Ružica Ljubičić
Žene su imale značajnu ulogu u razvoju budizma, no njihov doprinos često je i dalje nedovoljno priznat u kontekstu ženske duhovnosti. Među njima se posebno isticala Mahāprajāpatī Gotamī, Budina tetka i učiteljica, koja je ujedno bila prva žena primljena u budistički monaški red. Njezino redovničko djelovanje otvara niz pitanja o ulozi žena u povijesti budizma: Tko su bile prve budistkinje, kako su oblikovale monaški život i kakvo su tragovi njihovog nasljeđa? Kako žene danas sudjeluju u oblikovanju duhovnog pejzaža unutar budističkih zajednica? U tekstu istražujemo detalje života i duhovnog nasljeđa Mahāprajāpatī Gotamī te prvih žena koje su kročile budističkim putem, ističući njihov trajan utjecaj na budističku tradiciju od njezinih početaka do suvremenog doba. Posebna pažnja posvećena je ženskom doprinosu duhovnim praksama, naglašavajući važnost ženskog iskustva u oblikovanju budističke filozofije i duhovnosti.
Buda i budizam
Gautama Siddhartha, prosvijetljeni učitelj i utemeljitelj budizma, rođen je oko 563. godine pr. Kr. na području današnje granice između Indije i Nepala, u obitelji kšatrija koja je svoje bogatstvo stekla trgovinom rižom (Rahula, 2000). Prema povijesnim izvorima, Siddhartha je, zbog povlaštenog položaja, bio zaštićen od siromaštva i patnje. Međutim, susret s okrutnom vanjskom stvarnošću potaknuo ga je da napusti udobnost svog života i započne duhovno traganje. U nastojanju da postigne istinsko razumijevanje, povukao se u šumu, gdje se pridružio ljudima posvećenima postu, pročišćenju i meditaciji. Spojivši učenja i spoznaje iz Upanišada, samkhye, džainizma i joga, oblikovao je osnovne istine budizma, poznate kao „Četiri plemenite istine“ (Zdravković, 2012: 23). Plemenite istine glase: život uključuje patnju (Dukkha); uzrok patnje je žudnja i privrženost (Samudaya); patnja se može okončati gašenjem žudnje (Nirodha); prestanak patnje postiže se slijedom Plemenitog osmerostrukog puta (Magga), koji uključuje ispravno razumijevanje, djelovanje i meditaciju (Rahula, 2000). Njegovo učenje privuklo je mnoge sljedbenike/ce, a iz te zajednice nastao je prvi budistički monaški red. Buda je preminuo u osamdesetoj godini života, najvjerojatnije od trovanja hranom.
Budizam se može opisati kao složen sustav misli koji se može promatrati kao filozofija, duhovna praksa, način života, ali i institucionalizirana religija. Tijekom stoljeća, razvio se u tri glavna pravca: Theravāda, najstariji oblik budizma, oslanja se na Pali kanon i naglašava monaški život te individualno prosvjetljenje; Mahāyāna promiče ideal bodhisattve – bića koja odgađaju vlastito prosvjetljenje kako bi pomogla drugima; Vajrayāna, često povezana s tibetanskim budizmom, uključuje ezoterične prakse i naglašava važnost duhovnih učitelja (Gombrich, 1988). Iako se u nekim tradicijama budizam shvaća primarno kao filozofski i etički sustav, u mnogim se kulturama razvio kao institucionalizirana religija s bogatom ritualnom praksom i monaškim zajednicama, osobito u Tajlandu, Šri Lanki i Tibetu (Gethin, 1998).
Prepreke nisu zaustavile redovničku misiju
Mahāprajāpatī Gotamī (sanskrt: महाप्रजापति गौतमी; pali: Mahāpajāpatī Gotamī), poznata i kao Prajāpatī, bila je prva žena koja je uputila zahtjev za redovničkim ređenjem izravno od Gautame Bude, čime je postala prva formalna duhovnica među bhikkhuni – budističkim monahinjama (Chodron, 2024). Osim svoje uloge utemeljiteljice ženskog monaštva, Mahāprajāpatī Gotamī imala je i utjecaj na Budin život kroz odgoj. Nakon smrti njegove biološke majke, Mahāmāje (Maye), preuzela je majčinsku odgovornost za mladog Siddharthu Gautamu, čime je osigurala stabilno i sigurno obiteljsko okruženje za njegovo djetinjstvo i odrastanje. Budući da je bila sestra Budine biološke majke, njihov je odnos bio dodatno produbljen obiteljskim vezama, što je imalo dugoročne duhovne posljedice (Zdravković, 2012: 23).
Studija Bhikkhua Anālaye, profesora na Asien-Afrika-Institutu Sveučilišta u Hamburgu, nudi temeljit uvid u povijest osnivanja reda budističkih redovnica. Njegova knjiga The Foundation History of the Nuns’ Order (2021), objavljena u okviru serije Hamburg Buddhist Studies, nadograđuje prethodne radove poput The Genesis of the Bodhisattva Ideal (2010) i The Dawn of Abhidharma (2014). Anālayo u svojoj analizi kanonskih izvora na kineskom, pāliju, sanskrtu i tibetanskom jeziku detaljno razmatra monaški put Mahāprajāpatī Gotamī, naglašavajući njezinu odlučnost i predanost. Mahāprajāpatī Gotamī bila je važna u borbi za ravnopravnost žena unutar monaškog života. Unatoč strogim normama tog vremena, prema kojima su žene bile smatrane manje sposobnima za duhovni napredak, ona nije popustila pred izazovima, nego je ustrajala u svom zahtjevu. Nakon tri odbijanja, Buda je naposljetku prihvatio njen zahtjev, što je omogućilo osnivanje reda redovnica. Zajedno s grupom žena iz kraljevske obitelji, Mahāprajāpatī Gotamī obrijala je glavu, obukla monašku odjeću i usvojila monaške običaje, jasno iskazujući svoju predanost Dhammi[1], Budinim učenjima i duhovnom zakonu (Anālayo, 2021).
Redovnički život
Unatoč početnim odbijanjima, Gautamī nije popustila. U tom trenutku intervencija Ānande, Buddhinog najvjernijeg učenika, postala je presudna. Ānanda je iznio dva neosporiva argumenta: prvi, osobne naravi, podsjetivši Budu na Gautamīnu ključnu ulogu u njegovom odgoju, i drugi, temeljen na ideji duhovne jednakosti, postavljajući pitanje može li žena postići prosvjetljenje. Na to je Buda odgovorio potvrdno. Na temelju tih argumenata, Buda je na kraju pristao na osnivanje reda redovnica, ali pod uvjetom da one prihvate osam pravila gurudharme. Ta pravila, koja su ženama nametnula specifične okvire unutar monaške zajednice, garantirala su njihovu podređenost redovnicima. Naime, redovnice nisu smjele savjetovati redovnike u pitanjima duhovne prakse, niti uvoditi nove običaje ili propise bez odobrenja redovnika. Osim toga, morale su poštovati starije redovnike, bez obzira na vlastitu duhovnu zrelost, dok je njihovo vodstvo u zajednici bilo limitirano jer nisu smjele biti odgovorne za upravljanje monaškom zajednicom. Također, redovnice nisu smjele posjedovati osobnu imovinu, već su bile obvezne svoja imanja predati zajednici. Dodatno, trebalo je osigurati njihovu zaštitu od vanjskih prijetnji, osobito onih koje su dolazile izvan monaške zajednice. Iako su žene bile duhovno sposobne postići prosvjetljenje, njihovo društveno mjesto bilo je niže od redovnika te su morale strogo slijediti monaške discipline i običaje, često pod većim nadzorom nego redovnici (Anālayo, 2021).
Ipak, osnivanje reda redovnica predstavljalo je povijesni iskorak jer je ženama ustupljeno aktivno sudjelovanje u monaškoj zajednici. Gautamīna odlučnost i Ānandina intervencija predstavljali su bitne trenutke u povijesti budizma jer su ženama pružili priliku da postanu duhovne prenositeljice Budinog učenja, postavljajući temelje za širenje budizma među svim ljudima, bez obzira na njihov rod. Budino odobrenje označilo je prvi korak u razvoju budizma, ne samo kao religijske tradicije, već i kao sustava koji je, unatoč preprekama, omogućio ženama sudjelovanje u duhovnom životu. Ovaj potez nesumnjivo je izazvao otpor u društvu, ali i nelagodu unutar samih muških monaških zajednica (Sirimanne, 2016). Iako Buda nije bio društveni reformator u modernom smislu, njegova odluka o uključivanju žena u monaški život imala je dubok utjecaj na religijsku i društvenu dinamiku tog vremena.
Prema brojnim predajama, Mahāpajāpatī Gotamī pripisuje se izvođenje nadnaravnih čuda, uključujući umnožavanje vlastitog lika i njegovo ponovno sjedinjavanje, nestajanje i ponovnu pojavu, te prolazak kroz zidove i planine. Također se navodi da je uzrokovala istodobno pojavljivanje šest sunaca, što je rezultiralo oslobađanjem velike količine toplinske energije u atmosferi. Nakon tih događanja, prema predaji, Buda je odobri Mahāpajāpatī Gotamī i njezinim redovnicama ulazak u Nirvanu, uz odgovarajući blagoslov. Buda je ispratio Mahāpajāpatī Gotamī do vrata samostana, gdje mu je posljednji put iskazala poštovanje poljubivši mu stopala. Nakon povratka u samostan, Mahāpajāpatī Gotamī i 500 redovnica započele su pripreme za ulazak u Nirvanu. Vijest o njihovom skorom odlasku privukla je mnoge lokalne sljedbenike/ice, koji su došli odati posljednju počast. Nakon što su ispratile okupljene, Mahāpajāpatī Gotamī i njezine sljedbenice povukle su se u meditaciju, a prema predaji, postigle su Nirvanu (Horner, 1975; Blackstone, 1998).
Duhovno majčinstvo
Znanstvenica, učiteljica dharme i spisateljica Wendy Garling detaljno je istražila ključne trenutke u duhovnom životu Mahāprajāpatī Gotamī. U biografiji Women Who Raised Buddha (2021), Garling prikazuje njezinu životnu putanju kroz uloge sestre, kraljice, majke i redovnice, oslanjajući se na fragmente legendi, mitova i kanonskih tekstova.
Mahāprajāpatī Gotamī spominje se kao jedna od glavnih figura u knjizi Women in the History of Philosophy and Sciences (2023), koja istražuje filozofske stavove 22 žene izvan grčko-rimskog i judeo-kršćanskog kulturnog kruga.[2] Njezin život posvećen duhovnoj slobodi i unutarnjoj ravnoteži služio je kao primjer Siddhatthi Gotami, koji je kasnije odlučio napustiti luksuzni plemićki život u potrazi za duhovnim smislom. Prema K. R. Blackstone u djelu Women in the Footsteps of the Buddha: Struggle for Liberation in the Therīgāthā (1998), Mahāprajāpatī Gotamī nije bila samo majka, već i stabilna moralna figura koja je Siddhatthi pokazivala važnost duhovnog života i „liječenja“ ovisnosti o materijalnim dobrima.
Detalji iz života prvih monahinja
Budistički red redovnica (bhikkhunī-saṁgha) jedna je od najstarijih redovničkih zajednica i pokreta za emancipaciju žena, a središnja je tema monografije Buddhist Nuns: The Birth and Development of a Women’s Monastic Order autora Mohana Wijayaratne iz 2010. godine. Povijest ovog reda seže u peto stoljeće pr. Kr., razdoblje intenzivnih duhovnih promjena u dolini Gangesa, kada su se pojavile alternativne tradicije koje su osporavale brahmanski klerikalizam. Na temelju budističkih kanonskih izvora, Wijayaratne istražuje razvoj reda redovnica te širi kontekst ženskog asketizma u staroj Indiji. U tom procesu autor dodatno ističe druge ženske asketske zajednice, koje su također imale ulogu u oblikovanju duhovnog života tog razdoblja. Osim budističkih redovnica, autor također opisuje druge ženske asketske zajednice, poput Paribbājikā (zajednica Paribbājaka), Ájīvikā (zajednica Ájīvaka, predvođena Makkhalījem Gosālom) i đainskih redovnica koje su slijedile Jinu Mahāvīru (Nigaṁṭha Nāthaputtu). Spominje i asketkinje koje su živjele izvan formalnih zajednica, bilo samostalno, u manjim skupinama ili s asketskim muževima. Ove zajednice ne samo da pružaju uvid u ženske duhovne prakse tog doba, već i ilustriraju širi kulturni i društveni kontekst u kojem su žene pokušavale pronaći svoj životni put u patrijarhalnom društvu.
Na sličan način, priča o princezi Sumedhá iz grada Mantávatì opisuje izazove s kojima su se žene suočavale u patrijarhalnim društvima, kao i njihov otpor tim normama kroz duhovnost. Njen primjer nije samo povijesni anegdotski detalj, već simbolizira širi društveni fenomen. Naime, kada je Sumedhá odlučila postati redovnica, njezini roditelji, koji su već dogovorili njezin brak, protivili su se njezinoj želji. Iako su svi oko nje smatrali obiteljski život prirodnim putem, Sumedhá je odlučila ustrajati. Da bi pokazala ozbiljnost svoje namjere, odrezala je kosu i bacila je pred roditelje i zaručnika. Tek tada su joj roditelji dopustili da postane redovnica. Sumedhá, zajedno s drugim redovnicama (Cálá, Úpacálá i Sisúpacálá), odbila je život prema ustaljenoj tradiciji koja ženama uskraćuje pravo na vlastiti izbor, osobito u kontekstu dogovorenih brakova (Wijayaratne, 2010: 27). Ulazak ovih žena u monaški život nije samo čin duhovne posvećenosti, već i afirmacija njihovog identiteta, kroz meditaciju i religijsku praksu, što im omogućuje stjecanje autonomije i redefiniranja svojih društvenih uloga. Redovnice poput Anopáme, koja je napustila obiteljsku imovinu, i Sele, koja je kroz meditaciju postigla unutarnji mir, pokazuju kako je duhovnost postala put za otpor prema patrijarhalnim normama. Priče poput Sumedhine jasno pokazuju kako je duhovni život ženama omogućio prostor za osobnu slobodu. Odbacivanjem svjetovnih užitaka, one su očuvale svoj duhovni identitet.
Budistička redovnica, akademkinja i aktivistica Karma Lekshe Tsomo[3] ističe četiri područja u kojima su budističke žene nailazile na prepreke u svom duhovnom putu. Prvo područje odnosi se na vjersku praksu, koja uključuje običaje života, mogućnosti za poučavanje, meditacijske prakse i institucionalne strukture. Iako su mnoge od tih mogućnosti redovito dostupne laicima i monasima, rijetko su dostupne redovnicama. Drugi problem odnosi se na disciplinska pravila koja reguliraju monaški život redovnica, jasno ih stavljajući u inferioran položaj u odnosu na monahe. Treće, iako budistička doktrina priznaje sposobnost žena za postizanje prosvjetljenja, priznanje tog postignuća u smislu titula i statusa često im je uskraćeno (Tsomo, 1999). Na primjer, pojam arhat (osobu koja je postigla prosvjetljenje i oslobođenje od samsare, ciklusa rađanja i umiranja), rijetko se koristi za žene, a u Mahayana budizmu pojam bodhisattva (biće koje teži prosvjetljenju, ali iz suosjećanja odgađa ulazak u nirvanu kako bi pomoglo svim bićima da i ona postignu prosvjetljenje) se rijetko dodjeljuje ženama (Gross, 1993). Najveći doprinos budizma staroindijskoj civilizaciji jest radikalna ideja da svi ljudi, bez obzira na kastu, podrijetlo ili status, imaju jednaku duhovnu vrijednost (pred izvorom ili Bogom svi smo isti). Navedeno načelo ima poseban značaj za žene, koje su tradicionalno bile isključene iz religijskih obreda i proučavanja Veda (Halkias, 2013: 494). Unatoč napretku, mnoge budističke zajednice i dalje imaju institucionalne prepreke koje otežavaju punu uključenost žena u sve aspekte budizma.
Pogled u budućnost prema postizanju egalitarnosti
Iako su se u posljednjim desetljećima postigla određena poboljšanja u statusu budističkih žena redovnica, mnoge prepreke koje proizlaze iz patrijarhalnih struktura i dalje usmjeravaju njihov put prema duhovnoj ravnopravnosti. S obzirom na postignuti napredak, status žena u budističkoj hijerarhiji još uvijek ostaje nesiguran, te se njihovo potpuno uključenje u sve aspekte duhovne prakse često susreće s izazovima. Prema Gross (2013), sustavna istraživanja o rodu i budizmu započela su tek 1980-ih, a ona ističe četiri ključna područja koja zahtijevaju daljnja istraživanja. Prvo i najvažnije jest potreba za prikupljanjem podataka o ženama unutar budizma, jer mnogi zapadni budisti nisu svjesni duboke muške dominacije unutar tih tradicija. Drugi izazov odnosi se na obnovu punog posvećenja žena u određenim dijelovima budističkog svijeta. Treće, zapadni budisti/ice, (koji se preobrate na budizam),suočavaju se s pitanjem kako živjeti kao budisti u nebudističkoj kulturi, dok četvrto pitanje postavlja izazov povijesnog nedostatka žena učiteljica i liderica unutar budističkih tradicija (Gross, 2013: 667).
Upravo u tom kontekstu, Mahāprajāpatī Gotamī, povijesna ličnost koja je omogućila ženskim redovnicama ulazak u monaštvo, snažan je izvor motivacije i inspiracije za žene. Njezin rad na osnivanju ženskih redovničkih zajednica bio je revolucionaran u svojoj suštini, jer nije samo omogućio ženama pristup meditaciji i učenju, već je stvorio temelje za duhovno traganje u sklopu budističke tradicije. Bez obzira na spolnu pripadnost, Mahāprajāpatī Gotamī usmjerila je žene prema duhovnoj transformaciji. Žene diljem svijeta mogu crpiti izvor nadahnuća iz njezinog života, osobito u kontekstu duhovnih težnji, jer ona predstavlja primjer ustrajnosti i odlučnosti u prevladavanju spolnih i društvenih barijera. Ovaj aspekt njezinog naslijeđa također upućuje na važnost ravnoteže između spolova i jednakosti, koje su ključne za izgradnju ravnopravnih zajednica.
Unatoč postignutom napretku, brojni izazovi u budističkim zajednicama, poput patrijarhalnih predrasuda i smanjenih mogućnosti za žene u obrazovanju i ritualima, ukazuju na potrebu za daljnjim institucionalnim reformama. Pravi napredak prema egalitarnosti u budističkom okruženju ovisi o smanjenju tih predrasuda, poticanju strukturalnih promjena koje omogućuju ženama veće šanse za aktivno sudjelovanje u svim aspektima budističkog života, uključujući vođenje zajednica i obavljanje rituala. Samo kroz te promjene moguće je stvoriti okruženje u kojem žene imaju iste šanse kao monasi, čime bi se omogućila punopravna ravnopravnost u duhovnim praksama.
LITERATURA
Anālayo, B. (2010), The Genesis of the Bodhisattva Ideal, Hamburg: Hamburg Buddhist Studies.
Anālayo, B. (2014), The Dawn of Abhidharma, Hamburg: Hamburg Buddhist Studies.
Anālayo, B. (2021), The Foundation History of the Order of Buddhist Nuns, Hamburg: Hamburg Buddhist Studies.
Anālayo, B. (2011). Mahāpajāpati's Going Forth in the Madhyama Āgama, Journal of Buddhist Ethics, 18, 268–317. https://doi.org/10.5840/jbe20111815 (posjećeno 19. 1. 2025).
Arai, P. (1999), Zen Women: Beyond the Feminist Critique. In K. L. Tsomo (ur.), Buddhist Women Across Cultures: Realizations (str. 277–289), State University of New York Press.
Blackstone, K. R. (1998). Women in the Footsteps of the Buddha: Struggle for Liberation in the Therīgāthā, Curzon Press. https://doi.org/10.4324/9781136805769
Chodron, B. T. (2024). A New Possibility: Introducing Full Ordination for Women into the Tibetan Buddhist Tradition, dostupno na http://www.congress-on-buddhist-women.org/index.php?id=30 (posjećeno 19. 1. 2024).
Garling, W. (2021), The Woman Who Raised the Buddha: The Extraordinary Life of Mahāprajāpati, Foreword by H.H. the Fourteenth Dalai Lama.
Gethin, R. (1998), The Foundations of Buddhism, Oxford: Oxford University Press.
Gombrich, R. (1988). Theravāda Buddhism: A Social History from Ancient Benares to Modern Colombo, New York: Routledge.
Gross, R. (1999), Feminism, Lay Buddhism, and the Future of Buddhism. In K. L. Tsomo (Ed.), Buddhist Women Across Cultures: Realizations (str. 277–289). Albany: State University of New York Press.
Gross, R. M. (2013), Buddhist Perspectives on Gender Issues. In S. M. Emmanuel (ur.), A Companion to Buddhist Philosophy, John Wiley & Sons, Inc.
Halkias, G. T. (2013), The Enlightened Sovereign: Buddhism and Kingship in India and Tibet. In S. M. Emmanuel (ur.), A Companion to Buddhist Philosophy, John Wiley & Sons, Inc.
Horner, I. B. (1975), Women under Primitive Buddhism: Laywomen and Almswomen, Motilal Banarsidass.
Monge Sanz, J. (2024), Kotač Dharme: Simbolizam i Učenje u Budizmu, Postposm. https://www.postposm.com/budizam-kotac-dharme-simbolizam-i-ucenje-u-budizmu (posjećeno 25. 1. 2025).
Rahula, V. (2000), Čemu je Buda podučavao (B. Kovačević, pr.), Beograd: Theravada budističko društvo „Srednji put“, dostupno na http://www.yu-budizam.com/srednjiput (posjećeno 20. 1. 2025).
Tsomo, K. L. (1999), Buddhist Women Across Cultures: Realizations, Albany: State University of New York Press.
Waithe, M. E., Dykeman, T. B. (ur.). (2023), Women Philosophers from Non-Western Traditions: The First Four Thousand Years, Cleveland: Cleveland State University.
Wijayaratna, M. (ur.). (2010), Buddhist Nuns: The Birth and Development of a Women’s Monastic Order, Kandy: Buddhist Publication Society Inc.
Zdravković, H. (2012), Budizam, prvo izdanje, Beograd. dostupno na https://www.academia.edu/91581341/BUDIZAM (posjećeno 20. 1. 2025).
[1]Dharma kotač simbolizira put prema prosvjetljenju i oslobođenju od patnje, predstavljajući temeljna načela budističkog učenja. Sastoji se od tri ključna dijela: rub, koji simbolizira disciplinu koja ujedinjuje sve aspekte budističke prakse u koherentnu cjelinu; žbice, koje predstavljaju Plemeniti osmerostruki put, vodič za etički, mudar i suosjećajan život; te osovina, koja simbolizira koncentraciju, temeljnu za postizanje prosvjetljenja i oslobođenja. Kao cjelina, Dharma kotač odražava integrirani pristup koji povezuje disciplinu, etičke vrijednosti i koncentraciju na putu duhovnog razvoja (usp. Monge Sanz, 2024).
[2] Popis filozofkinja uključuje žene iz različitih dijelova svijeta, uključujući Mezopotamiju, Indiju, Tibet, Kinu, Koreju, Japan, Australiju, Ameriku, Filipine i Nigeriju. Knjiga obuhvaća misli koje su oblikovale filozofiju od njezinih samih početaka pa sve do sredine 20. stoljeća, uključujući ideje iz ranih i kasnih povijesnih razdoblja, srednjeg vijeka i modernog doba. Filozofkinje predstavljene u knjizi pripadale su različitim filozofskim tradicijama, uključujući hinduizam, budizam, konfucijanizam, taoizam, zen-budizam i sufizam. Autorice knjige, Mary Ellen Waithe i Therese Boos Dykeman, detaljno istražuju njihove filozofske stavove, postavke njihovih škola mišljenja te prate ih prijevodima njihovih spisa.
[3] Kao profesorica na Sveučilištu San Diego, autorica je radova koji istražuju izazove žena u pristupu vjerskim praksama, obrazovanju i vodstvu. Njezin rad fokusira se na jačanje prava žena, reformu institucionalnih pravila i promicanje ravnopravnosti spolova u budističkim zajednicama. Aktivno podiže svijest o povijesnim i kulturnim preprekama s ciljem stvaranja ravnopravnijeg prostora za žene u budizmu te pridonosi reformama koje osiguravaju njihovu veću autonomiju i priznanje u vjerskom životu
