Nešto se čudno dešava ovih dana na obalama našeg malog grada. Rodilo se prvo a nije muško. Rodila se ženska kolumna!

Ženska!?

Sjećam se,davno nekad,kad sam još bila jako mlada,jedna starija prijateljica mi je uputila kompliment,rekavši da sam najljepša i najženstvenija djevojka koju je ikada srela. Stajale smo tada na obali rijeke i kada nju u tom trenutku nisam bacila u vodu,sasvim sigurno nikada nikog neću. Tinejdžerske godine i ja sva onako frajerski obučena..na meni farmerke,navijačka jakna „fajerka“ i to naravno naopako okrenuta,puštena duga kosa..Sva ufurana,mislim: „ Nema niko veći frajer od mene!“. A ona meni:“ženstvena“!

Šta!?

Davno to bijaše ali ostade pitanje šta je problem u toj „ženstvenosti“. I na kraju krajeva,šta ona uopšte podrazumjeva? Šta znači to biti žena ? Šta znači to biti ženstvena? Šta je značilo onda,krajem dvadesetog vijeka a šta danas kada smo već podobro zagazili u dvadestiprvi?

Da li sam „djevojčica sa umom dječaka“,“dječak u tijelu djevojčice“ ili nešto treće…

Bilo kako bilo,na svu sreću,iako su mi oduzeta mnoga druga, još uvijek imam bar jedno od ljudskih prava a to je da se osjećam i identifikujem kako želim pa tako slobodno mogu reći – ja sam žena.   Lično vjerujem da postoje različiti oblici ženskosti,baš kao i različiti oblici muškosti te da niti možemo niti smo ikada mogli svi biti „zakovani“ u onaj jedan tradicionalno-stereotipni prikaz ženskosti i muškosti,iako su nas obaveze teškog fizičkog rada u svrhu golog preživljavanja u prirodi ,stoljećima vezale za to. Vjerujem da ni tada ,kao ni sada,nisu svi muškarci bili jednako „muževni“ ni sve žene jednako „ženstvene“. Stereotipan i jednoobrazan način života ne ostavlja prostora za razvijanje šarolikih idntiteta i velikih društvenih razlika unutar jednog spola. Pa ipak,priroda neda (ili Bog ,za one koji vjeruju u Njega) da svi pojedinci i sve pojedinke budu ukalupljeno isti.  Mislili smo da smo shvatili to onog trena kada je otkriveno da niko od nas nema isti otisak prsta niti šarenice u oku. Povjerovali smo u jedinstvenost svakog ljudskog bića.  Pa ipak…da li smo zaista?

U moderno vrijeme dobili smo priliku stjecati hranu obavljanjem različitih poslova i time i priliku za slobodniji razvoj širokog spektra ličnosti. Dobivši mašine koje obavljaju većinu poslova za nas,dobili smo više nego dovoljno slobodnog vremena za otkrivanje gdje se u tom širokom spektru nalazimo.

Prirodno je razvoj društva činio svoje a čovjek je ovaj put učinio sve što je u njegovoj moći da taj razvoj zaustavi.                                                                        Nije uspjelo. Dobili smo milione dječaka i djevojčica koji su odrasli u milione žena i muškaraca,različitim školama i različitim profesijama,sasvim različito oblikovane. Dobili smo predivno šarenilo ličnosti.                                                          I baš kao da sam Bog to nije htjeo,kao da se sve to desilo protiv Njegove volje i providnosti,mnogi ljudi nastoje čak i danas sve nas ukalupiti.  

Dobar pokušaj!

Jednom kad otkriješ ko si,nema povratka sa tog puta,ne možeš više živjeti kao nešto što nisi. „Ne možeš vratiti duha u bocu“,što bi rekli.                  Stoga nametanje stereotipnih identiteta ljudima smatram nasiljem prvog reda.

Ali kako živimo u vrijeme raznih oblika nasilja,šta nam je još jedno dodatno na listi? Navikli smo. Jesmo,navikli smo,istina je. Pitanje je sada trebamo li se odviknuti. Trebamo li pozvati na pobunu i odvikavanje svih,i onih koji čuju i onih gluhih? Jer,na kraju krajeva,to se tiče i njih. To se tiče svih nas. Ono jedno obično,ljudsko ,samom sebi postavljeno „ko sam ja?“.

Meni je moje „ko sam ja“ donijelo čitavu lepezu odgovora jer,istini za volju,niko od nas nema samo jedan identitet.                                                          Moj primarni identitet je vezan za moj odnos spram Boga jer sam izrazito religiozna vjernica. Ali za potrebe ovog teksta ,krenuću od onoga „ja sam žena“.  Kakva vrsta žene i da li će se to nekome dopasti…e,to je sad već druga stvar.  Ono što sa sigurnošću mogu reći je da sam Svojsuz Mimosvijet. I to velikim početnim slovima.                                         

Biti „svojsuz mimosvijet“ moj je identitet od djetinjstva a u odrasloj dobi te dvije riječi su dobile velika početna slova. Ne zato jer je to fikcijski alter-ego iza kojeg se skrivam već upravo iz razloga što su te riječi sinonim onog imena i prezimena koje mi dadoše po rođenju. Dadoše mi ga bez mog savjeta,bez mog mišljenja,bez mog pristanka. I obilježiše me time. E,sad ćete svi reći :“Pa dobro,zaboga ,svima nam bude tako i šta je ovoj ženi i šta ona sad tu filozofira?“. Upravu ste,svima nam bude tako. Čak sam i ja svojoj djeci (ma koliko nevjerovatno bilo da ih jedan Svojsuz Mimosvijet ima) dala imena bez njihovih konsultacija i pristanka. Naravno,kako bi drukčije i moglo biti jer bili su bebe. Kao i svi mi kada su nam dodjeljivani identiteti putem imena i svega onog što slijedi nakon davanja imena. Ali to što nam neko da ime kad se rodimo,ne znači da moramo u njemu da se „zakujemo“. Ne znači da ne treba dalje da se tražimo i svoje unutarnje odaje i tunele istražujemo pa se,shodno tome,možda prepoznamo a možda do-imenujemo ili preimenujemo.

Pitanje „ko sam ja“,većinom nakon kasnog djetinjstva i puberteta više niko sebi ne postavlja. Postanu preča pitanja „kako platiti račune“, „kako platiti kiriju”, „kako otplatiti ratu kredita“, „kako kupiti pelene“ a za izrazito veliki broj ljudi postane daleko najvažnije pitanje „ko sam ja u očima drugih ljudi“ ,“kako me drugi vide“ jer to znači „kakav mi je status u društvu“.

Valjda je upravo nedostatak tog pitanja mene uvijek činio i „svojsuzom“ i „mimosvijetom“. Nekako mi je uvijek bilo daleko važnije kako sebe vidim ja i kako mogu da živim sama sa sobom u četri zida. Jer,na kraju krajeva, svako veče spustim glavu na jastuk samo sa svojim mislima i samo sa svojom savješću,bez obzira da li taj jastuk dijelim sa nekom drugom osobom ili ne.

I tako,iako sam Svojsuz Mimosvijet,ipak sam žena a kako prije nekog vremena pročitah izvještaj u kojem stoji da su većina kolumnista u BiH muškarci te da je tek 16% kolumnistica,žena, to me je natjeralo da se ozbiljno i pod hitno „latim olovke i papira“. Istina je da sam od ranije imala poziv i prijedloge da pišem ali nailazak na ovaj podatak je bio presudan i prijelomna tačka. Tako da,evo od sada imate priliku da se družite sa još jednom ženom,za koju neki kažu da je „žena sa umom muškarca“, drugi da je „ekstremno ženstvena“..šta god da vi ,dragi čitaoci/ke,prepoznate između mojih redova,vaše je slobodno pravo i slobodan izbor . Važno je jedino da mislite kritički,slobodnog uma i isključivo samo svojom glavom.

Nadam se da ćete mi se pridružiti u ovoj revoluciji misli i,makar se i ne slagali sa mnom,uvijek pročitati i prokomentarisati pa makar tek mrmljajući sebi u bradu,neki samo vaš,vama svojstven i autentičan komentar i stav.

Nadam se jer važno je za lični napredak svakog od nas i za napredak ljudskog društva razvijati kritički um i slobodnu svijest o sebi samima i o svijetu oko nas.

Započnite dan pitanjem:Ko sam ja?“!

I…Sretno!