje broja stanovnika Rima, bez uključivanja seksualnog nasilja. Livije tvrdi da su žene imale slobodan izbor te su im dodijeljena građanska i imovinska prava jer je Romul naveo da je otmica reakcija na ponos roditelja koji su uskratili brak svojim susjedima. Nasuprot tome, Ovidije prikazuje otmicu kao zadovoljenje seksualnih želja rimskih muškaraca, a ne kao pokušaj stvaranja obitelji( Mcintosh, 2022.).
Plutarh, u svom djelu Život Romula, fokusira se na Romula, legendarnog osnivača Rima. Prema Plutarhu, Romul se suočavao s ozbiljnim problemom nedostatka žena u novom gradu, što je prijetilo njegovom opstanku i razvoju. Kako bi riješio ovaj problem, Romul je organizirao zabavu u čast boga Neptuna, tijekom koje su Sabinjanke otete dok su njihovi očevi i braća bili zaokupljeni druženjem. Plutarh ističe da je otmica imala dvostruki cilj: osigurati potomstvo za Rimljane i uspostaviti saveze s okolnim narodima. Nakon otmice, Romul ženama obećava prava u zajednici, uključujući udio u posjedu i rimsko građanstvo, čime osigurava njihovu integraciju u rimsko društvo. Suočene s ratom, Sabinjanke odlučuju posredovati i zaustaviti sukob, omogućujući stvaranje zajedničke rimsko-sabinske zajednice (Plutarh, 2007.).
Dionizije iz Halikarnasa, u djelu Roman Antiquities Rimske starine (1937.), pruža detaljniju analizu povijesnog i kulturnog konteksta priče. On opisuje Romulov plan da prevari susjede i prisili ih na brakove s Rimljanima, koristeći gozbu kao preduvjet za otmicu. Dionizije naglašava da je Romul uspješno iskoristio iznenađenje da provede svoj plan. Također ističe Romulovu sposobnost da pretvori početno neprijateljstvo Sabinjanki u odanost, nudeći im poštovanje i rimsko građanstvo. Ova verzija pruža uvid u pragmatični pristup Rimljana i društvene dinamike koje su omogućile stabilizaciju i rast grada (1937.).
Otmica Sabinjanki, kombinacija je mitoloških i povijesnih elemenata. U osnovi, ovaj događaj spada u domenu mitološke povijesti, jer je dio rimske mitologije koja sadrži različite priče koje su Rimljani koristili za objašnjavanje i legitimizaciju svojih društvenih institucija i normi. Dok Plutarh naglašava moralnu i filozofsku dimenziju priče, Dionizije je bio usredotočen na povijesni kontekst i analizu socijalnih implikacija.
Knjiga Reconstructing Early Rome: The Regal Period (1995.), autora Garyja Milesa doprinosi boljem shvaćanju povijesnih naracija, poput priče o Sabinjankama. U kontekstu ove priče, uloga žena bila je izrazito pasivna; tretirane su kao stvari koji prelaze iz vlasništva očeva u vlasništvo muževa. Rimljani su brak shvaćali kao glavno sredstvo za osiguravanje političkih i društvenih veza koje su jačale njihov utjecaj, pa je postojala potreba za pravilnim provođenjem rituala stjecanja supruge kako bi se poštovale društvene norme i zakoni (Tuttle, 2014; Bush, McHugh, 1975.). Prema tome, Sabinjanke su imale dvostruku funkciju: prvo, unutar institucionaliziranog braka osiguravale su zakonito potomstvo za obitelj i državu, a drugo, služile su kao most između dvaju naroda, omogućujući političke i društvene veze. Sam čin otmice bio je strateški uvod u niz pomno isplaniranih događaja. Iako su žene bile percipirane kao bez stvarne individualne vrijednosti, postale su nezaobilazan instrument za ostvarenje ciljeva širenja i jačanja Rima (Miles, 1995.).
Prema rimskim legendama i povijesnim izvorima, Romul se često smatra idejnim začetnikom određenih aspekata institucije braka u Rimu, ali nije jedini zaslužan za njen razvoj. Prema Titu Liviju, Romul je inicirao otmicu Sabinjanki kako bi osigurao brakove između Rimljana i Sabinjanki, čime je postavio temelje za integraciju dvaju naroda i osigurao opstanak rimske zajednice. Taj događaj označio je početak reguliranja odnosa između muškaraca i žena unutar rimske zajednice (Livy, 2002.). Romul je, prema legendi, donio i neke od prvih zakona o braku, uključujući zakone koji su utvrđivali prava i dužnosti supružnika, a pretpostavlja se da je postavio pravila o svetosti braka i njegovoj neraskidivosti, osim u slučajevima preljuba ili trovanja supruga. Time se Romul postavio kao moralna vertikala u uspostavljanju normi vezanih uz brak, koji su kasnije oblikovali rimsko društvo. Međutim, institucija braka u Rimu evoluirala je pod utjecajem različitih kulturnih, pravnih, i političkih čimbenika tijekom stoljeća, pa se Romulov doprinos može smatrati jednim od prvih koraka u dugotrajnom procesu razvoja bračnih običaja i zakona u rimskoj civilizaciji (Milnor, 2010.).
Otmica Sabinjanki u feminističkom kontekstu
Otmica Sabinjanki, u kontekstu feminističke prizme, kritizira se kao nasilni čin osvajanja ženskog tijela i prostora, ujedno i slanje osvetničke poruke. Ovaj događaj odražava osnovnu pretpostavku patrijarhalnog društva: muška kontrola nad ženskim tijelom i njegovim funkcijama, dok je ženska uloga reducirana na biološke zadatke i podređenost muškarcu (Čaušević, Gavrić, 2011: 304). Sabinjanke su bile „izabrane“ za ovu svrhu.
U radu „Woman an Early Rome as Exempia in Livy, AB Urbe Condita Book 1“ (2011.), Tom Stevenson istražuje ulogu žena u oblikovanju rimske povijesti do kraja kraljevske ere. Kritiza Livijev pristup prema kojem rimske žene moraju djelovati u skladu s javnim očekivanjima. Podrazumijeva se da žene pružaju bezuvjetnu podršku svojim muževima. Naime, Livije umanjuje ženski doprinos i prikazuje ih isključivo u patrijarhalnom kontekstu. Primjerice, intervencije i savjeti žena poput Sabinjanki često ostaju nedovoljno zastupljeni. Autor smatra da se tako kreira slika inherentne nestabilnosti ženskih doprinosa, stvarajući narative da muškarci trebaju biti oprezni prema utjecaju istaknutih žena u javnoj sferi, čak i kada te žene nastoje promicati suglasnost i dijalog (Stevenson, 2011.).
U članku „The Familiar Other: The Pivotal Role of Women in Livy's Narrative of Political Development in Early Rome“ (1998.), Jo Marie Claasen analizira status Sabinjanki i Livijev prikaz događaja. Ona ističe da se narativ brzo prebacuje s ovog mračnog događaja na prikaz discipline i ispravnosti potencijalnih muževa. Romul nastoji umiriti strahove otetih žena, obećavajući im puna građanska prava i status supruga, naglašavajući da će svaka biti svom mužu „kao što je njezina majka bila svom ocu“ (1.9.9-16). Ovaj je odlomak ključan jer se Sabinjankama, zahvaljujući braku s Rimljanima, dodjeljuje građanski status, a Romul koristi priliku za uvođenje prvih zakona, povezujući iustum connubium (taj izraz u rimskom pravu označava brak koji je sklopljen u skladu sa svim pravnim propisima i koji ima sve pravne učinke i prava). Međutim, Claasen primjećuje da Livijevo tumačenje statusa Sabinjanki kao zakonitih supruga odražava kasnije razdoblje, s obzirom na to da ius connubii, pravo na brak s građanima drugih gradova, nije postojalo u Rimu prije petog stoljeća prije Krista (Claasen, 1998.). U kontekstu ovog narativa, tretman Sabinjanki može se usporediti s drugim oblicima seksualnog nasilja i eksploatacije žena. Iako su Sabinjanke integrirane kao zakonite supruge s određenim pravima i društvenim statusom, njihova otmica i prisilni brak ostavljaju trajne traume koje ne mogu biti potpuno ublažene pravnim priznanjem ili društvenim statusom.
Prikazivanje Sabinjanki kao zakonitih supruga može se interpretirati kao pokušaj opravdanja nasilnog čina otmice, dok se istovremeno naglašava njihov doprinos izgradnji Rima. Za razliku od Sabinjanki, žene koje su u ratnim sukobima bile podvrgnute seksualnom nasilju i porobljavanju obično nisu dobivale nikakvo pravno ili društveno priznanje. U takvim slučajevima, žene su tretirane isključivo kao imovina, bez prava ili statusa. Dok su Sabinjanke, unatoč nasilju, formalno integrirane u rimsko društvo i dobivaju određenu razinu zaštite i prava, njihov osobni integritet ostaje narušen, a psihološke i emocionalne posljedice otmice nisu potpuno iscijeljene niti nadoknadive pravnim ili društvenim statusom zakonitih supruga. Feministički kontekst omogućuje dublju kritiku povijesnih i kulturnih odnosa prema ženama, koje su često tretirane kao oruđe u pomno isplaniranim političkim strategijama, umjesto kao autonomni subjekti s vlastitim pravima i integritetom. Kathleen Tuttle u svojoj analizi „Marriage Customs of the Roman Republic and Livy’s Rape of the Sabine Women: A Comparative Analysis“ (2014.) ističe da Livijeva interpretacija otmice Sabinjanki reflektira dublje političke motive koji su relevantni i danas. Livije prikazuje otmicu kao situaciju koja se relativno glatko odvija i kasnije pomiruje. Ovakva verzija događaja se može zloupotrijebiti kao strategija za opravdavanje i normalizaciju nasilja nad ženama. Ova interpretacija nadilazi povijesni kontekst i usmjerava se na pitanje kako društva oblikuju narative koji prikrivaju ili opravdavaju nepravdu prema ženama. Prema Tuttle, Livije koristi bračne običaje rimske republike kao okvir za racionalizaciju otmice, prikazujući je kao prihvatljiv postupak u političkom kontekstu tog vremena. Ova praksa ima paralelu sa suvremenim, ali tradicijski zacementiranim načinima na koje se često romantizira ili minimizira seksualno nasilje (Tuttle, 2014).
Feminističke teoretičarke često ukazuju na to da povijesne i kulturne strukture moći oblikuju percepciju ženskih tijela prema patrijarhalnim normama (Brownmiller, 1995.). Diana Taylor u svojoj analizi „The Archive and the Repertoire: Performing Cultural Memory in the Americas“ primjećuje da se ženska tijela često tretiraju kao „simbolične nacionalne periferije; u genocidnim situacijama, tijela i seksualnosti autohtonih žena postaju meta zbog onoga što predstavljaju—zemlju, teritorij, reprodukciju, suverenitet i mogućnost autohtone budućnosti“ (Taylor, 2003). Taylorina analiza otkriva duboku povezanost između nasilja nad ženama i šireg političkog, kulturnog i teritorijalnog konteksta. Ženska tijela u ovim situacijama postaju nositelji nacionalnih i kulturnih vrijednosti, a nasilje nad njima simbolizira napad na suverenitet i budućnost naroda.
U kontekstu Livijevog prikaza, Claasen ističe kako su sabinske „nevjeste“, sada majke, prikazane kako svojim tijelima i djecom postavljaju barijeru između zaraćenih predaka i supruga, što odražava ideološku upotrebu ženskih tijela kao prostora sukoba. Autorica naglašava Livijevu ideološku upotrebu ženskih tijela kao granica između sukobljenih muškaraca, uz pretpostavku da su žene voljne pretrpjeti udarce s obje strane, premda udarci nisu pali. Ključna spoznaja je da su žene imale moć zaustaviti međuplemenske sukobe posredovanjem obiteljskih pitanja. Livije prikazuje kako su sabinski djedovi i bake, putem posredovanja svojih kćeri, integrirani u Rim (I.13.1-6), a žene su nagrađene time što su dijelovi grada nazvani po njima (I.13.7,8), kao građanska nagrada za bračnu vjernost (Claasen, 1998). Ova perspektiva otkriva kako povijesni narativi mogu prikriti stvarne traume i zloupotrebe, dok istovremeno koriste žensko tijelo kao sredstvo za političku stabilizaciju i društveno priznanje, ostavljajući otvorena pitanja o autonomiji i pravima žena u prošlim i suvremenim društvima.
Ženska uloga u izgradnji mira
Pitanje koje se nameće je koliko je društvo napredovalo od vremena otmice Sabinjanki do danas? Iako je postignut određen vid napretka u zakonodavstvu, duboko ukorijenjeni patrijarhalni obrasci i dalje omogućuju nasilje nad ženama. Osveta i manifestacija moći kroz ženska tijela, kao i njihova podložnost muškarcima i osvajačima, i dalje su prisutni u međusobnim i kolektivnim odnosima. Međutim, priča o Sabinjankama ima i svjetliju stranu. Analizom se otkriva da su Sabinjanke zaslužne za pomirenje sukobljenih strana Sabinjana i Rimljana. Motivirane ljubavlju i odgovornošću prema obitelji i zajednici, preuzele su hrabar čin pomirenja, riskirajući nasilje i suprotstavljajući se tadašnjim normama koje su ih stavljale u pasivnu ulogu. U knjizi Christine Pizan[1], Grad žena, jedne od prvih i najvažnijih teoretičarki koja je ozbiljno propitivala položaj i ulogu žena u povijesti te analizirala nepravdu mizoginije prema njima, zabilježen je citat kraljice Sabinjanki. Okupivši sve žene, uključujući trudnice i majke s malom djecom, obratila im se riječima: „Poštovane gospe kraljevstva Sabinjana, drage sestre i prijateljice, ne trebam vas podsjećati kako su nas naši muževi prisvojili. Stoga su naši očevi i rođaci danas pozvali naše muževe na megdan. Bez obzira na ishod današnjeg krvavog sukoba, rezultat će nam biti nepovoljan. Ako naši muževi budu pobijeđeni, to će za nas, koje ih volimo, biti bolan gubitak, a naša djeca će ostati siročad. Ako, s druge strane, naši muževi pobijede, a naši očevi budu pogubljeni, i tada ćemo biti očajne zbog nesreće koju smo uzrokovale. Ono što je učinjeno, učinjeno je i ne može se poništiti. Stoga nam je potrebno pronaći način da zaustavimo rat i uspostavimo mir“ (De Pizan, 2003: 125). Dirnuti ovom gestom, muškarci su se međusobno pogledali i sklopili mir. Time je razboritost kraljice prevladala egoizam i želju za osvetom, kako je zabilježeno u povijesnim izvorima ( Pizan, 2003: 125, 126).
Njihov pokušaj pomirenja omogućio je integraciju njihovih obitelji u novu zajednicu, zaustavljajući sukob i postavljajući temelje za buduće jedinstvo među plemenima. Ovaj čin postao je simbol nenasilnog otpora i izgradnje mira, pokazujući da žene, iako marginalizirane u javnom životu, imaju impakt na mirovne procese. Priča o Sabinjankama može inspirirati suvremene borbe žena protiv opresije, pokazujući da nenasilni otpor i zajedništvo mogu nadvladati duboke podjele. U današnjem svijetu, gdje su mnoge žene suočene s opresijom, iskustvo Sabinjanki je podsjetnik na utjecaj koji pojedinci, osobito žene, mogu imati u stvaranju pravednijeg društva kroz nenasilni otpor. Njihov čin simbolizira etiku, brigu i odgovornost prema budućim generacijama.
Teorija brige, koja ima feminističko porijeklo, naglašava dinamiku moći i privilegija u društvu (Hamington, Flower, 2022: 14). Žene u mnogim društvima preuzimaju važnu, ali često nedovoljno vidljivu ulogu u mirovnim pregovorima, koristeći emocionalnu inteligenciju i brigu za zajednicu kako bi olakšale pomirenje i obnovu. Često djeluju kao savjetnice, omogućujući dijalog i implementirajući strategije nenasilnog komuniciranja te empatije za izgradnju povjerenja. Ovaj pristup, koji se temelji na poštovanju i razumijevanju, može biti krucijalan za postizanje održivog mira i pronalaska diplomatskih rješenja u sukobima.
LITERATURA
Bauman, Richard, (1992.), Women and politics in ancient Rome, Routledge, London.
Bauman, Richard, (1994.), „Tanaquil-Livia and the death of Augustus“, Historia 43(2), str.177-188.
Beard, Mary, (2015.), SPQR: A History of Ancient Rome. Liveright Publishing Corporation, London.
Beard, Mary, (2017.), Woman and Power a Manifesto, Profile Books. London.
Brown, Robert, (2005.), Livy;s Sabine Women and the Ideal of Concordia, The Johns Hopkins University Press.
Brownmiller, Susan, (1995.), Protiv naše volje, Zagorka, Zagreb.
Bush Archie, McHugh, Joseph (1975.) „Patterns of Roman Marriage“, Ethnology 14(.1), str. 346-360.
Claasen, Jo Marie (1998.), „The Familiar Other: The Pivotal Role of Women in Livy's Narrative ‘Of Political Development in Early Rome“, Acta Classica XLI, str. 71-103.
Čaušević, Jasmina, Gavrić, Saša, (2011.), Pojmovnik LGBT kulture, Sarajevski otvoreni centar i Heinrich Böll Stiftung, Sarajevo.
Dench, Emma, (2015.), Romulus’ Asylum: Roman Identities from the Age of Alexander to the Age of Hadrian, Oxford University Press, Oxford.
Dionysius of Halicarnassus, (1937.), Roman Antiquities, pr. E. Cary, Loeb Classical Library, Harvard University Press, Boston.
Forsythe, Gary, (2005.), A Critical History of Early Rome: From Prehistory to the First Punic War, University of California Press, Berkley.
Hamington,Maurice, Flower, Michael, (2022.), Etika brige u doba prekarnosti, pr. Aida Spahić, TPO fondacija, Sarajevo.
Livy, (2002.), The Early History of Rome: Books I-V of the History of Rome from Its Foundation, pr. Aubrey de Sélincourt. Penguin Classics, New York.
Mclntosh, Mattnew, (2022.), „Sabines: A Story of Women, Assault, Subjugation, and the Birth of Ancient Rome“, Rewminate A Bold Blend of News and Ideas, https://brewminate.com/sabines-a-story-of-women-assault-subjugation-and-the-birth-of-ancient-rome/ posjećeno 26. 8. 2024.
Miles, Gary (1995), Livy – Reconstructing Early Rome, Cornell University Press, London.
Milnor, Kristina, (2010.), Women, The Oxford Handbook of Roman Studies, Oxford.
Pizan, de Christine, (2003.), La Cité des Dames (Grad žena), s francuskog jezika na srpski pr. Suzana Parlov, Feministička, Beograd.
Plutarch, (2007.), The Life of Romulus,Plutarch's Lives, Harvard University Press, Boston.
Stevenson, Tom, (2011.), „Woman an Early Rome as Exempia in Livy, AB Urbe Condita Book 1“, Classical World 104(2), str.175-189.
Tuttle, Katleen, (2014.), „Marriage Customs of the Roman Republic and Livy’s Rape of the Sabine Women A Comparative Analysis“, Latin 323: Livy, str. 1- 12, https://www.academia.edu/7896235/Marriage_Customs_of_the_Roman_Republic_and_Livys_Rape_of_the_Sabine_Women – posjećeno 23. 8. 2024.
[1] U nizu svojih tekstova, među kojima se ističu Grad žena (La Cité des dames) i Knjiga o tri vrline (Le livre des trois vertus), Christine ilustrira sudbine žena, kritički se osvrće na njihov društveni položaj i odbacuje uopćene stereotipe o ženama. Kroz svoja djela, ona se zalaže za prepoznavanje i poštovanje ženskih vrlina te ukazuje na nepravdu i marginalizaciju s kojom su se suočavale žene njenog doba,
