Ružica Ljubičić

Proročanstva su važna kulturološka komponenta antropoloških i religijskih studija, često povezana s muškim protagonistima. Međutim, u sjeni tih figura, žene proročice su često marginalizirane i podcijenjene, iako su njihove vizije i poruke imale odjek na različite zajednice. U mnogim mitološkim i religijskim tradicijama diljem svijeta proročice su prepoznate kao posrednice između ljudi i božanstava, nositeljice znanja o budućnosti i vodilje kroz neizvjesna vremena. Primjerice, u grčkoj mitologiji, proročica Kasandra bila je poznata po svojim prognostičkim vizijama, ali je zbog ignorancije i podrugljivosti doživljavala poniženja (Grečl, 2018.). Njezin život reflektira kompleksan položaj žena koje su se usudile manifestirati svoju pronicljivost u svijetu koji nije bio naklonjen ženskim glasovima. U Bibliji se također spominju proročice poput Mirjam – Mojsijeve sestre, Hulde, Ane, Debore i drugih čije priče ilustriraju žensku snagu koja transcendira društvene norme i  koje se postavljaju kao glas istine i pravde ( Marchetti, 2018; Juravin, 2021; Bilić, 2017.).

Sibilske proročice bile su veoma bitne figure u religijskom i društvenom životu antičke Grčke i Rima. Njihova proročanstva imala su velik učinak na donošenje važnih odluka i usmjeravanje politike, pružajući osjećaj božanskog vodstva i sigurnosti u turbulentnim vremenima. Njihovi pisani tragovi i danas intrigiraju povjesničare/ke, književnike/ce i kulturologe/inje, omogućujući uvid u složen svijet antičke mitologije. William Smith (1867: 815), pozivajući se na Plutarha, navodi da Sibila (grč. Σίβυλλα, lat. Sibylla) označava starogrčku proročicu, a termin je postao generički naziv za sve oštroumne proročice helenskog svijeta koje su prenosile božanske poruke. Ovaj izraz simbolizira Zeusov svijet mudrosti (Mesihović, 2016: 27). Arhetip razborite, dostojanstvene i uzvišene žene, poznate kao Sibila, tradicionalno je povezan s velikim korpusom tradicijskog znanja i talentom za proročanstvo. Taj arhetip personificira intuitivno znanje u mitološkom i semiotičkom kontekstu (Beckwith, 1997; Jorge, 2013.).

Cilj ovog eseja je naglasiti važnost i utjecaj Sibila kroz povijesnu i kulturnu perspektivu, pokazati kako su njihove proročke izreke oblikovale antičko društvo te istaknuti njihovu trajnu ostavštinu u povijesti ljudske civilizacije. U kontekstu podsjećanja na žensku ulogu u drevnim mitovima religija i potrebe za ravnopravnošću s muškim vjerskim autoritetima, svrha rada je prepoznati ženski doprinos u religijskim praksama i proročanstvima drevnih civilizacija.

Tko su bile Sibile?

Sibilske proročice bile su povezane s različitim „svetim“ mjestima poput špilja, pećina, hramova i izvora. Njihovo mitološko podrijetlo veže se uz Apolona, grčkog boga proročanstva, koji je svojim svećenicama podario dar proricanja ( Jorge, 2013.; Raybound, 2016.). U grčkoj i rimskoj mitologiji proročice su bile uvažavane, ali istovremeno  zastrašujuće osobe. Prvi zapisi o takvoj jednoj Sibili potječu od Heraklita. Prema Heraklitu, ali i drugim izvorima stare Grčke, ona je bila pod snažnim utjecajem Dionizijskog kulta, a narodna predaja pripisuje joj iznimno dug životni vijek, čak i do tisuću godina (Lukežić, 1995:112).

Pausanija je o Sibilama rekao: „Iznad se nalazi izbočeni kamen na kojem su Delfijci rekli da je prva Herofila, također zvana Sibila, izgovarala svoja proročanstva. Otkrio sam da je bila najstarija, a Grci kažu da je bila Zeusova kći s Lamijom, kćeri Posejdona, te da je bila prva žena koja je izgovarala proročanstva i da su je Libijci zvali Sibilom“ (Pausanija, 1989.). Unatoč brojnim izvorima, ostaje još uvijek nejasno tko je bila prva Sibila i gdje je rođena. Moguće lokacije su Delfi i Libija, što potvrđuje i Clement od Aleksandrije. U svojim Stromatama (2023.) on navodi da Heraklit, koji je napisao prvi zapis o Sibili, tvrdi kako nije govorila ljudskom voljom, već uz Božju intervenciju (Raybould, 2016.). Prema predaji, u Delfima je bio izložen kamen pokraj proročišta, na kojem je sjedila prva Sibila, potekla s Helikona i odgajana od Muza. Drugi izvori navode da je došla iz Mileta, kao kći Lamije iz Sidona (današnji Libanon). Serapion u svojim epskim stihovima tvrdi da prva Sibila, čak i nakon smrti, nije prestala proricati. Naime, poslije njezine smrti proročanske izreke su se nastavile kroz druge glasove i znamenja, a vjerovalo se kako je trava koja je rasla iz njezina tijela postala hrana za životinje čije su iznutrice otkrivale ljudima točna pretkazanja (Collins, 2001.; Orlin, 2002.; Hale, 2003.).

Antički izvori nisu jednoznačni u pogledu Sibila (kao plurariteta), njihovog broja, imena, podrijetla, prebivališta, djelovanja, putovanja i proročanstava. Većina informacija potječe iz mitoloških izvora, što često dovodi do miješanja različitih Sibila u povijesnim zapisima, otežavajući njihovu preciznu identifikaciju (Orlin, 2002; Raybould, 2016.). Razlikovanje između Eritrejske, Helespontske, Kimske, Delfske i Samoske Sibile predstavlja značajan izazov za znanstvenu zajednicu. Zbog ove konfuzije, fenomen Sibila nije potpuno shvaćen niti objašnjen te ne postoji konačan konsenzus o njemu (Collins, 2001.; Orlin, 2002.; Hale, 2003.).

U početku su ove proročice bile vezane uz određena svetilišta, poput Delfa ili Pesinunta u Maloj Aziji, gdje su proricale pod utjecajem božanstava, prvotno htonskih. Kasnije su se proširile po helenskom svijetu i šire, uključujući Italiju, Malu Aziju i Levant. Homer ih ne spominje, što bi moglo značiti da su postale poznate tek u kasnohomerskom i arhajskom razdoblju. Kao što je prethodno spomenuto, najstariji zapis o Sibili potječe iz Heraklitova djela (fragment 92), a postoji hipoteza da praksa proricanja ima bliskoistočno podrijetlo, potkrijepljeno dokazima iz 2. i 1. tisućljeća pr. Kr. Heraklit iz Efeza, starogrčki filozof, spominje Sibilu u svom fragmentu poznatom kao Fragment 92 (prema Diels-Kranzovoj zbirci). Taj fragment glasi: „Sibila, s mahnitim ustima, izgovara ozbiljne, besmrtne riječi, neukrašene i neparfimirane, ali dopiru do tisuću godina snagom boga.“ Ovaj fragment često se tumači kao Heraklitov naglasak na autentičnost i snagu njenog proročanstava, unatoč njihovoj naizgled jednostavnosti i nedostatku retoričkog ukrašavanja. Njena proročanstva, prema Heraklitu, nose značajnu težinu i moć koja traje kroz vrijeme (Jorge, 2013.; Mesihović, 2016.).

Iako su neke proročice imale osobna imena, obično su bile identificirane prema lokaciji njihova hrama ili svetišta. Vjerovalo se da su, za razliku od pojedinih muških proroka, koji su davali indirektne odgovore, Sibile pružale jasne, točne odgovore na precizno postavljena pitanja. Bez obzira na to je li isprva postojala samo jedna Sibila, s vremenom se njihov broj povećao. Sačuvani izvori na kraju spominju deset Sibilskih proročica, a to su 1. Persijska ili Babilonska Sibila, 2. Hebrejska Sibila, 3. Libijska Sibila, 4. Delfska Sibila (razlikuje se od pitijske proročice u Delfima), 5. Kimerijska Sibila (poznata kao Karmenta), 6. Eritranska Sibila (u vrijeme Aleksandra Velikog poznata kao Atenais), 7. Samoska Sibila, 8. Helespontska ili Trojanska Sibila, 9. Frigijska Sibila ili Tiburtinska Sibila (poznata kao Albunea) i  10. Kimska Sibila (Mesihović, 2016. ; Raybould, 2016.; Terry, 2022.). Povijesni izvori bilježe njihove aktivnosti u raznim regijama, ali postoje zbunjujući podaci zbog miješanja i dupliciranja. Zbog toga je identifikacija Sibila i njihova uloga u povijesti i dalje veliki predmet rasprave u akademskoj zajednici.

Tragovima izgubljenih mitova i legendi o Sibilama

Interes za Sibile širi se Sredozemljem, osobito zbog njihove povezanosti s Rimom, koja datira još iz ranog 5. stoljeća prije Krista. Legenda tvrdi da su prve knjige sa Sibilskim proročanstvima  stigle u Rim za vladavine Tarquiniusa Priskusa, koji je, prema predaji, kupio te tri knjige od Kumajske Sibile te ih povjerio svećeničkom kolegiju, gdje su bile dostupne samo na senatski zahtjev. Nakon što su uništene u požaru Kapitola 83. godine pr. Kr., senat je naložio rekonstrukciju kolekcije iz različitih izvora. Rimski car Oktavijan August je kasnije premjestio tu zbirku u hram Palatinskog Apolona. Zadnje dokumentirano korištenje tih knjiga bilo je 363. godine. Uglavnom su se koristile u kriznim vremenima, a neki primjeri pokazuju da su orakuli ( proročanstva) sadržavali identifikaciju problema praćenu različitim rješenjima (Potter, 1990.; Collins, 1983., Mesihović, 2016.). Proročanstva su često imala politički kontekst, posebice u rimskom razdoblju, gdje su se koristila za opravdanja političkih odluka ili predviđanje uspjeha i neuspjeha na vojnom, strateškom ili ekonomskom planu. Pretpostavlja se da su Sibilske knjige, kao žanr proročanstava, vjerojatno etrurskog ili još starijeg grčkog ili orijentalnog podrijetla, povezane s delfskim proročištem i potječu vjerojatno iz 6. stoljeća prije Krista. (Oracula Sibyllina). Kasnije su postale kompilacija grčko-hebrejskog kulturnog kruga s kršćanskim interpolacijama koja uspoređuju starozavjetna biblijska proročanstva sa Sibilskim proročanstvima, jer ove bilješke zauzimaju važno mjesto u kulturnim i povijesnim aspektima drevne Grčke i Rima, s reputacijom koja prethodi kršćanskoj eri (Parke, 1988.).

Sibilska proročanstva duboko su prožimala rimsku religijsku i političku kulturu utječući na razmišljanja, zaključke i konačne odluke rimske elite. No, zbog niza povijesnih i prirodnih nedaća poput požara, mnoge od tih dragocjenih knjiga su nažalost izgubljene ili uništene, stvarajući praznine u istinskom razumijevanju njihove suštine. Iako su povjesničari poput Pausanijasa, Plutarha i Livija zabilježili citate i reference na ova proročanstva, bez izravnog pristupa originalnim tekstovima, ipak je teško rekonstruirati njihovu cjelovitu sliku ili potvrditi njihovu vjerodostojnost (Mesihović, 2016.). Salmedin Mesihović u knjizi Helenske apoikije u Italiji i Siciliji (2016.) iz bogate riznice podataka o Sibilama, izdvaja četiri ključna izvještaja iz antičke književne baštine, pružajući čitateljima sustavan uvid u fenomen Sibila u klasičnoj grčko-rimskoj civilizaciji. Ti izvještaji potječu od putopisca Pauzanije, apologeta Laktancija, Pseudo-Justina te jednog anonimnog predgovora (Mesihović, 2016.; Hale, 2003.). Sibilski tekstovi su se proširili u Bizantu i dalje u europske zemlje u raznim verzijama i prijevodima. Dvanaest sačuvanih knjiga Sibilskih proročanstava nastalo je rekonstrukcijom različitih tekstova, objedinjenih u jedinstvenu zbirku orakula. Proročanstva su prevođena s grčkog na latinski i kasnije na druge europske jezike. U narodnoj literaturi i usmenoj predaji, Sibila nije više bila samo poganska Apolonova svećenica, već proročica dolaska Isusa Krista (Lukežić, 1995:112).

Rani dokazi o Sibilskim proročanstvima među Hrvatima datiraju iz 16. stoljeća. Pretpostavlja se da je Petar Zrinski 1670. godine preveo jedno Sibilsko proročanstvo s mađarskog izvornika za svoju suprugu Katarinu. Ovo proročanstvo, poznato kao „Knjiga gatalica kneginje Katarine Zrinske“, danas je sačuvano samo u rukopisu. Gradišćanski Hrvati su vjerojatno došli u kontakt sa Sibilskim proročanstvima preko njemačkih, mađarskih ili slovenskih prijevoda u svojoj povijesti u novoj domovini u Burgenlandu u Austriji. Prvi doseljenici su tamo stigli nakon što su Osmanlije uništile gotovo sva naselja od Une i Velebita do Kupe i Kapele 1530.-ih godina (Lukežić, 1995: 115).

Pregled suvremene literature o Sibilama

Milton S. Terry, istaknuti akademik i teolog s Garrett Biblical Institute-a, pridonio je istraživanju biblijskih tekstova i hermeneutici. Jedno od njegovih ključnih djela je prijevod Sibilskih proročanstava iz 1899. godine, kolekcije proročkih tekstova tradicionalno pripisanih drevnim proročicama, poznatih kao Sibile. Ovaj intrigantan tekst, koji obuhvaća razdoblje nekoliko stoljeća prije i poslije Krista, sadrži značajne religijske i filozofske analize, te je imao utjecaj na rani kršćanski teološki diskurs i literaturu. Terry je pristupio prevođenju Sibilskih proročanstava s akademskom preciznošću i detaljnošću, te je nastojao ostati vjeran stilu originalnog teksta, omogućujući čitateljima/cama autentično iskustvo drevnih proročanstava. Njegovi komentari i bilješke pružaju korisne osvrte i kritike o samom kontekstu nastanka ovih proročanstava te o njihovom prijemu kroz povijest (Terry, 2022.).

Terryjevo djelo, podijeljeno u dva dijela, bavi se Sibilskim i pseudosibilskim proročanstvima. Prvi dio čini prijevod s komentarima i referencama zbirke pod nazivom „Sibilska proročanstva u XIV knjiga.“ Iako naziv implicira postojanje 14 knjiga, zapravo ih ima samo 12 jer su IX. i X. knjiga izgubljene. Većina ove zbirke, kako ističe Mesihović, zapravo sadrži pseudosibilski sadržaj koji je u velikoj mjeri nastao tijekom razvijenog antičkog razdoblja. Dio ovih tzv. Sibilskih proročanstava, kako ih Mesihović ocjenjuje, napisan je kako bi se opravdala određena židovska ili kršćanska tumačenja, ili kako bi se dala legitimnost njihovim učenjima, idejama ili događajima (Mesihović, 2016.).

Pseudosibilska zbirka XIV. knjiga pripada širokom opusu pseudoliterature koja je bila raširena od približno 150. godine pr. Kr. do otprilike 300. godine po. Kr., a nastala je pod utjecajem različitih autora raznovrsnog podrijetla, etničke i religijske provenijencije, uključujući Židove i kršćane. Ova zbirka odražava zbunjenost koja je vladala o fenomenu Sibilskih proročica u kasnoj antici, posebno među kršćanima. Važno je napomenuti da pseudosibilska zbirka  odnosno XIV. knjiga nije nastala kao jedinstveno djelo, već je rezultat stoljetnog prikupljanja Sibilskih proročanstava. koja su zasebno nastajala i cirkulirala, možda međusobno inspirirajući jedna drugu u pojedinim slučajevima (Mesihović, 2016.).

 U knjizi The Sibyl Series of the Fifteenth Century  (2016.), autorica Robin Raybould detaljno istražuje evoluciju prikaza Sibila tijekom renesansnog prijelaznog razdoblja. Raybould analizira standardizaciju broja, imena, atributa i proroštava Sibila, što je iznenadilo umjetničke krugove i intelektualnu zajednicu. Knjiga pruža temeljit pregled svih poznatih primjera Sibila iz petnaestog stoljeća te analizira pripadajuće rukopise. Autorica identificira korijene njihovih proroštava i objašnjava razloge za široku popularnost Sibila. Kroz sagledavanje umjetničkih, kulturnih i religijskih konteksta renesanse, Raybouldova analiza duboko osvjetljava razloge za nagli porast interesa za Sibile u umjetnosti i književnosti. Istražujući ove serije, Raybould ističe kako su Sibilska proroštva postala važna tema u prikazu kršćanske poruke, suprotstavljajući se ranijim interpretacijama gdje su Sibile imale manji značaj u klasičnoj i kršćanskoj divinaciji. Nadalje, Raybould analizira utjecaj tih promjena na širenje religijskih ideja i vjerovanja tijekom renesanse, pružajući vrijedan uvid u intelektualnu klimu petnaestog stoljeća Europe. Njezina studija pruža dragocjenu analizu koja će koristiti svima zainteresiranima za renesansnu umjetnost, kulturu i povijest religije (Raybould, 2016.).

Utjecaj Sibila na kršćansku kulturu

U kršćanskoj teologiji, Sibilske proročice su bile zanimljiv i intrigantan fenomen koji kombinira mitološke, proročanske i religijske aspekte. Njihova prisutnost u kršćanskoj tradiciji oblikovala je mišljenje mnogih teologa/inja, potičući mnoge interpretacije i pristupe. Jedna od važnih tema koju su kršćanski teolozi istraživali je povezanost i komparacija Sibila s proročkim tradicijama Starog zavjeta. Brojni teolozi, poput Justina Mučenika i Tertulijana, promatrali su Sibilska proročanstva kao anticipaciju dolaska Isusa Krista, smatrajući ih Božjim upozorenjem ili svojevrsnom pripremom za Kristovu pojavu. Ova interpretacija naglašava kontinuitet između Starog i Novog zavjeta te ističe odjek Sibilskih zapisa koje se djelomično mogu usporediti s  kontekstom kršćanske eshatologije (Terry, 2016; Jorge, 2013.). Druga ključna tema bila je  razmatranje koliko su zapravo ozbiljna, vjerodostojna  i autentična Sibilska proročanstava. Dok su neki, poput Laktancija, prihvaćali Sibilska proročanstva kao istinite Božje objave, drugi su bili  veoma skeptični. Augustin iz Hipa, primjerice, priznao je popularnost Sibila u antičkom svijetu, ali je ipak izrazio oprez u potpunom prihvaćanju njihove istinitosti, smatrajući da su proročanstva ipak prilagođena različitim kulturama kako bi pripremila ljude za Kristov dolazak. Treća važna tema za crkvene autoritete  bila je uloga i adaptacija ostavštine Sibila u odnosu na crkveni autoritet i tradiciju. Dok su neki, poput Origena, smatrali da Sibilska proročanstva mogu nadopuniti kršćansku objavu i  da ih valja  tumačiti u skladu s kršćanskim vjerovanjima, drugi su bili mnogo skeptičniji. Tertulijan i Klement Aleksandrijski su upozoravali su na opasnost od idolopoklonstva, paganizma i pristranosti u prihvaćanju Sibilskih proročanstava, potičući na kritički pristup njihovoj interpretaciji (Collins, Crossan, 1983.). Proučavanje Sibilskih proročanstava od strane kršćanskih teologa odražava kompleksnost kršćanske tradicije te ističe važnost interakcije između kršćanske vjere i šire kulture. Kroz raznolike interpretacije i pristupe, teolozi/ginje nastavljaju istraživati dublje značenje kulturnog naslijeđa Sibila u kontekstu kršćanske vjere i povijesti (Young, 2004, ; Bettenson, 1956.).

Odjek Sibila u umjetnosti i duhovnost

Sibilske proročice, poznate po svojim tajanstvenim i ponekad neuhvatljivim proročanstvima, imale su dubok impakt u antičkom svijetu, protežući svoj doseg kroz različite aspekte društva, uključujući kulturu, umjetnost i duhovnost. One nisu bile samo egzotični i neobjašnjivi fenomeni; postale su simbol dostojanstva, vizionarskih spoznaja i božanskog nadahnuća, inspirirajući generacije umjetnika/ca i mislilaca/teljki kroz vjekove. Salmedin Mesihović ističe da su Sibilske knjige, posebno one originalne iz kasnog Kraljevstva, Republike. državnog uređenja rimske države u vremenu između rimskog kraljevstva 509. pr. Kr. i uspostave rimskog carstva 16. siječnja 27. pr. Kr., dodjelom Oktavijanu titule augustus, duboko oblikovale rimsku religioznu svijest i društveni obrazac. Te knjige su bile napisane u grčkom heksametru, a tradicija proučavanja Sibila se razvijala na helenskom egejsko-maloazijskom području. Iako su se smatrale drevnim rimskim artefaktima, originalne Sibilske knjige su bitno utjecale na razvoj rimske kulture prema helenskoj, helenističkoj i orijentalnoj tradiciji (Mesihović, 2016: 58). Grčko–rimski narativ o Sibilama, prenesen u srednjovjekovnu kulturu, bio je predmet prilagodbi od strane kršćanskih autora. One su bile uspoređivane s biblijskim prorocima i korištene su kao svjedokinje otkupiteljske moći Krista, asimilirajući i poganske motive (Gandolfi, 2017: 4). Naime, tijekom renesanse, prisutnost Sibila u umjetnosti i književnosti dosegla je vrhunac, no njihova važnost postepeno je opadala pod utjecajem humanističke filologije. S druge strane, sve veće sjedinjenje astrologije i proročanstva transformiralo je neke od ovih likova u vrstu ženskih iscjeljiteljica, stvarajući tako „naratologiju zvijezde Sibila“ (Gandolfi, 2017: 5).

Sibilske proročice su također ostavile dubok trag u svijetu umjetnosti, inspirirajući književnost, slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu svojim likovima i proročanstvima. U renesansnom slikarstvu, Sibile često su prikazivane kao mistične i božanske, poput onih na Michelangelovim freskama. Njegovo remek- djelo Proroci i Sibile ističe njihovu moćnu ulogu u prenošenju božanske mudrosti, prikazujući ih kao figure koje nadahnjuju. Na stropu Sikstinske kapele, Michelangelo je oslikao pet ženskih proročica i sedam muških proroka koji proriču Kristov dolazak. Dok muški proroci potječu iz izraelske tradicije, ženske proročice su inspirirane antičkom kulturom, posebno starogrčkom. Sibile su naslikane kako sjede na tronovima, poput vrhunskih intelektualki okružene su manuskriptima, knjigama i svitcima (King, 2005; Meštrović, 2010.).

Jedno od najpoznatijih djela koje se bavi Sibilskim proročanstvima je Eneida (1976.) rimskog pjesnika Vergilija. U ovom epu, Vergilije opisuje susret trojanskog junaka Eneje sa Sibilskim proročanstvom u podzemnom svijetu. Ova scena postala je važna inspiracija za kasnije kršćanske mislioce koji su vidjeli paralele između Sibila i proročanstava u Starom zavjetu. Tijekom renesanse, interes za Sibilska proročanstva ponovno je oživio (Calè, 2020.). Humanisti poput Marsilia Ficina i Pica della Mirandola proučavali su Sibilska proročanstva u kontekstu antičke mudrosti i ezoterične tradicije. Neki od njih čak su vjerovali da su Sibilska proročanstva izravna Božja objava koja je bila dostupna ljudima izvan kršćanske tradicije (Terry, 2016.).

Dante Alighieri, u svom epu Božanstvena komedija (1976.), vodi čitatelje i čitateljice kroz vizije pakla, čistilišta i raja. U ovom spektakularnom književnom opisu, Dante koristi bogatstvo mitologije i religije kako bi stvorio slojevitu i kompleksnu sliku ljudske sudbine i božanske pravde. Ključni element ovog djela su Sibile, čije riječi djeluju kao smjernice kroz nepoznato i kao prozor u budućnost. Dante u svojoj Božanstvenoj komediji  (1976.) koristi ovaj arhetip kako bi obogatio svoju priču i opisao dubinu božanske volje i providnosti. Sibile se pojavljuju u Danteovoj viziji pakla, čistilišta i raja, svaka donoseći svoju jedinstvenu mudrost i proročanstva. Jedan od najupečatljivijih trenutaka u djelu je susret Dantea s Sibilom u drugom krugu pakla, u Paklu (Inferno) (1976.). Dante slijedi Sibilu kao vodilju kroz paklene prostore, gdje ona predstavlja putokaz kroz ljudske grijehove i kazne. Njena prisutnost simbolizira potrebu za razboritom voljom i snagom kako bi se prebrodile izazove i patnje. Kao što Dante kaže: „O Sibila, ti znala si u mračnom svijetu se kretati, išla si do onog mjesta gdje je najdublji smrad, Ti si me, saznavši moje lice,  povela ka sivom vlasniku doline, gdje si vidjela kako opraštam“ (Alighieri, 1976.). Također, u Čistilištu (Purgatorio) (1976.) Dante se susreće s drugom Sibilom koja mu služi kao pratilja u procesu čišćenja duše. Njezina prisutnost podsjeća Dantea na važnost samospoznaje i pokajanja kako bi se postiglo oslobođenje od grijeha i postalo dostojno ulaska u raj. Najznačajniji susret sa Sibilom  događa se u Raju (Paradiso) (1976.), gdje Dante upoznaje Beatrice, koja postaje njegova muza kroz nebeske. Beatrice nije doslovno Sibilska proročica, ali po svojoj mudrosti je veoma slična po opisima karakternih osobina Sibila (razboritost, pronicljivost, hrabrost, pravednost, uzvišenost). Kroz Beatricinu riječ, Dante dobiva spoznaju o istinskoj božanskoj ljubavi i pravdi. Kroz ove simbolične susrete sa Sibilskim proročicama, Dante ističe važnost uzvišenosti, poniznosti, providnosti i  božanske istine. Njihove riječi djeluju kao svjetionici u tami, smjerovi kroz labirint, koje Danteov junak slijedi kako bi shvatio božanski plan i postigao duhovno prosvjetljenje (Alighieri, 1976.).

Odjek ženskih proročkih glasova

Kako su žene revitalizirale lik Sibila? Proročke figure pružila su inspiraciju za uloge koje su žene preuzimale kao čitateljice, spisateljice, glazbenice i slikarice. U pismu velike engleske pjesnikinje i lingvistice Elizabeth Carter, ugledna intelektualka Catherine Talbot usporedila je čitanje i pisanje s folijama, nazivajući ih „jelovnicima, porukama, pismima čistog poslovnog karaktera“, koje su poput „listova Sibile raznesene vjetrom svakodnevnog života.“ Godinu dana kasnije, Carter je nastavila koristiti tu metaforu kako bi opisala neizvornu distribuciju. „Neka vam bude na znanje da, iako su mi godine kao Sibili, mudrost mi nije jača strana, i molim vas da ne insistirate na tome da stvaram stihove ili proročanstva“  (Pennington, 2016. ). Ovaj klasični odsjek otkriva autoričin identitet kao klasične prevoditeljice i filozofkinje. U 1774. godini, lady Amabel Polwarth, kći Talbotovog prijatelja Jemime de Grey, opisala je svoje crteže izrezane iz skice kao „Sibiline listove“, možda s prizvukom samoironije, ali istodobno obdarene moćnim ženskim naslijeđem. Kim Sloan ukazuje na Amabelinu aluziju na leteće listove Vergilijeve Sibile. Baš kao što je klasična proročica pomogla Eneji da osnuje dom i naciju, Amabelini crteži Wresta i Wimpole Halla utemeljili su sjedišta njene obitelji kao britanske znamenitosti, reproducirane na porculanskom servisu Wedgwood za Katarinu Veliku, caricu Rusije (Sloan, 2000.). Ove reference naglašavaju ulogu Sibila kao simbola intelektualne snage žena.

U knjizi Ancient Prophecy: Near Eastern, Biblical and Greek Perspectives (2017.), posebice poglavlje 8. „Proroštvo i spol“, autorica Marti Nissinen ukazuje da su žene ipak imale pristup  pretežno muškom domenu proricanja, iako su možda nedovoljno zastupljene u grčkoj književnosti koja se uglavnom bavi aktivnostima proroka u ratu, gdje su žene manje sudjelovale. Povijesno potvrđeni grčki proroci koji su djelovali u izmijenjenom stanju svijesti bile su gotovo isključivo žene, poput Pitije iz Delfa i Kasandre. One su bile visoko cijenjene i dugovječne u proricanju u istočnom Sredozemlju. Slično tome, proročice u hramu Apolona u Didymi nakon obnove 330-ih pr. Kr., kao i svećenice, koje su također bile proročice u hramu Zeusa u Dodoni, preuzele su strogo rodno-specifične uloge (Nissinen, 2017.).

Nancy Bowen smatra da većina literarnih zapisa ignorira postojanje ženskih proroka. Pitanje je li proroštvo rodno određen fenomen obično se ne razmatra, pa se proroštvo žena često ne uzima u obzir kada se ne podudara s definicijom proroka pisca. Prema Bowen, početni zadatak feminističkog razumijevanja proroka i proroštva jest povrat tekstova o ženskim prorocima, a jedan od takvih primjera je ženski oblik (nébª<ah h fybin:) koji identificira pet žena kao proroke: Miriam (Izl 15:20); Debora (Suci 4:4); Hulda (2 Kralj 22:14, Ljetopisa 34:22); (pretpostavljeno) žena Izaijeva (Izaija 8:3); i Noadija (Nehemija 6:14) (Marchetti, 2018.; Bowen,2017.).

Analiza židovskih spisa Ashley Bacchi ističe neuobičajenost pseudonima Sibila, budući da je riječ o grčkim proročicama koja nisu prisutne u hebrejskoj biblijskoj tradiciji. Ipak, unutar helenističkog judaizma, literatura o Sibilskim proročicama pruža bogatstvo resursa za učenjake/inje koji traže platformu i argumentaciju za kulturnu kritiku. Bacchi ističe da su one prikazane kao liminalne figure, pripadnice tradicije starije od kulturnih podjela, koja mogu djelovati kroz prošlost, sadašnjost i budućnost. Time omogućuje sibilistima/cama da govore s autoritetom unutar grčke i židovske tradicije. U svom istraživanju, Bacchi polazi od teze da je Knjiga III. napisana usred složenog vizualnog, političkog i religijskog konteksta drugog stoljeća ptolemejskog Egipta. Taj je period obilježen značajem kraljica, dok su žene različitih društvenih i ekonomskih statusa mogle posjedovati i upravljati imovinom, biti obrazovane, razvoditi se i ponovno udavati. Premda se u akademskoj zajednici općenito prihvaća da je  termin Sibila odabran kao sinonim zbog stila i sadržaja njihovih proročanstava, analiza postojećih izvora o arhaičnim grčkim Sibilama ne podržava ovaj zaključak. No, važno je napomenuti da njihov glas popunjava prazninu u ženskoj reprezentaciji unutar dominantno muške hebrejske proročke tradicije. Bacchi ističe da preusmjeravanje pozornosti na rod kao ključni faktor u izboru pseudonima ukazuje na kreativnost judejskih sibilista/inja (Bacchi, 2020:56).

Važno je istraživati odjek ženskih proročkih glasova unutar patrijarhalno zacementiranih kulturnih okvira jer žene često nisu imale isti stupanj vidljivosti i utjecaja kao muškarci. Njihova gledišta, iskustva i glasovi često su bili marginalizirani ili potpuno ignorirani. U takvim kontekstima, proročki glasovi žena postaju još značajniji, jer pružaju alternativne perspektive koje mogu izazvati ustaljeni poredak stvari i osnažiti žene unutar društva. Knjiga Why the Sibyl? Reclaiming a Female Voice of Prophecy (2020.) autorice Ashley Bracchi istražuje važnost jednog od najpoznatijih ženskih proročkih glasova – Sibila. Bracchi nas potiče da ponovno razmotrimo Sibila i njihovu ulogu kao moćnih glasova unutar patrijarhalnog okruženja. Na tom tragu citirana izjava Elisabeth Schüssler Fiorenze:, „Nastojte ne samo vratiti žene u povijest i povijest ženama, već i preoblikovati povijest i kulturu kao proizvod i iskustvo i žena i muškaraca“ (Fiorence, 1985.) podsjeća na potrebu za inkluzivnijim pristupom proučavanju povijesti i kulture. To znači da ne samo da trebamo uključiti ženske perspektive i glasove u priču, već i preispitati same temelje na kojima počiva naše razumijevanje povijesti i kulture.

Zagovornice ženske svetosti i nove vizionarke u duhovnosti?

U današnjem svijetu, takozvane suvremene vizionarke i duhovne iscjeliteljice, njišu se u raznobojnom  kreativnom plesu, ali i svojevrsnom duhovnom biznisu razotkrivanja i ozdravljenja. Njihov „talent“ obuhvaća široki spektar pristupa, od kanaliziranja transcendentnih spoznaja do  promoviranja usklađivanja s energijama univerzuma, preko čitanja  i tumačenja dubokih simbola te primjene alternativnih tehnika kao što su reiki ili theta healing. Neke žene traže njihovu nježnu ruku podrške kao dodatak konvencionalnoj medicini, dok druge u njima vide svjetionik za vlastiti duhovni rast. Zahvaljujući društvenim mrežama, putuje se kroz različite svjetove duhovnosti, od onih koji se dive novim dubinama do onih koji teže korijenu drevnih mudrosti. Takve promotorice novih duhovnosti su donijele izražaj ženstvenosti, slaveći snagu ženske seksualnosti, balans muškog i ženskog principa, ujedinjenje u ženskim krugovima te svjesnost o plodnosti i majčinstvu. Pokreti poput „Soul Circle Events“, „Sacred Origins“, „Free and Empowered“, „Tamara Etera“, i „Gaia Studio Jovana“ postale su oaze inspiracije za one željne dubljeg povezivanja s vlastitim duhovnim bićem.

Ipak treba biti oprezan u potrazi i zagovaranju ovakve vrste duhovnosti, a neki od argumenata su nedostatak znanstvene potvrde. Naime, za suvremene duhovne prakse često nedostaju rezultati znanstvenih istraživanja koja bi potvrdila njihovu učinkovitost i sigurnost. Bez empirijskih dokaza, teško je pouzdano tvrditi o njihovim stvarnim koristima za mentalno ili fizičko zdravlje.  Ne smije se zanemariti ni činjenica da  suvremene duhovne prakse mogu biti potencijalno štetne, posebno kada se koriste kao zamjena za konvencionalne medicinske i psihoterapijske tretmane. Najvažniji razlog za oprez je nedostatak kritičkog razmišljanja. Naime, poticanje vjerovanja bez kritičkog razmišljanja može dovesti do prihvaćanja iracionalnih ideja ili praksi koje nisu podložne racionalnom ispitivanju.

Što možemo naučiti od Sibila?

Sibilske proročice predstavljaju moć ženskog glasa u društvu. U vrijeme kada je ženama često bilo uskraćeno pravo na izražavanje i donošenje odluka, one su imale uvaženu ulogu u savjetovanju kraljeva, vojskovođa i cijelih naroda. Njihov primjer pokazuje da je ženski glas uvijek imao potencijal za snagu i utjecaj, čak i u patrijarhalnim društvima. Današnje žene iz toga mogu naučiti važnost borbe za vlastito pravo na izražavanje i donošenje odluka, kao i važnost slušanja i podržavanja ženskih glasova u svim aspektima društva. Sibilske proročice bile su cijenjene zbog svojih intelektualnih i snalažljivih sposobnosti, temelja njihovih proročanstava. Njihova sposobnost da predviđaju budućnost i savjetuju ljude na temelju svojih vizija pokazuje vrijednost unutarnjeg i duhovnog znanja i svjesnosti. Za suvremene žene, ovo je podsjetnik na važnost slušanja vlastitog unutarnjeg glasa i povjerenja u svoju intuiciju.

Sibile su često  bile samotne figure, živeći u svetim prostorima daleko od društva. Ta izolacija nije bila samo fizička, već i duhovna, jer su one morale održavati čistoću uma i duha kako bi mogle komunicirati s božanstvima. Njihov način života naglašava disciplinu duhovne snage i autonomije. Za suvremene žene, to može značiti važnost pronalaženja vremena za sebe, meditaciju i refleksiju, te održavanje vlastitog duševnog zdravlja i snage. Život Sibilske proročice nije bio jednostavan. Njihova proročanstva nisu uvijek bila dobrodošla, a ponekad su ih doživljavali s nepovjerenjem ili predrasudama. Unatoč tome, one su nastavile izvršavati svoju dužnost, suočavajući se s izazovima i pritiscima s hrabrošću i odlučnošću. Ovo je važna lekcija za suvremene žene koje se suočavaju s raznim izazovima i preprekama u svojim karijerama i osobnim životima. Sibile nas uče važnosti ustrajnosti i hrabrosti u suočavanju s teškoćama.Unatoč svojim osobnim izazovima, Sibilske proročice uvijek su stavljale dobrobit zajednice na prvo mjesto. Njihova proročanstva često su bila ključna za donošenje važnih odluka koje su utjecale na cijele narode. Ovo naglašava važnost doprinosa zajednici i korištenja vlastitih talenata za dobrobit drugih. Suvremene žene mogu naučiti iz ovoga važnost angažmana u društvenim i humanitarnim aktivnostima, te korištenje svojih vještina i znanja za unapređenje zajednice.

LITERATURA

Alighieri, Dante, (1976.). Dante – Djela 1 i 2, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb.

Beckwith, Andrew, (1999.), One Between Worlds: The Sibyl Archetype in the Works of George MacDonald, magistarski rad, Acadia University for Spring Convocation 2000, Wolfville.

Bettenson, Henry, (1956.), The Early Christian Fathers, Oxford University Press, Oxford.

Biblija, (1987.), Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

Bilić, Niko, (2017.), „Proročica Mirjam“, Ad maiorem Dei Gloriam, https://amdg.ffrz.hr/?p=239 – posjećeno 7. 6. 2024.

Bowen, Nancy, (2017.) „Female Prophets and Prophetic Activity“, Handbook of Feminist Biblical Theology,

https://www.academia.edu/11293306/Female_Prophets_and_Prophetic_Activity – posjećeno 8. 6. 2024.

Bacchi, Ashley, (2020.), Uncovering Jewish Creativity in Book III of the Sibylline Oracles, Hardback, London.

Calè, Luisa, (2020.), „Modern Sibyls and sibylline media“. Studies in Romanticism. sv. 59.,br. 1., str. 45–69.

Clement of Alexandria, (2023.), The Stromata, or Miscellanies, https://www.earlychristianwritings.com/text/clement-stromata-book1.html – posjećeno 9. 6. 2024.

Collins, John i Crossan, Dominic, (1983.), „Sibylline Oracles“, Pages in The Old Testament Pseudepigrapha, (ur.) James Charlesworth, sv. 1. (str. 317–472.), Doubleday, Garden City.

Domić, Kumić, Alka, (1999.), „Proročanstva, znamenja, snovi: Praznovjerje na primjeru careva iz dinastije Julio-Klaudijevaca“, Opvsc archaeol, br. 23–24,  str. 405–416. https://www.academia.edu/236919/Proro%C4%8Danstva_znamenja_snovi_Praznovjerje_na_primjeru_careva_iz_dinastije_Julio_Klaudijevaca – posjećeno 8. 6. 2024.

Fiorenza, Elizabeth, (1985.), „Remembering the Past in Creating the Future: Historical-Critical Scholarship and Feminist Biblical Interpretation”, Feminist Perspectives on Biblical Scholarship, (ur.)  Adela Collins,  Scholars Press, Chico.

Gandolfi, Giangiacomo, (2017.), „The Star of the Sibyl: Analysis and History of a Late Medieval Illustrated Prophecy“, The Light, The Stones and The Sacred (str.205–219.), https://link.springer.com/chapter/10.1007/978-3-319-54487-8_13 – posjećeno 10. 6. 2024.

Grečl, Domagoj, (2018.), „Djevičanska proročica —Agamemnonova priležnica“, Nova serija, Latina i Graeca, br. 34., https://hrcak.srce.hr/file/330300– posjećeno 14. 6. 2024.

Hale, John i dr., (2005.), Questioning the Delphic Oracle, Cambridge University Press, Cambridge.

Jorge, Guillermo, (2013.), Sibyls: Prophecy and Power in the Ancient World, Overlook Duckworth, New York.

Juravin, Don, (2021.), Women as Prophets ‘Prophetess, Cambridge University Press, Cambridge.

Young, Frances i dr., (2004.), The Cambridge History of Early Christian Literature, Cambridge University Press, Cambrigde.

King, Ross, (2005.), Michelangelo i papin svod, Stih, Zagreb.

Lukežić, Irvin, (1995.), „Gradićanskohrvatske sibile“, Flumiensia, god. 7., str.111–121.

Marchetti, Christine, (2018.), „Women Prophets in the Old Testament“, Priscilla Papers, sv.32.,br. 2., str. 9–13.,

https://www.academia.edu/36595828/Women_Prophets_in_the_Old_Testament – posjećeno 4. 6. 2023.

Mesihović, Salmedin, (2016.), Helenske apoikije u Italiji i Siciliji, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

Meštrović, Ivan, (2010.), Michelangelo: eseji umjetnika o umjetniku, Školska knjiga, Zagreb.

Nissinen, Martti, (2017.), Ancient Prophecy: Near Eastern, Biblical, and Greek Perspectives, Oxford University Press, Oxford.

Orlin, Eric, (2002.), Temples, Religion, and Politics in the Roman Republic, Oxford University Press, Oxford.

Parke, Herbert, (1988.), Sibyls and Sibylline Prophecy in Classical Antiquity, Routledge, New York.

Pausanija, (1989.), Pauzanija: Opis Helade, Uroš Pasinij, Logos, Split.

Pennington,  Montagu, (2016.), A Series of Letters Between Mrs. Elizabeth Carter and Miss Catherine Talbot, From the Year 1741 to 1770: To Which Are Added, Letters From Mrs. … Mrs. Vesey, Between the Years 1763 and 1787, Hardcover, London.

Potter, David, (1990.), Prophecy and History in the Crisis of the Roman Empire: A Historical Commentary on the Thirteenth Sibylline Oracle, Oxford University Press, Oxford.

Raybould, Robin, (2016.), The Sibyl Series of the Fifteenth Century, Brill’s Studies in Intellectual History, Houston.

Sloan, Kim, (2000.), A Noble Art: Amateur Artists and Drawing Masters 1600-1800, British Museum Press, London.

Smith, William, (1854.), Dictionary of Greek and Roman Geography, Walton and Maberly, London.

Terry, Milton, (2022.), The Sibyline Oracles, Eaton and Mains, New York. Vergilije, (1964.), Eneida,  pr. Mladen Atanasijević, Prosveta, Beograd.